Toliko se puno događaja tijekom 2016. negativno odražavalo na Europsku uniju da je, na prvu pomisao, teško izdvojiti jedan važan događaj iz godine na izmaku koji nije bio negativan za EU.
Referendumska odluka građana Velike Britanije da napuste EU. Migrantska kriza koja je dovela do privremenih uspostava graničnih kontrola unutar schengenske zone bez granica i koja je, kao rijetko koja pojava ranije, razotkrila pukotine u principu solidarnosti na kojemu počiva ideja Unije.
Ali možda ništa ne govori zornije o alarmantnom stanju u EU od činjenice da se prvi put spominje i opasnost koju za projekt europskih integracija predstavlja – peta kolona.
Peta kolona, izraz za organizirane skupine koje se, uglavnom potajno, bave subverzivnim aktivnostima radi rušenja nekog poretka, uglavnom se povezuje s ratnim okolnostima. U današnjem kontekstu, kao realnu prijetnju Europskoj uniji, taj je izraz spomenuo lider europskih liberala Guy Verhofstadt krajem studenog, na plenarnoj sjednici Europskog parlamenta.
Po njemu, u Europi je aktivna peta kolona koja želi “uništiti europski stil života, naše vrijednosti i našu demokraciju”, a tu je petu kolonu, koja podriva EU iznutra, opisao kao simpatizere i kompanjone Erdoğana, Putina i Trumpa. “Stare Putinove lutke na koncu i nove Trumpove lutke na koncu”, rekao je Verhofstadt, inače bivši premijer Belgije. Po njemu, građani EU trebali bi prvo osvijestiti opasnost od takve pete kolone i zatim joj se oduprijeti.
Postoji li zaista svojevrsna peta kolona koja podriva Europsku uniju ili je riječ o fantaziji jednog od vodećih europskih liberala i eurofederalista? Vjerojatno oboje pomalo. Ali, pođemo li od pretpostavke da postoji peta kolona, organizirana skupina unutar EU kojoj je stalo da podrivanja povjerenja u EU, prvo što ćemo vidjeti jest da je EU kao struktura vrlo ranjiva.
Većina građana EU nema povjerenja primarno u Uniju, nego u svoje nacionalne države članice te unije. To proizlazi iz činjenice da većina građana EU ponajprije osjeća svojim suverenim državama, a potom (ili u najboljem slučaju istovremeno) pripadnost Uniji, ili Europi. U takvom ozračju, svi uspjesi uglavnom se percipiraju kao uspjesi država članica, a neuspjesi se uglavnom pripisuju Europskoj uniji, jer je do nje nacionalnim političarima i građanima manje stalo pa joj je lakše natovariti sve neuspjehe.
A ako se na EU istovaruju svi neuspjesi, to vrlo lako dovodi do dojma da je sama ideja europskih integracija osuđena na neuspjeh, prije ili kasnije. To je vrlo lak, ali i vrlo sklizak i opasan teren ako uzmemo u obzir da nas povijest uči da je alternativa europskoj suradnji i integracijama zapravo nestabilnost i stanje stalnih tenzija koje lako dovode do ratova i sukoba.
Lako je za sve neuspjehe okriviti EU, a sve uspjehe pripisivati nacionalnim političarima, no još je lakše okrivljavati EU i prije no što se neuspjesi dogode. Drugim riječima, prognozirati Europskoj uniji neuspjeh čak i prije no što se dogodi. A to se vrlo često događa i to jest obilježje, svjesne ili nesvjesne, pete kolone.
Na početku rata u Ukrajini, koliko puta smo čuli tezu da je za EU bolje da šuti jer će Putin, čim dođe zima, zavrnuti plinovod i građani EU će se smrzavati? Nije se dogodilo niti je ikad bilo stvarnih naznaka da će se to dogoditi, ali neki krugovi unutar EU kao da su priželjkivali da se to dogodi i da moćni Putin pokaže slabim i nesložnim EU liderima da ne mogu bez njegova plina (kao da on može bez europskih kupaca tog plina).
Od kraja ožujka 2016., kad je postignut sporazum između EU i Turske koji je zaustavio masovan i nekontroliran priljev izbjeglica i migranata, slušamo kako će Turska, evo samo što nije, odustati od tog sporazuma jer joj EU zauzvrat ne ukida vizni režim i ne ubrzava pregovore o članstvu, na što se EU obvezao (ali tek kad Turska ispuni uvjete za ukidanje viza i daljnje otvaranje pregovaračkih poglavlja)? Nebrojeno puta. No, propast sporazuma s Turskom (još) se nije dogodio.
Koliko puta čujemo da 28 članica EU nije sposobno imati zajedničku vanjsku politiku? A kako se onda uspijevaju dogovoriti o tako važnoj i nimalo bezazlenoj stvari kao što su sankcije Rusiji? To je živi primjer zajedničke vanjske politike. Može se raspravljati o tome je li to dobra ili loša politika, ali ne može se osporiti da je zajednička.
Da bi preživjela, Europskoj uniji je najprije potrebno malo više samopouzdanja, a njezinim građanima malo više vjere u sebe kao Europljane. Ne bude li toga, neće biti ni EU.
>> Integracijske politike zakazale
