Pisci i crtači okupljeni oko francuskog satiričnog tjednika Charlie Hebdo imali su talent za narušavanje mira, svojeg i tuđeg podjednako. Mentalno su se predali, osobito na internim sastancima, nestašlucima i apsurdu te dosadi i nagrizajućim antireligijskim osjećajima. Redakcija je derutna, doslovno. Tjednik je imao određenu važnost sve do objave 12 Muhamedovih karikatura još 2006. godine.
Bio je to prijelomni trenutak: većina tiskovina, čak i neke ugledne crtačke, uskratile su solidarnost satiričkom tjedniku koji je te karikature objavio uime slobode izražavanja. Osim što je riječ o profesionalnoj, moralnoj sramoti, je li to pomanjkanje solidarnosti pripomoglo da Charlie, tako izoliran, izložen, postane metom islamista? Kriza koja je uslijedila udaljila je od časopisa dobar dio njegovih čitatelja s krajnje ljevice, ali i važna imena iz kulture i utjecajne pojedince koji su u nekoliko godina od njega napravili popularni časopis. Povlačenje, međutim, nije bilo opcija.
“Moramo nastaviti”, rekao je jednom urednik lista Stéphane Charbonnier, crtač poznat kao Charb, “sve dok islam ne postane banalan poput katoličanstva.” U studenom 2011. godine, nakon čuvenog specijalnog izdanja Šerijatski Hebdo, s prorokom Muhamedom kao gostom urednikom koji je s naslovnice prijetio sa stotinu udaraca bičem svakome tko ne umre od smijeha, preživjeli su brutalan napad Molotovljevim koktelom, kada im je potpuno uništena redakcija. Tri godine kasnije bijes radikalnih Muhamedovih sljedbenika ipak ih je sustigao. Tijekom jutarnjeg kolegija 7. siječnja 2015. braća Said i Cherif Kouachi u nezapamćenom krvoproliću u redakciji tjednika Charlie Hebdo ubili su 12 ljudi, još ih 11 je ranjeno.
Među njima i Philippe Lançon (1963.), novinar, pisac i književni kritičar u dnevnim novinama Libération i kroničar u tjedniku Charlie Hebdo, ratni izvjestitelj iz arapskih i azijskih zemalja, gdje se ranije susretao sa smrću. No ni blizu onome što je doživio u srcu Pariza. Propucana lica i teško ranjene čeljusti, ali živog, Lançona na bolničkim nosilima iznose s poprišta dok on pogledom posljednji put pozdravlja ubijene kolege, a 17 operacija lica etape su novoga života koji nastoji rekonstruirati baš kao i liječnici njegovu čeljust.
Odatle i naziv njegove knjige “Zakrpan”, upravo objavljene u izdanju zagrebačkog nakladnika OceanMore, koju je uredila Nataša Medved, a s francuskog prevela Željka Somun. Briljantna je to književna obrada vlastite patnje – koja je i trauma cijele Francuske – gdje autor dojmljivo ispisuje povratak u život nakon neizreciva iskustva, lebdeći između operacija i previjanja rana, između morfija i nesanica, donosi i rekonstrukciju krvavog pohoda islamista. Lançon je tog jutra umalo preskočio kolegij u redakciji Charlie Hebdoa: svoju kazališnu recenziju planirao je napisati u uredu redakcije Libérationa. Ipak, biciklom se dovezao pred Charlie, zavezao ga lancem i krenuo se uspinjati stubama. Tada u ranim 50-ima, bio je optimističan i prepun planova. Idući mjesec spremao se otputovati na Kubu, a na jesen je trebao početi predavati latinskoameričku književnost na američkom sveučilištu Princeton. Ta bi mu putovanja, pritom, omogućila da se puno češće viđa sa svojom djevojkom Gabrielom koja je tada živjela u New Yorku...
Članovi redakcije koji su sjedili za konferencijskim stolom Charlie Hebdoa jedva su imali vremena sagnuti se prije nego što su naoružani napadači stigli. Kad je pao na pod, Lançona su pogodila najmanje tri metka; jedan mu je otkinuo veći dio čeljusti. Otvorio je oči i našao se u vreloj lokvi krvi i mozga.
“Uslijedilo je još metaka, još sekundi, još povika ‘Alahu ekber!‘ Tijelo mi je bilo polegnuto u uskom prolazu između stola za sastanke i zida u dnu; glava okrenuta nalijevo. Otvorio sam jedno oko i vidio, ispod stola, kako se s druge strane, pokraj Bernardova tijela, pojavljuju dvije crne noge i dio puške, više su lelujale negoli koračale. Zatvorio sam oči pa ih opet otvorio, poput djeteta koje vjeruje da ga nitko neće vidjeti ako se pravi mrtvo (...) Bio sam ranjen, prilično nepomičan, glave već najvjerojatnije u povelikoj lokvi krvi, tako da je ubojica, približivši se, procijenio kako nema potrebe da me dokrajči. Vidio sam Bernardovu glavu, Tignousovo lice, Fabriceove noge, a da uopće nisam bio svjestan da je nečija noga na meni i da se Honoréovo tijelo ispriječilo između te noge i ostatka, kako su mi znatno poslije rekli. A vidio sam samo vlastitu krv, prirodni produžetak svojih rana. Nisam vidio Honoréa, a ipak, on je takoreći umro na meni. Nisam vidio Cabua, čije je pak tijelo bilo poda mnom. Ali vidio sam Tignousa, ispružena na leđima, lica malčice požutjela oko naočala, zatvorenih očiju, nalik kipu. Nisam vidio olovku posađenu među njegovim prstima, bio sam magnetiziran njegovim licem, i upravo ondje, ponad njega, osjetio sam se usamljeno, jer sam živ.”
