Potres nije srušio samo kuće i uništio živote desetaka tisuća građana, nego je mnogima otvorio oči pa je postalo očito s kakvim se siromaštvom bore brojni ljudi koji žive na sat ili dva sata vožnje od glavnoga grada. Hrvatsko gospodarsko zaostajanje jednostavno bode u oči u ekonomski i demografski opustošenim područjima, ali tužna je istina to da je i glavni grad sve sporija lokomotiva.
Zagreb, gleda li se prosjek, doista ima oko tisuću kuna veće prosječne plaće od državnog prosjeka i oko dvije tisuće kuna više plaće od prosječnih primanja u najslabijim regijama, ali taj prosjek uglavnom je posljedica činjenice da je Zagreb upravno sjedište države, velikih javnih sustava, financijske industrije te znanstvenih i sveučilišnih ustanova. Kad bi se to izdvojilo na stranu, vodeća djelatnost u glavnom gradu ostaje trgovina! Tamo su plaće znatno ispod državnog, a ne gradskog prosjeka. Da nema tvrtki pokrenutih nakon Drugog svjetskog rata, u Zagrebu gotovo i ne bi bilo proizvodnje.
Glavni je grad u desetak godina povećao broj stanovnika za oko 17 tisuća time što je uspio privući određeni broj mladih ljudi iz unutrašnjosti zemlje, ali ne zato što je u njemu bajno, nego zato što je drugdje gotovo sve propalo. Zagreb i danas ima nižu zaposlenost nego što ju je imao 2008. godine, ali i nešto niži BDP po kupovnoj moći.
S druge strane, Bratislava je što se tiče BDP-a istisnula Beč, a Prag i Češka imaju manju nezaposlenost nego Njemačka. Turizam je pogurao primorske i dalmatinske županije, dok je unutrašnjost zemlje potonula u sivilo, zbog toga što je najprije poharana ratnim stradanjima, a kasnije velikim nesnalaženjem, korupcijom te na kraju iseljavanjem!
Život nas uči da je svaka kriza ujedno i prilika, a ona se ovoga puta krije u obnovi i znatnim sredstvima za razvoj iz europskih fondova. U takvim projektima obično dominira infrastruktura, no nju bi valjalo osmisliti tako da donese dinamiku i život, kao što je, primjerice, autoput približio Dalmaciju srednjoj Europi ili otvorio nove mogućnosti Lici. Kuće su mrtvi kapitali ako u njima nema ljudi, vidjelo se to u brojnim obnovljenim selima nakon Domovinskog rata, ako pored njih nema vrtića, škola, radnih mjesta, interneta...
Dobra kolmuna.