Kako razgovarati o smrti s nekim tko umire? Koje su prave riječi za osobu koja ima neizlječivu bolest i nema izlaza? Kako joj odgovoriti na pitanje „zašto baš ja“? Na koji način preboljeti smrt bližnjeg i procesuirati vlastitu ili tuđu terminalnu bolest? To su samo neka od pitanja na koja se čini da nema pravog odgovora, a s kojima su mnogi suočeni. Upravo se s njima gotovo svakodnevno susreće 28 volontera okupljenih u zagrebačkoj udruzi La Verna, koja pomaže palijativnim bolesnicima i njihovim obiteljima. Godišnje imaju oko 70 korisnika, a oni, naime, na poziv oboljeloga koji je suočen sa završetkom života ili članova njegove obitelji izlaze na teren pružiti im potrebnu psihosocijalnu i duhovnu podršku, a usto uskaču i u raznim drugim situacijama poput preuzimanja lijekova, odlaska u trgovinu, čitanja knjige, planiranja pokopa…
Volonterka 11 godina
Palijativna skrb prije svega, prema definiciji zdravstvenih institucija, aktivna je i cjelovita briga za osobu čija bolest više ne reagira na kurativno liječenje. Ona ne ublažava samo fizičke simptome nego pomaže i u slučaju psihičkih, socijalnih i duhovnih poteškoća, ujedno pruža podršku i članovima obitelji tijekom pacijentove bolesti, a i u žalovanju nakon bolesnikove smrti. Nju su dugi niz godina proučavali u Franjevačkom svjetovnom redu, a s intenzivnim radom s bolesnicima su u Mjesnom bratstvu Kaptol Zagreb, gdje je priča današnjih članova udruge La Verne krenula, započeli 2009. Volonteri su pomagali bolesnicima do prije tri godine u sklopu crkvene zajednice, a zatim su i službeno osnovali udrugu.
– Bilo je na početku mnogo prepreka u palijativi. Jedna od najvećih je ta što u Hrvatskoj prije deset godina nije postojala Strategija razvoja ni sustav skrbi. Bolesnici su se najčešće zbrinjavali na redovnim odjelima u bolnicama ili u domovima za starije i nemoćne. Nisu kao takvi prepoznati, nego su bili samo pacijenti s poteškoćama – prisjeća se Blaženka Eror Matić, predsjednica udruge La Verna, koja je za svoj dobrotvorni rad prije nekoliko godina primila nagradu Volonterski Oscar. Palijativna skrb kao jedan od prioriteta uveden je tek u sklopu Strategije za razvoj zdravstva 2012., dok je Nacionalni plan razvoja posebno napravljen samo za nju dvije godine nakon toga.
Nagrađivana dobrotvorka objašnjava da se trenutačno u Hrvatskoj većinu takvih bolesnika može smjestiti u domove za starije i nemoćne ako se obitelj ne može sama se brinuti za njih. Međutim, ukupnsmještajni kapaciteti u ustanovama mali su i većina bolesnika želi svoje posljednje dane provesti u svojim domovima, uz svoju obitelj. Sustav palijativne skrbi se, naime, i organizira tako da pruža podršku ovim bolesnicima i njihovim obiteljima kako bi mogli realizirati tu svoju želju da ostanu u svojoj kući.
– Svaka je bolest, posebice smrtna i neizlječiva, teška za bolesnika i njegovu obitelj. Svi postanu već fizički i emotivno iscrpljeni te posebice tada trebaju podršku i pomoć, a mnogo njih još to nema – kaže govori Olivera Kapetanović, socijalna radnica i koordinatorica dobrovoljaca udruge čiji volonteri imaju iza sebe više od 20.000 sati dobrotvornog rada. A što napraviti, dodaje, kada se nađemo u situaciji da je u pitanju netko blizak? Što ako ima bolove, ne može jesti, povraća, ne može sam na WC... Upravo to doživjela je i Jadranka Jajaš, dugogodišnja volonterka La Verne.
– Moj otac bio je bolestan i ubrzo je preminuo od karcinoma. To me zapravo potaknulo da volontiram jer sam se stavila u položaj tih ljudi koji ne znaju, kao što ni moja obitelj tad nije znala, koje su im mogućnosti, gdje mogu potražiti pomoć, kome se obratiti i što treba sljedeće poduzeti. On je, doduše, bio u bolnici, ali što da je bio kod kuće, kako bismo se mi tada snašli? – pita se J. Jajaš. Tako se, suosjećajući s patnjama bolesnika i njegovih najbližih, priključila edukaciji i s ponosom kaže da je 11 godina volonterka.
Ti su mi ljudi, iako nekad pred smrt, dali toliko ljubavi i potaknuli me da budem bolji čovjek. Na kraju krajeva, i prema samoj sebi počela sam biti tolerantnija i bolja. Ovaj posao pokaže ti koliko druga osoba vrijedi, ali i ti sam. Koliko pažnje moraš i možeš dati ljudima, bez obzira na sve razlike – kaže J. Jajaš.
“Zašto baš ja”
Dok se čovjek sam ne suoči, nadovezala se O. Kapetanović, s nekim teškim pitanjima poput patnje i smrti, nije ni svjestan koliko to utječe na njega. No na koncu smatra da najviše razvoju palijative mogu doprinijeti upravo oni koji su se sami naši u sličnoj situaciji jer dobro razumiju kroz što bolesnici i njegovi najbliži prolaze.
– Jako je teško i volonterima, posebice kada vas pitaju: „Zašto baš ja?“ Mi smo tu da slušamo, prihvaćamo kroz što prolaze i suosjećamo s njima, što im je i najbitnije u tim trenucima. Nekad je teško suspregnuti suze jer ne možete ostati nijemi i ravnodušni. Rasplačete se i suze prođu. To je zapravo poruka da nisu sami i način da se pokaže suosjećanje u najintimnijim i najranjivijim situacijama – kaže socijalna radnica dodajući da su zahvalni obiteljima koje ih pozovu te umirućima čak i pred smrt pokažu da su spremni prihvatiti novu, nepoznatu osobu u svoj život. Priče s korisnicima zauvijek su im urezane u sjećanje, posebice one kada su u pitanju mladi životi, a naučili su i kako svaki, pa i najmanji detalj, nekome mnogo znači.