Krvavi napad uslijedio je, navodi Lançon, kada taj časopis više nikome nije bio važan, osim nekolicini vjernih, islamistima i raznorodnim više-manje civiliziranim neprijateljima, od klinaca iz predgrađa koji ga nisu čitali do vječnih prijatelja/zaštitnika prezrenih na svijetu, koji su ga rado smatrali rasističkim. “Osjetili smo kako buja taj slijepi bijes koji je društveni sukob pretvarao u vjersku zatucanost. Mržnja je bila poput opijenosti; prijetnje smrću, uobičajena stvar; odurni mejlovi, mnogobrojni. Događalo mi se da naletim na prodavača na kiosku, uglavnom Arapina, koji bi se pravio da nisu dobili časopis, koji kao da je svojim odbojnim držanjem dokazivao svoje pravo na laž. Atmosfera se neprimjetno mijenjala”, piše priznajući da je i sam nakon paleža 2011. prestao listati Charlie u podzemnoj. “Privlačili smo loše vibracije poput gromobrana – što nas, priznajem to, nije činilo ni manje agresivnima ni pametnijima: nismo bili sveci i nismo mogli svaliti odgovornost na druge zbog činjenice da je stanje duha u Charlieju bilo pomalo zastarjelo. No bar smo toga bili svjesni i nismo se prestajali tome smijati.”
Nakon detaljnog prikaza pucnjave, “Zakrpan” se pretvara u priču o dugom i teškom oporavku. Lançon je proveo gotovo godinu dana u dvije bolnice, a osobitu pažnju posvećuje drevnoj Pitié Salpêtrièreu u 13. arondismanu: to mjesto gotovo postaje sam lik u tim memoarima. Tijekom višegodišnjeg oporavka koji je uključio dvadesetak kirurških zahvata – među kojima 17 operacija rekonstrukcije čeljusti – da bi danas mogao voditi gotovo normalan život, premda, kako je napisao, “najvjerojatnije više nikada neće svirati flautu”. Kost mu je uzeta s desne noge kako bi mu liječnici konstruirali novu čeljust. Koža na vratu morala je biti “napuhana” i rastegnuta da pokrije i sastavi donji dio lica. Bilo je mnogo zastoja. Lançon je osjetljiv čovjek s dobro opremljenim umom i stalni je suputnik na stranici čitatelju koji svjedoči kako pokušava sklopiti kockice mozaika vlastita života. Poput Prousta, koji mu je među omiljenim piscima, neće se žuriti. Njegovi su kardinalni duhovi tolerantni. Ti memoari vode više kozjim stazama nego autocestama dok razmatra prijateljstva, knjige i obroke te seks i moral i novinarstvo te njegovatelje i zahode i Bachovu glazbu. On je, istodobno, nježan humorist. Njegova prva pomisao, kad je osjetio da su mu zubi u ustima poput klikera, jest sažaljenje prema svom stomatologu. Konzumira jelo koje naziva “gazpacho melankolije”. On više puta jednu od svojih tekućih rana naziva “kotletom”. Jedna medicinska sestra je “flegmatična kao gnu”. Istodobno, on živi u stanju stalne tjeskobe. Boji se da će se teroristi vratiti. Zamišlja ih izvan bolničkih prozora ili uhodi po njezinim hodnicima. Čuvaju ga policajci koji dolaze u smjenama, s puškama Beretta. Gade mu se islamistički fanatici. (“Tko su bili ti zombiji? Iz koje su se zone vraćali?”) On je liberal koji osjeća da politička ljevica, kada je riječ o vjerskim fundamentalistima, ima glavu u stražnjem dijelu. Boji se “totalnog rata” i “izumiranja”, ne samo zapadnih vrijednosti nego i same civilizacije. Lançonov je život bio spaljen do temelja. Nakon napada na redakciju, razveselili su ga spontani skupovi slobode govora na pariškim ulicama. Svi su izgledali dobro na Instagramu držeći plakate “Je suis Charlie”. Također je smatrao da su skupovi pomalo ironični. Ističe, ne bez gorčine, da je rano ujutro 7. siječnja “malo ljudi u Francuskoj bilo spremno reći: ‘Ja sam Charlie’”.
Kasnije, mnogi. Stoga njegovi memoari govore (i) o načelima za koja Lançon smatra da ih vrijedi podupirati i braniti, čak i pred smrću. Za svoju knjigu “Zakrpan”, prevedenu na brojne jezike, pa i hrvatski, dobio je niz nagrada, među kojima se ističu nagrada za najbolju knjigu časopisa Lire, nagrada Femina, nagrada Roger-Caillois, posebno priznanje žirija nagrade Renaudot. Od čitatelja i kritike hvaljena je kao univerzalno remek-djelo, knjiga koja se svojom humanošću opire svakom nasilju i barbarizmu.
Onima koji se pitaju što poslije i kako od preživjeloga postati živ, Lançon nudi svoje osobno iskustvo: “Kao prvo, prihvaćanjem činjenice da će vam mnogi iskazivati nježnost i da će vam uvijek iznova potvrđivati koliko je sjajno što ste još tu, oslanjanjem na njihovu ljubav, drugim riječima, na njihovo suosjećanje, čak i kad je pomalo pretjerano; zatim pronalaženjem svrhovitosti izvan samoga sebe, od obitelji do aktivizma, dakako, uz pružanje utjehe onima koji su izgubili blisku osobu, udovicama, udovcima, siročadi, isprva zgroženima divljaštvom ove drame. Na koncu i mučnim mislima kojima može uroditi teška patnja zbog činjenice da ste za vrijeme, prije i poslije bili nemoćni. To je ubojita kombinacija.“
