Ove se srijede obilježavaju 62 godine od katastrofe koja je Makarsku tada pretvorila u pust i sablastan grad. Nigdje u njoj nije bilo ni žive duše, ne računajući tridesetak vatrogosaca i petero-šestero staraca. Cjelokupno je stanovništvo, naime, bilo evakuirano nakon što je Makarsku 11. siječnja 1962. godine pogodio razoran potres, koji je najavio četiri dana prije jedan blaži, ali također rušilački. Svaka od tih "trešnji", kako kažu stari Makarani, odnijela je i ljudske žrtve: 7. siječnja odronjeni kamen s Biokova ubio je 62-ogodišnjeg Juru Prlca u Drašnicama, a 11. siječnja na dvadesetogodišnjeg Emila Marinovića u Makarskoj srušio se kućni zid. U vrijeme potresa stajao je ispod štoka, što bi trebalo biti najsigurnije mjesto u kući, no cijeli je zid pao na njega.
Desetak je osoba bilo teže ranjeno, a više desetaka lakše. U trenutku potresa velike kamene gromade odvaljivale su se s Biokova i padale po cesti, kućama, rušile sve pred sobom. Stanovništvo najugroženijih mjesta: Podgore, Drašnice, Kotišine, Tučepa, Igrana i Makarske evakuirano je temeljem naredbe stožera, tada štaba za pomoć stradalima u Makarskoj.
Stariji Makarani i stanovnici susjednih mjesta dobro se sjećaju tih dana.
Vukovi, ptice i krici
- U vrijeme prvog potresa, koji se dogodio u nedjelju, bio sam u Podgori, u restoranu Pivac. Nitko nije bio svjestan da je potres, mislili smo u prvi mah da nas je zahvatio ratni vihor, da je bombardiranje. Drugi se potres zbio u četvrtak, u 6.05 sati. Još je bila noć. Upravo sam stigao na posao u tvornicu Gorinka u Makarskoj. Nastao je mrak, među ljudima je zavladala panika. Tko je bio bliže vratima, izletio je vanka, prisjetio se svojedobno u razgovoru za Večernji list Petar Milić.
POVEZANI ČLANCI:
Velimir Urlić tada je bio 10-godišnjak. Potres ga je zatekao u Drašnicama, u čijoj je blizini i bio najsnažniji. Izmjereno je, prema Mercallijevoj ljestvici, sedam stupnjeva u prvom udaru, a u drugom više od osam.
- Čula se snažna grmljavina, imao sam osjećaj da se Biokovo pomaknulo. Nisam shvaćao što se događa. Poslije nekoliko trenutaka Biokovo se više nije vidjelo, ostalo je u dimu. Sjećam se da sam čuo vukove, ptice, krikove koji su odzvanjali. Nastao je kaos, a nisam znao što mu je uzrok prisjetio se Velimir Urlić, podsjetivši da je prije ovoga jak potres u Makarskoj zabilježen 1923. godine.
Josip Baričević, iako tvrdi da se tragedija ni po čemu nije mogla naslutiti, kaže kako se 11. siječnja 1962. probudio nekoliko trenutaka prije potresa.
Što me probudilo, ne znam. Možda sam nešto ipak osjetio jer potres dolazi na valove. Gadan je osjećaj kada si bespomoćan, a ispod tebe se trese zemlja. Protiv potresa ne možeš ništa, ničim se ne možeš braniti. Čekaš sudbinu kakva bila da bila. Nemoćan si. Grozan je to osjećaj!, kazao nam je gospodin Baričević.
Nećemo se profundati
Opisujući užas koji je zavladao među ljudima, gvardijan franjevačkog samostana u Zaostrogu Aleksanadar Ribičić je zapisao kako je, nakon što se tlo zatreslo, nekoliko ljudi otrčalo pod veliko stablo. "Nećemo se profundati!", govorili su jer im se činilo da propadaju. Nakon drugog udara, nastala je panika, a vlast je stanovništvo pozvala na evakuaciju. Bježali su iz priobalja čime god su stigli, najviše čamcima i vojnim brodovima. Novine su pisale kako je toga kobnog četvrtka putnički parobrod "Njegoš" isplovio iz Makarske s dva sata zakašnjenja "pretrpan putnicima što su u paničnom bijegu napuštali mjesta u kojima im je svakog časa izmicalo tlo pod nogama".
Josip Baričević jedan je od rijetkih koji je ostao u Makarskoj. Bio sam zapovjednik vatrogasaca. Četrdeset dana nikakve vlasti nije bilo, samo mi. Cijelo se pučanstvo iselilo, svi su otišli izvan grada. Sve je zamrlo, bili smo sami. Tlo je cijelo vrijeme podrhtavalo. Stajao ili sjedio, pod nogama ti se uvijek treslo opisuje Baričević koji je, kaže, ostao po službenoj dužnosti. Tadašnji zastupnik kotara Makarska Ante Raos nije se zanimao za svoje područje i nijednom ga nije obišao.
POVEZANI ČLANCI:
Predsjednik općine nije ostao, preselio se u Dječje Selo. Znate kako je, uvijek se netko boji više, netko manje. Bilo je opasno, narod se uplašio, zaključio je Baričević.
Sklonili se u Vepric
U Makarskoj je, prisjeća se, ostalo tek nekoliko nemoćnih staraca koji nisu imali snage otići ni do obližnjeg Veprica, gdje su se u početku sklonili oni koji nisu imali kamo. Organizirani su zbjegovi u Podstrani, Kaštel Starom. Cijelo je primorje otišlo. Ljudi su otišli u Medulin, u Istri, bilo ih je i u Beogradu, ali najviše ih je završilo u Zagrebu. Organizirana su prihvatilišta u hotelima i školama. Hrana je bila osigurana, kao i nastava za djecu, ispričao je Petar Milić.
- Za to vrijeme u pustom je gradu bez struje, vode, opskrbe i stanovnika bilo i krađa. Mi vatrogasci bili smo jedina vlast, policija je došla poslije. Organizirao sam dežurstva. Po dvojica vatrogasaca noću su obilazila ulice i kuće da ne bi koga uhvatili unutra. Nisu imali oružja, nego sjekirice, pa kada lupi njome... - kazuje Baričević.
Vatrogascima koji su čuvali grad kuhalo se u vojnoj pošti, odakle su im svakoga dana slali hranu. Baričević se prisjeća kako su, umjesto trideset obroka, svakoga dana tražili pet više, kako bi nahranili starce koji su ostali u gradu. Radno se stanovništvo počelo vraćati tek nakon nekog vremena.
- Kada je tvornica počela raditi, vratio sam se i ja. Ljudi su dobivali kredite, gradilo se i obnavljalo prisjeća se Petar Milić.
Posljednji su se vratili školarci, za koje je bila organizirana nastava u drugim dijelovima Hrvatske. Velimir Urlić bio je učenik trećeg razreda i s velikom grupom makarskih osnovnoškolaca poslan je u Zagreb. Bili su smješteni u Pionirskom gradu, gdje je za njih organizirana nastava. Ostali su do kraja drugog polugodišta. Vratili smo se kada se situacija posve smirila. No, iako se to dogodilo davno, potres ću osjećati u krvi dok sam živ! Mislim da se tako osjećaju svi koji su to doživjeli, zaključio je Velimir Urlić.
>> VIDEO Nevjerojatan incident u Puli: 'Netko je zapalio vrata crkve prije mise'
to je bio jak potres ne ponovilo se vise nikada