Odvjetnica iz Zadra Tanja Budimir Gulan posvojila je petero djece iz Konga. S obzirom na situaciju vezano uz uhićenje Hrvata u Zambiji, odlučila je podijeliti svoje iskustvo te tako otkloniti nedoumice koje se u javnosti vezuju uz ovu temu. U emisiji "Nedjeljom u 2" ustvrdila je kako izlazi sa svojom pričom u javnost jer "to naprosto mora učiniti".
"Ne mogu reći da sam ja sad glasnik svih obitelji koje su posvojile djecu u Hrvatskoj iz DR Konga, ali se svi u ovom trenutku nalazimo u jednoj jako teškoj situaciji jer smo izloženi neviđenom medijskom linču. Lako za nas posvojitelje, ali su izložena naša djeca. Ja danas ne nastupam kao odvjetnica, ne kao Tanja Budimir Gulan. Ja danas nastupam kao majka. Mislim da svaka majka ima poriv zaštititi svoju djecu pa tako i ja", rekla je te dodala kako joj sve što se događa u zadnjih mjesec dana izgleda kao "lov na djecu".
"Znam da tu postoje određene političke opcije, ali kako sam ja apsolutno apolitična neću prozivati nikoga, niti sam taj tip. Ali moram reći da ljudi koji su u politici i koji se javno izlažu i govore o činjenicama o kojima, usudit ću se reći, pojma nemaju - da moraju razmišljati doista o djeci o kojoj navodno razmišljaju i nas prozivaju trgovcima djece ili ne znam, mi smo tu neka međunarodna skupina koja se bavi trgovinom djece, tako svašta nešto... Naravno da me to na neki način prisililo da dođem i kažem par rečenica o tome tko mi posvojitelji jesmo", naglasila je te opisala kako situacija utječe ne njezinu djecu. Naime, njezina najstarija kćer ima deset godina.
"Televiziju gleda. U početku sam ja to sve gasila, skrivala i onda sam shvatila da je to bez veze. Jer netko će je putem do škole pitati nešto... Imali smo takvih slučajeva, da su pitali djecu: 'koliko te mama platila', 'ti si kupljena', 'ti si prodana'. Mi smo isto imali neku malu situaciju s dečkima koji idu u 1. razred, ali je to bilo vrlo brzo sanirano jer imamo jako dobru školu. I moja kćer sve zna. Prvi put je pogledala Dnevnik i uzbunilo se dijete i onda sam joj ja ispričala o čemu se sad tu radi, na što se moje dijete, vjerovali vi to ili ne, naprosto nasmijalo. Rekla je: 'oni nisu normalni' i ja sam joj odgovorila: 'da ljubavi, ali oni to tako misle'. A onda je rekla: 'daj pusti mene da ja objasnim tim novinarima kako sam došla u Hrvatsku'.
Budimir Gulan, također, ističe kako uopće nema bojazan da će joj netko uzeti djecu koja su već posvojena. Ispričala je svoju priču o posvajanju.
"Operirana sam baš na današnji dan 2009. godine, bila sam onkološki bolesnik i tako se i dalje vodim, ali se ne gledam tako. Imam apsolutni odmak od takve etikete. Čekala sam pet godina jer se tada događaju recidivi. Tad sam već imala 40 godina. Krenula sam i na umjetnu oplodnju, ali sam shvatila da čemu to? Čemu mučiti svoje tijelo kad postoje djeca koja nemaju roditelje? Tada, 2015. godine prvi put sam otišla u Centar za socijalnu skrb u Zadru. Tijekom te obrade upoznala sam sve stručnjake, dolazili su mi doma da vide jesam li uopće podobna kao posvajatelj i oni su mi tada, onako između redaka rekli da se moram pripremiti na to da će to zapravo jako teško ići. Odnosno, da je puno više posvajatelja nego djece koja su slobodna za posvajanje. Otvoreno sam ih pitala koliko bi trebala čekati, na što je odgovor bio "godinama". Pomislila sam hoću li tada imati 45 godina ili koliko i sjetila se da imam poznanicu koju sam vidjela s crnom curicom. I tu je krenula moja priča prema Africi", rekla je.
