Mario Romulić jedan je od najpriznatijih fotografa u Hrvatskoj, a s fotoaparatom i kamerom u rukama proputovao je svijet, uključujući i ratna žarišta, od Hrvatske do Ruande, Konga i Afganistana. Poznat je po svojim “wildlife” fotografijama, a zbog nevjerojatnih prizora koje je uhvatio u najvećoj europskoj močvari Kopačkom ritu, prozvan je “dobrim duhom” tog parka prirode. Prirodu snima, ali u njoj i živi – stvorio je pravu bajku u Baranji ili, kako je naziva, čudesnu šumu, nadomak tom istom Kopačkom ritu, i to samo pet kilometra od središta Osijeka. Mario s obitelji živi na svom ekoimanju i OPG-u u Orlovu putu, na izlazu iz Bilja. Dvorištem trčkaraju kokoške i patke, pogled “puca” na veliki staklenik koji je, praktički, sam napravio, od starih prozorskih okvira. Baš dovršava i jezerce s kućicom za nove patke… Ispod nadstrešnice u dvorištu čitav je red drvenih kućica za ptice i “hotela” za kukce. Kompostišta su na sve strane… Sve to, objašnjava nam Mario, ima svoju ulogu u ekovrtu u kojem se živi i uzgaja voće i povrće u potpunom skladu s prirodom. Za naše pojmove, prava je to revolucionarna priča.
– Prelazimo ove godine na biodinamičku poljoprivredu, koja je najekstremniji oblik ekološke proizvodnje. Kod nas je u Slavoniji i Baranji ona tek u začetku, no u Međimurju postoje biodinamičke ceste, kao što su kod nas vinske. Razlika je u tome što je takva poljoprivreda potpuno samoodrživa i zatvoren je proces. Sve proizvodimo sami, ne moramo ići u trgovinu. Voće i povrće koje tako raste u sebi ima, kažu, živu tvar, najzdravije je moguće. Toliko su kvalitetni da liječe – počinje 51-godišnji Mario dok nas vodi svojim OPG-om i imanjem na kojem su stotine biljnih vrsta.
Napravit ću samoodrživu farmu
Nije to, dodaje, ništa novo – začetnik je biodinamičke poljoprivrede filozof Rudolf Steiner, suvremenik Nikole Tesle, inače rođen u međimurskom mjestu Donji Kraljevec, gdje je danas i Centar dr. Rudolfa Steinera. Iza sebe je ostavio širok opus znanja u više od 360 knjiga i na 7500 održanih predavanja, a savjete o pravilnom uzgoju tražili su od njega brojni poznati agronomi toga doba.
Vlasnik imanja u Baranji Mario Romulić postao je još 2000. godine pa je kupio i okolnu zemlju, a posjed mu se danas prostire na ukupno četiri hektara. Općina Bilje to je područje u međuvremenu pretvorila u ekološku zonu, tako da je danas građevinska zona za potrebe ekoturizma. Romulićev je prvi susjed, inače, Goran Gusak, vlasnik ekogospodarstva Orlov put i pionir ekološkog stočarenja u Hrvatskoj, poznat po uzgoju crnih svinja.
– Ideja mi je napraviti samoodrživu farmu, fokusiranu ponajprije na organsku proizvodnju povrća i voća, ali i životinja koje mi, pak, nisu preokupacija, njih ima susjed. Još uvijek učim, istražujem, eksperimentiram – skromno će Mario, kojemu u svemu što radi pomaže obitelj, osmogodišnja kći Lara, sinovi blizanci Ivor i Svebor, koji su odnedavno punoljetni i, naravno, supruga Žana, inače zaposlena u računovodstvu jedne osnovne škole. Svi su oni gradski asfalt bez imalo žaljenja zamijenili prirodom.
Sade u svom ekovrtu rajčice, paprike, patlidžane, bundeve, salate, dinje, lubenice, luk…
– Uzgajamo, ukratko, sve ono što jedemo. Ponajprije to radimo zbog sebe, viškove prerađujemo, sušimo, pravimo čajeve… – govori nadalje.
Slijedi on biodinamičke postulate, a jedan od njih je sadnja po Mjesečevu kalendaru, dakle točno u određeni dan, pa i sat, kako bi bilje što bolje rodilo i imalo savršen okus.
I uholaže su korisne
– Ima tu malo i šamanizma – zakapaju se kravlji rogovi punjeni gnojem, iz čega nastaje Pripravak 500, s kojim sam baš nedavno pošpricao povrće. No, kad se tako radi nema bolesti, zaraze, a plodovi su najukusniji mogući. Primjerice, u jednom gramu takvog pripravka je čak 500 milijuna dobrih bakterija – pojašnjava nam.
To je, zapravo, aktivator koji potiče na razgradnju i djeluje tako da dubinski rahli zemlju. Mario ga ne proizvodi sam jer u našoj je zemlji za to nužna dozvola za kafileriju, nego ga nabavlja od onih koji ju već imaju.
