Bio je to trenutak. No nije li život i sazdan od trenutaka, od kojih se samo neki pamte, a tek neki trajno zabilježe? Jedan od takvih dogodio se 15. kolovoza 1995., kada se hrvatski vojnik Darko Baranašić iz Oluje vratio kući u Zagreb.
U današnjem parku dr. Franje Tuđmana na Črnomercu obitelji su s nestrpljenjem očekivale svoje heroje. Darko, pripadnik 150. brigade, pozdravio se sa suborcima i počeo probijati kroz masu. Ugledao je suprugu Irjanu koja je u naručju držala njihovu kćer Lorenu, staru nepune tri godine.
Osiguranje od protunapada
- Sjećam se da sam prišao supruzi i uzeo kćer koja me je poljubila, ali iskreno, fotograf mi je ostao u maglovitom sjećanju, na trenutke mislim da me pitao: "Može li slika?", ali ni u to nisam siguran. Dečko je brzinski "škljocnuo" i nestao u gomili, baš kao i mi. Kći me tada pitala: "Tata, nećeš više ići?" - priča Darko, danas 52-godišnjak.
S druge strane objektiva bio je Večernjakov fotoreporter Damjan Tadić koji se, kao što to često čini, našao u pravom trenutku na pravom mjestu i hitro "okinuo" prizor koji će na mnogo načina obilježiti živote članova obitelji Baranašić. Darko je, prisjeća se, tu fotografiju vidio već sutradan u Večernjem listu, a onda je idućih godina pokušavao pronaći autora fotografije i zatražiti original, ali to mu nije pošlo za rukom.
- Kada je porasla, i Lorena je počela tražiti tu fotografiju, ali ni njoj nije uspjelo, pa si je u vrijeme dok je pohađala prvi razred srednje škole kupila medaljon, uzela novine u kojima je objavljena ta fotografija, naručila smanjivanje i "montirala" je unutra. Evo, već 14 godina taj medaljon s našom zajedničkom fotografijom nosi oko vrata - priča Darko Baranašić.
Potom se mislima vraća 30 godina unatrag kada je krenuo na ratni put sa 150. brigadom, s kojom je do kraja 1992. na minobacaču branio položaje oko Duge Rese. Tijekom posljednjih ratnih godina zaposlio u zagrebačkoj privatnoj firmi koja je radila za vojsku i čekao poziv za konačno oslobođenje zemlje. I taj je poziv stigao uoči Oluje, kada je ponovno navukao vojničke čizme, preko ramena prebacio ruksak, oprostio se od obitelji i krenuo u posljednju vojnu operaciju HV-a.
Budući da je Oluja munjevito počela i munjevito završila, mnogi su se vojnici vratili s fronte, ali ne i Darko, koji je deset dana sa suborcima proveo u Medaku, osiguravajući da se ne dogodi protunapad.
Naposljetku, 15. kolovoza 1995. vratio se kući.
- Kada vojnik skine odoru, imali smo prilike vidjeti što se ljudima dogodi. Neki završe na cesti, neki ostanu bez posla, neki u psihičkom rastrojstvu, a mnogi u birtijama i na groblju. Ja sam si našao zanimaciju: vatrogasce - priča Darko, inače predsjednik DVD-a Kustošija. Kao što je u ratu spašavao živote, tako to čini i u miru, sa svojim vatrogascima.
- Svoje slobodno vrijeme radije ću darivati nego naplaćivati jer to, kako kaže moj kolega, to u sebi imaš ili nemaš - veli Darko, koji nastavlja obiteljsku tradiciju: vatrogasci su bili njegov otac i njegov djed, a sada je to, osim njega, postala i kći Lorena.
Ista poza 26 godina poslije
Osim što se proteklih 27 godina bori s vatrom, naš sugovornik uistinu je svestran: električar je po struci, radi kao domar u Osnovnoj školi "Petar Zrinski", dugogodišnji je bajker u MK Zmaj, a bavi se i pirotehnikom i specijalnim efektima koji su ga odveli na set filma "General" i serije "Nestali".
No prije svega, Darko je suprug i otac. Osim Lorene, imaju i sina Tina. Svi osim njega koji u to vrijeme nije ni bio rođen, proteklih dana spremno su pozirali našem fotografu u istoj pozi, 26 godina poslije. Darko je na kraju imao samo jednu molbu.
- Na toj fotografiji uopće nisam važan ja, ja sam svoj dio dao domovini i kasnije nisam od nje tražio ništa. Važni su to dijete i žena koji su me čekali. Ja sam išao da se vratim, ali oni to nisu znali. Smanjite na minimum i sve što sam rekao, ima ljudi koji su od mene puno zaslužniji - rekao je Darko Baranašić, ali nama je ipak bilo teško složiti se s time.
VIDEO Ana Župić Sokol otkrila spomenik svojem djedu
Lijepa priča sa sretnim krajem..nažalost mnogi ne mogu ispričati svoju priču ...hvala i slava im.