Prošle su 42 godine otkad je Frane Krpan Brusin posljednji put prošao kirijaškim stazama iz malenog ličkog sela Lipać kod Svetoga Roka preko Velebita u Benkovac, kamo je njegov otac Mate godinama odlazio na sajam kako bi prodao građu dalmatinskim kovačima.
Nije volio škole
Znao ga je cijeli kraj, i lički i benkovački, s mnogim je ljudima do danas ostao u kontaktu. Nije ga u tome spriječilo ni 42 godine rada u Americi. U Harrisburg u Pennsylvaniji otišao je u rujnu 1970., kao 26-godišnjak, a 10. lipnja te godine posljednji je put prošao kirijaškim putem koji i danas zna napamet. Sanjao ga je sve te godine i napokon će se i taj san Frani ostvariti. Jučer, osmog dana kolovoza, u kolima s bijelim konjima Surcem i Žeranom, u društvu sinova blizanaca Mate i Petra, zeta Tomislava i kuma Petra, krenuo je starim kirijaškim putom. Sa suzama u očima.
– Bio sam u Americi 42 godine, al’ moja duša odavde nikada ni’ o’šla – kaže Frane.
Nikada, priča nam, nije volio škole pa je radio s ocem.
– On je tesa’ građu, ja bi kola vozio. Sve smo svojim rukama radili, dva dana putovali bi na sajam svakog 10. u misecu. Bilo je tu i pisme i pića. Kući smo se vraćali s kukuruzom, vinom, rakijom i novcem, živili smo od toga – prisjeća se. Pamti ljude koje su sretali, pjesme, a najviše je zapamtio crnog konja Mrkova koji je s njima bio 27 godina. Otac ga je jako volio, ali morao ga je pod stare dane prodati. Zato je samo za ovu priliku Frane kupio konje, a posljednje četiri godine, koliko je u mirovini, uz pomoć kuma Petra sagradio je i zaprežna kola.
Ovako se nekada blagoslivljalo prije puta, objašnjava Frane, dok ispred konja bičem u zemlju ucrtava križ.
– Svakoga dana u Americi ja sam slušala o tome – rekla nam je Franina žena Kata. Vjenčali su se 1973. i otad su nerazdvojni. Imaju četvero djece, dvije kćeri, Mandu i Mariju, koje su udane, a djed i baka ponosni i na dva unuka i unuku, te 27-godišnje blizance.
Kud je prolazio djed
– Veselimo se putu, želimo vidjeti kako je to nekad bilo, kuda je naš djed prolazio – kažu Petar i Mate. Obojica su aktivni u hrvatskoj zajednici u Harrisburgu, sviraju u tamburaškom sastavu, a kad su proslave i svadbe, njih prve zovu. Pjevaju i na putu, a najdraža im je “Oj, Ličane, bojiš li se Boga, bojim Boga i više nikoga.” Nose vino, šljivovicu, kruh, slaninu, kapulu, pršut, a za konje sijeno, zob i vodu. U Benkovcu ih čeka cijela svita prijatelja...
Kad dusa trazi...nek ti je sretno putovanje!