Kako je neobično malo potrebno da se uspizdi provincijalna malograđanština i da stane lupati po ženi koja je odlučila otvoreno reći nekoliko stavova o ljudima i procesima koji nas gaze. I, što je najzanimljivije, nije to izrekla ni prvi put, čak niti pretjerano politički artikulirano, nego je kao netko tko živi čemernu kevenhilersku stvarnost rekla zašto se osjećamo tako poraženo.
Nije Dalija Orešković uspjela čak dotaknuti ni najobičniju frazu svog mogućeg političkog programa, niti se točno zna u kom pravcu bi on išao, ako ga uopće bude, ali konzervativna potkapacitiranost našla se pogođena samom idejom da se nešto događa u ataru koji su zakolčili žicama svoje ograničenosti. Umjesto polemiziranja s njezinim stavovima, sve se svelo na obezvređivanje i avansno osporavanje prava na javni angažman. No, ako u ovoj državi postoji institut impeachmenta, bismo li ga mogli, a na koncu i trebali aktivirati na liku i djelu Dalije Orešković ili Kolinde Grabar-Kitarović? Naravno, ako se sve svede na suštinske antipode onih koji se još nisu dokazali da su kadri voditi niti da to namjeravaju i onih koji svako malo najslikovitije potvrđuju već spomenutu konzervativnu potkapacitiranost. Gotovo je sigurno da neću biti glasač Dalije Orešković. Potpuno je sigurno da to neće biti nitko od onih koji je ovih dana tako panično i poltronski pribijaju na križ svojih frustracija i predrasuda, ali građanka Dalija Orešković u ovom trenutku i ne predstavlja nikoga drugog nego građanku Daliju Orešković.
Njezini stavovi mogu poslužiti identifikaciji istomišljenika unutar neformalne grupe, ali ne obvezuju ni ustavno, ni statutarno, ni moralno u smislu da smo joj svojim glasovima dali priliku da zauzme mjesto na sceni. S predsjednicom je ipak ponešto drugačije. Ona je, shvaćala to ili ne, reprezent svih građana ove države, i onih koji se s njome slažu i onih koji se ne slažu, s možda ipak ponešto većom obavezom prema ovim drugima. Jer, ako predsjednica kaže da onome tko se ne sviđa u Hrvatskoj neka ode ili ako djecu koja zavape za sportskom dvoranom potjera na livadu ili ako krivima za iseljavanje proglasi one koji o aferama pišu, a ne one koji ih stvaraju ili ako se u zadnje vrijeme gotovo svim likovima kriminalno-obavještajnih afera mogu pronaći linkovi na Pantovčaku ili ako se s istog tog brda kolosalno šuti o problemima običnih ljudi, onda sve to govori i država. Kada predsjednica na inauguraciji polusvijet inaugurira kao sebi bliske, onda taj polusvijet s pravom pomisli da je država. Ako prijatelj Dalije Orešković kontaktira s nekim iz afere lažnih SMS-ova, onda je to samo njezin prijatelj, ako predsjedničin suradnik to čini, onda je to istovremeno radila i institucija predsjednice koja dovodi u sumnju i devalvira ne samu državu nego ideju države kao organizma koji, u osnivačkoj ideji, štiti i servisira sve svoje građane, bez obzira na to za koga su glasali.
Ovako država ispada samoposlugom za neodmjereno korištenje represivnog aparata protiv suparnika i neistomišljenika, a iza leđa izmanipuliranog građanina. Kao što bi izabrani političari posebnu pažnju trebali poklanjati onima koji nisu njihovi birači i svojim sveukupnim političkim bićem tkati kohezivni društveni odnos, tako bi baš birači određene političke individue koja otkrije krajnosti svoje skučenosti trebali prvi reagirati i pozvati je barem na korekciju. No kod nas je sve suprotno. Poklonici će, valjda u hereditarnom strahu suočavanja s vlastitom glupošću, pojačati gas napada, makar i na potpuno nelegitimnu metu, dok će funkcije pojačati uzurpaciju javnog prostora agresivnijom eksploatacijom institucija. Država je ovdje uvijek bila voljni moment silnika pa ju je vrlo lako bilo dovesti do stadija golog nasilja. Je li to pendrek na leđima migranata ili tajni angažman tajnih službi protiv vlastitih ljudi, uzgred rečeno onih koji ih plaćaju, stvar je finese koja ne mijenja bit; država se koristi protiv nas.
Ispodprosječnom hrvatskom konzervativcu, jer ne mogu vjerovati da prosječni konzervativac može gledati tako nisko, u toj je situaciji logičnije da traži opoziv nekoga tko još ni na što nije ni pozvan, nego da sam opozove vlastitog predstavnika koji državu mamuza i protiv njega. Zato je lagodno ovdje biti država jer pasti možeš isključivo u unutarstranačkoj borbi, dok je „narod ionako samo neophodna kulisa“ demokratskog igrokaza. Dalija Orešković u svemu tome je kolateralna žrtva konzervativno-desničarske paranoje koja neprijatelja vidi ponajprije u svakom progresu, od kazališne predstave do mogućeg političkog angažmana. Kolinda Grabar-Kitarović kolateralna je pak žrtva vlastite ambicije koja je u jurišu na politički Parnas svoje mediokritetstvo odlučila postaviti kao nacionalni standard. U odnosu prema onome što bi tek moglo biti i onoga što jest vidi se i stvarno lice hrvatske nacije; mase u stalnom grču egzistencijalnog straha i patološkog straha od autoriteta, ultrapolitiziranog plemena koje politiku ni najmanje ne razumije, državotvorne zajednice koja nikada nije ovladala državom, nego dopušta da je svaka država svlada, liberala kojima je sloboda nezamisliva, nemaštovitih tradicionalista kojima je nezamislivo da bi budućnost bez tradicije i bez tradicionalno loših vođa mogla biti manje loša od ove prema kojoj grabimo.
Haha, baš sam čekao da se javi i ova netalentirana ograničena septička jama Goran Gerovac u slavu primitivne nekulturne frustrirane neodgojene drugarice Orešković. Kao što kaže naš narod, svatko bira od svoje vrste.