Jedan od važnih datuma u hrvatskoj povijesti bio je i uvođenje kune u monetarni sustav Republike Hrvatske. Taj povijesni dan, kad su lijepo dizajnirane novčanice i kovanice zamijenile privremeni hrvatski dinar te postale službena valuta, dogodio se 30. svibnja 1994., na Dan državnosti. Bio je to jak ekonomski potez koji će eliminirati hiperinflaciju i Hrvatskoj donijeti financijsku stabilnost, ali i toliko željeni simbol suverenosti. No uvođenje kune nije teklo glatko.
Pomalo je zaboravljen podatak da kuna uopće nije trebala biti službena valuta. Naime, u kolovozu 1991. komisija za izradu novčanica odlučila je da se trajni hrvatski novac zove – hrvatska kruna, a njezin stoti dio banica. S prijedlogom se složila i tadašnja Vlada premijera Franje Gregurića pa je u prosincu te godine u Narodnim novinama objavljena Uredba o Narodnoj banci Hrvatske u kojoj je pisalo: „Novčanice i kovani novac koji glase na hrvatsku krunu zakonsko su sredstvo plaćanja na području Republike Hrvatske“.
Uredba je ugrađena u zakon i bila na snazi sve do ljeta 1993., ali kruna nikad nije stigla do naših novčanika iako su umjetnici Miroslav Šutej, Šimun Šutej i Vilko Žiljak, koji su pobijedili na natječaju za izradu novčanica, već bili dizajnirali osam apoena tih novčanica te u münchenskoj tiskari Giesecke & Devrient izrađivali pokusne otiske. Tri su mjeseca boravili u Münchenu kad je iz Zagreba stigla depeša da se novac neće zvati kruna, nego kuna.
„Izbacio sam to jedno slovo viška i nikada nisam doznao tko je donio takvu odluku“, rekao je poslije Žiljak.
U dostupnim izvorima nema podataka o tome tko je i zašto promijenio odluku o nazivu novca, no bivši premijer Franjo Gregurić kaže nam kako je to mogao učiniti samo Tuđman jer mu je smetalo to da se hrvatska valuta zove prema austrougarskoj kruni. Prirodnija mu je bila kuna jer je imala i povijesnu poveznicu, a kuni se nije protivio ni tadašnji guverner Ante Čičin-Šain. No prijedlog da se ipak uvede kuna izazvao je 1993. žestoku političku raspravu.
U Saboru se podigla prava bura, polemike na saborskim sjednicama nisu se stišavale mjesecima. Smatrajući da još nije vrijeme za kunu, Županijski je dom u srpnju 1993. odgodio odluku o valuti. Na njegovu čelu bio je Josip Manolić, koji se u to vrijeme razišao s Tuđmanom te je zajedno sa Stjepanom Mesićem pripremao odlazak iz HDZ-a i osnivanje nove stranke. Svi zastupnici HSLS-a zauzimali su se za krunu, među njima i sin slavnoga kipara Mate Meštrović, koji je tvrdio da bi uvođenje kune izazvalo štetne posljedice na međunarodnom planu jer bi se Hrvatsku povezalo s Pavelićevom NDH.
SDP-ov Zdravko Tomac također se protivio kuni smatrajući da bi njezino uvođenje izazvalo nove podjele među Hrvatima, a protiv je bio i književnik Ivan Aralica, koji je tvrdio da kuna nikad u povijesti nije bila novac. Takav je stav zastupao i povjesničar Miroslav Brandt. Zagovaratelji kune obrazlagali su pak da je ona puno starija od NDH, da je poseban oblik poreza bila još u doba narodnih vladara i da se njome plaćalo u naturi u 11. stoljeću.
Na površinu je isplivao i malo poznat podatak da su i partizanske vlasti od 1941. do 1945. izdale 35 novčanica na kojima je vrijednost bila izražena u kunama i dinarima. Dakako, treba spomenuti i to da je vođa Ustaškoga pokreta Ante Pavelić u svojim memoarima napisao kako je ideja o kuni njegova te da ju je još 1934. planirao uvesti kao službenu valutu u ustaškoj emigraciji. Tada su i iskovali srebrnjak od 5 kuna. Konfuzije je bilo i među saborskim zastupnicima HDZ-a, koji su 26. srpnja 1993., tri dana prije konačne saborske odluke o valuti, tražili da se novac zove kuna i banica, a ne kuna i lipa.
Disciplinirao ih je predsjednik Tuđman, koji je naziv banica odbacio smatrajući da se njime „slavi banstvo Hrvatske“, odnosno vrijeme kad je Hrvatska bila u podređenom položaju. Rasprave nisu prestale ni nakon uvođenja kune. Kad su se pojavile slike budućih novčanica i kovanog novca, Novljani su prigovarali smatrajući da bi uz Mažuranića bolje pristajao Novi Vinodolski, Zadranima se nije svidjelo to što ni na jednoj novčanici nije bilo njihova grada, Čakovčani su digli glas zbog toga što uz Zrinskoga nije prikazan Čakovec, a Varaždinci su upozorili da je na novčanici od pet kuna njihov Stari grad prikazan kao zrcalna slika stvarne građevine!
Neki su pak prigovorili što novčanice ne krasi nijedan ženski lik, a njemačka Bundes banka prosvjedovala je zbog sličnosti novčanica od 10 kuna i 10 maraka, pa je Hrvatska morala tiskati novu novčanicu s promijenjenim osnovnim bojama. Ni kovani novac, koji je dizajnirao Kuzma Kovačić, nije pošteđen prigovora.
Teško se razlikovalo novčiće od 2 i 20 lipa jer su bili vrlo slični, kunin rep bio je čudan jer je savijen na neprirodan način, a cijelu raspravu začinili su neki jezikoslovci upozorenjem da na kovanici od 5 kuna treba pisati „smeđi“, a ne „mrki medvjed“ jer se tvrdilo da je „mrki“ srpska riječ. Unatoč svemu, zamjena hrvatskih dinara provedena je bez ikakvih poteškoća i izgreda premda je zbog visoke inflacije 1000 hrvatskih dinara vrijedilo samo jednu kunu. Sedam kuna tada je bilo potrebno za jednu njemačku marku.
Isto je i sa ZDS. Nikog zapravo nije briga nego ove orjunaše usahlih genitalija.