Potresna životna priča sedamdesetogodišnje Pavice Kumić iz Cernika kod Nove Gradiške malo će koga ostaviti ravnodušnim. Kad joj je bilo samo 10 godina, Pavica je ostala bez obje ruke. Od tada do danas hrabro je koračala i probijala se kroz život kako bi uspjela. Nikada nije dopuštala da se netko sažalijeva nad njom. Danas je ponosna baka koja zna za koga živi i za koga pati.
Nisam dala da me hrane
Baka Pavica rođena je 24. ožujka 1951. kao Dubravka Kumić. No svi koji je poznaju zovu je imenom njezine kume Pavice. Ni sama ne zna tko joj je i iz kojih razloga promijenio ime. Njezina životna kalvarija započela je deset godina kasnije.
– Sjećam se dobro, bilo je to 12. srpnja 1961. godine. Bilo je sušno i toplo ljeto. U zaprežnim kolima vozili smo vodu za pravljenje cigle od blata. U vožnji se jedna limena bačva prevrnula i poklopila me. Pala mi je na obje ruke i odsjekla mi ih malo iznad laktova. Pala sam u komu – prisjeća se Pavica. Vozilom hitne pomoći odvezli su je u novogradišku bolnicu. Najprije su joj amputirali lijevu, a osam dana poslije i desnu ruku. Liječnici su se bojali da ne iskrvari. Kada je napokon došla k sebi, Pavica je primijetila da nema šaka. Pitala je liječnike i medicinske sestre gdje su joj prsti, a oni su joj ljubazno odgovarali: “Dijete drago, mi ćemo tebi skrpati druge šake i prste”.
– Ni dok sam još bila u bolnici, na bolničkoj njezi, nisam dala da me bilo tko hrani. U to vrijeme, dok mi je bilo najteže, bila sam odlučna jednako kao i danas – priča baka Pavica.
Nošena istim životnim postulatima i vjerom, Pavica je nastavila živjeti i nakon izlaska iz bolnice. Znala je da je čeka težak put, ali nije se predavala. Snalazila se kako je znala i umjela. U devetnaestoj godini postala je majka izvanbračnog djeteta. Rodila se djevojčica kojoj je, svjesno i namjerno, dala ime Suzana. Htjela je da je njezina kći i svojim imenom podsjeća kakav im je objema bio život od samih početaka.
– Moja Suza postala je smisao mog života i mojih patnji. Nagovarali su me da je dam nekoj obitelji koja će se moći bolje brinuti o njoj, ali ja na to ne bih ni u snu pristala. Ako sam znala roditi dijete, o njemu ću se morati i brinuti – mislila je u sebi Pavica. Pavičini roditelji nisu blagonaklono gledali na izvanbračno dijete. Dok je još bila u rodilištu, govorili su joj da će nju primiti, ali Suzanu ne. No ona je na to samo odmahivala glavom.
Mnogi su je dobronamjerno nagovarali da dijete preda udomiteljima. Dolazili su i socijalni radnici i nudili joj pomoć. Medicinsko osoblje nije se moglo načuditi kako jedna majka invalid, bez obje ruke, sama doji svoje dijete i ne da se odvojiti od njega. No udomiteljstvo za nju nije dolazilo u obzir. Na kraju se pojavio i Pavičin otac koji ju je, vjerojatno ganut njezinom borbom sa samom sobom, pozvao da se vrati kući.
– To ja sebi ne mogu dopustiti. Gdje ima mjesta za naših sedmero djece, bit će mjesta i za nju i njezino dijete – rekao je Pavičin tata.
Ponosna baka
No njoj ni tada, kao ni sada, nije bilo teško. Spremna je boriti se kao lavica i ne predaje se. Ponovno se prisjetivši Suzane, s ponosom je istaknula kako je svojoj jedinici dala gotovo sve što joj je potrebno za normalan život.
– Suzana je završila srednju školu, zaposlila se i danas je sretno udana žena i majka. Ja sam dvostruko sretna baka. I to traje već više od 30 godina – kaže Pavica. Kuća bake Pavice nalazi se u sjeni franjevačkog samostana u Cerniku. Tamošnji gvardijan fra Vjenceslav Janjić, koji je vjenčao njezinu kćer i koji u tom malom slavonskom mjestu službuje već 14 ljeta, s Pavicom je tijekom godina izgradio poseban, prisan odnos. Baka ga neizmjerno poštuje i cijeni, on je prvi s kojim je odlučila podijeliti svoju životnu priču. Gvardijana je ganula ova istinita i bolna priča sa sretnim završetkom, za razliku od tragičnog slučaja s malom Nikoll, koji se nedavno dogodio baš u Novoj Gradiški.
– Pavica je jako komunikativna osoba. Često se susretnemo, kako na misi, tako i na ulici. Ona u domaćinstvu sve radi sama. Sama ide u trgovinu, sama sprema po kući, kuha, glača, čak i cijepa drva. Kad sam bio kod nje, natočila mi je domaću šljivovicu. Imao sam osjećaj da mi nikad čašica rakije nije tako prijala – prisjetio se gvardijan.
Pavica se ni po čemu se ne osjeća invalidom, nego Božjim stvorenjem, poput svih drugih ljudi. Nikada se nije požalila na Boga što joj je odredio baš takav način života.
– Bog, koji daje križeve, dao mi je i snagu da ih mogu nositi – zaključila je Pavica.
Ova žena bi trebala biti promovirana kao role model mladim curama umjesto raznoraznih fotošopiranih influencerica.