Kako je ispričala, stupila je u kontakt s odvjetnikom koji se bavio posvajanjima te ju je on uputio u sve što joj je potrebno. Nakon toga, krenula je u prikupljanje dokumentacije. "Bilo je više odvjetnika, ja sam se odlučila za njega jer sam vidjela da je radio posvajanja Amerikancima", kazala je pa navela kako je Amerikancima dozvoljeno posvajanje preko agencija, dok toga u Hrvatskoj nema.
"Meni, kada sam krenula, ništa nije bilo sumnjivo. Prije mene u procesu je bilo nekoliko parova iz Hrvatske i ja sam ipak mudro čekala njihove presude. Nisam skočila pa rekla hop. Pisala sam i ministarstvima 2016. i 2020., nisam ništa prepustila slučaju. Kada su mi posvajatelji ispričali svoja iskustva, nisam imala razloga ne vjerovati", navodi.
"Postupak posvojenja je od 5 do 5,5 tisuća dolara za dijete, s time da od toga on plaća takse. Znači, to je odvjetnički rad plus plaćanje taksi koje on ima za sudove, izdavanje putovnice...", otkrila je pa voditelju Aleksandru Stankoviću kazala: "Procijenite, je li to količina novca koja bi potkupila cijeli pravosudni sustav i majke".
Osvrnula se i na davanja sirotištu i domu te kazala da to nije naredba, nego svatko daje koliko može. "Kada vidite ta sirotišta, intuitivno šaljete nešto. Nema tarife", dodaje te kaže kako neki i dalje pomažu. Njezino prvo posvajanje, ističe, trajao je gotovo dvije godine.
Osobe koje se spominju u medijima u aktualnom slučaju, radile su i na njezinim presudama. "Isti taj odvjetnik je radio moju presudu. S njim sam bila u kontaktu i neposredno prije vaše emisije. On zna da ću ja danas izići javno, zna da sam bila u novinama, nema nikakvih tajni", kaže. Što se tiče ravnatelja doma, kaže kako su se priče da je u bijegu proširile jer se nije javio novinarima.
Na pitanje je li joj bilo sumnjivo što po djecu ne može otići u Kongo, nego mora u neku drugu zemlju odgovara: "Znam da djeluje malo misteriozno, ali u praksi nije. Ti si konstantno u kontaktu s djecom videopozivima, ravnateljem doma i biološkim majkama. Meni su te majke bile ključ, ja sam svaku morala vidjeti, razgovarati sa svakom. Znam da je to majka mog djeteta. Nismo mi imali zabranu da ne idemo u Kongo, ali 2012. neki su pokušavali otići i proveli su se tako da su jedva živu glavu izvukli van. Nama je bilo preporučeno da bolje ne. Ni Amerikanci ne idu".
"Meni su prava tih majki ispred mene. Prvo su majke i njihova odluka, onda dolazim ja. Ja nisam birala djecu. Djeca se ne biraju, nisu u izlogu", tvrdi. Ispričala je i kako je njezino prvo posvojenje propalo jer je intuitivno osjetila da je majka nesigurna.
"Minimalna nesigurnost je za mene značila van iz procesa. Ja da posvajam dijete, a majka je nesigurna - ja s tom činjenicom ne bi mogla spavati", rekla je.
Znam da je teška tema i da vrlo vjerojatno toj djeci je bolje u RH, ali Kolakušić je lijepo rekao, a nitko prenio "kako bi mi reagirali kada bi nama našu djecu po autobusnim postajama spašavali Norvežani od života u RH"? Od 2013 je nemoguće LEGALNO posvojiti dijete u DR Kongo ako nemaš prebivalište u DR Kongo, a od 2016 je nemoguće LEGALNO posvojiti dijete strancu u DR Kongo. Jel je to Stanković pitao?