– U rano proljeće zasijem sedam, osam vrsta grahorica, djetelina, raži, biljaka koje daju dušik, fosfor. Kad narastu, pokosim ih i ugradim u zemlju i tako je gnojim. Imam tri hektara maslačka, i od njega pravim biodinamičke preparate, kao i od koprive i gaveza. Uzgajam korove jer su oni fenomenalna prirodna gnojiva i prirodni pesticidi. Dodajem im kisik pa dodatno obogaćujem cijeli taj proces. Maslačak sušim i za čaj, a Lara bere tratinčice i ljubičice pa i njih sušimo za čaj. Od valerijane pravim sredstvo protiv zamrzavanja voćki. Sve je ovo čista priroda, nema ni grama kemije – prikazuje nam Mario.
Skuplja bubamare, uholaže i pčele samice, a hrpom hranilica mami ptice. Svi oni jedu nametnike pa su i te kako korisni u ekovrtlarenju. Iako se većina građana naježi od same pomisli na uholaže, malo ih zna da one, baš kao i bubamare, jedu biljne uši.
– Koke slobodno čupkaju travu, patke jedu muhe, larve, puževe…. Jedno je tu zbog nečeg drugog. A svaki je plod esencija života – ističe Mario.
Kompostira sve što može, pa čak i papir, doslovno proizvodi svoju zemlju, a ona je, ističe, toliko bogata…
Milijun je to informacija, a u njihovo je skupljanje, nesumnjivo, uloženo puno truda…
– Naučio sam to iz knjiga i na internetu. Gradsko sam dijete, ali imali smo vinograd u Batini pa sam sadio svoju bašču, oduvijek sam to volio. Dosta sam putovao po Africi i Aziji, a što više putuješ, više ideja pokupiš – dodaje.
Izradio je upravo vlastitim rukama i jezerce s kućicom za patke, a dok pernati stanari nisu stigli, Lara ju je privremeno pretvorila u kuću za lutke. Mario planira iskopati još jedno, veće jezero, na drugoj strani, i to na mjestu gdje je tijekom Domovinskog rata i okupacije Baranje bio ukopan tenk i pucao po Osijeku. I danas se vide tragovi u tlu…
A tek nekoliko koraka dalje proteže se gredica dugačka 60-ak metara i visoka gotovo metar i pol. Ugrađeno je u nju čak 80 tona suhih i natrulih trupaca koje je Marijeva obitelj izvukla iz šume.
– To je “hugulkultur”, visoka gredica, srednjovjekovni njemački princip uzgajanja povrća. Na te smo trupce slagali sloj sitnije drvene mase, grane, stajsko gnojivo, lišće i na kraju humus. Zasađeno povrće malčiramo travama. Trulo drvo akumulira vlagu, a kako se raspada, tako i grije, pa vegetacija u toj gredici počinje od tri do četiri tjedna ranije. To je golemo kompostište, zapravo. Sadio sam prošle godine u njoj lubenice, bundeve, tikvice, urod je bio fantastičan – ponosan je naš sugovornik.
Gotovo sve radimo ručno
Nemaju gotovo nikakvu mehanizaciju, osim kosilice i motokultivatora, sve rade ručno, štihačom, vilama, grabljama. Ni nema tu kopanja – samo se stavlja novi sloj humusa, koji sam proizvede.
– Na sjevernoj strani gredice sadim ono što voli hlad, na suprotnoj ono što voli sunce. Idealna je za višegodišnje nasade pa sam lani zasadio i šparoge. To je “food forest”, šuma je baza za kompostiranje i malčiranje, usput štiti od vjetra – pokazuje nam. Uokolo će, nadovezuje se, zasaditi voćke i grmove kupina i malina.
– Potrebno je sedam godina da se uspostavi bioritam i ravnoteža i, kad svi oni žive zajedno, i biljke i životinje, čovjek poslije praktički više nema posla, jer sve samo radi – rezimira.
Razrađuje on, tako, ideje, radi punom parom i prikuplja dozvole nužne da bi se počeo baviti turizmom.
– Stići će mi uskoro i solarna elektrana i bit ću tada potpuno neovisan. Već sam sad samodostatan, s četiri hektara zemlje i načinom na koji je obrađujemo, s ribama, kokoškama, patkama, voćem i povrćem možemo preživjeti. Proizvodimo vlastito sjeme, potpuno je to zaokružen proces. Ne treba mi trgovina, sa susjedom Goranom imam robnu razmjenu i grad mi uopće ne nedostaje – podcrtava i dodaje da su biodinamičke vinograde podigli i slavni Angelina Jolie i Brad Pitt, a u takvoj se poljoprivredi okušao i Sting.
U stakleniku raste čitavo biljno carstvo, a osim povrća koje im završi na stolu, tu su i neven, bosiljak, kadifa i dragoljub, kojima tjera štetnike.
– Sve je priroda, čista priroda… Koliko je to teško? Ako voliš, nije teško. Opušta me, ne znam što bih uopće radio u kući, vijesti ni ne pratim. Bos hodam. Izgubili smo kontakt s prirodom i potpuno smo se izopćili, živimo na betonu i jedemo otrove iz procesuirane hrane koju kupujemo u trgovačkim centrima. Postali smo gotovani. Situacija s pandemijom koronavirusa prilika je da shvatimo koliko vrijedi naša hrana. Već to i vidimo, pravi je grabež za proizvodima s OPG-ova. Gredica mladog luka vrijedi možda stotinjak kuna, a šest mjeseci se trudim oko njega. Teško je uzgojiti nešto pa to prodati za siću – govori on.
Vizija mu je u svojoj “čudesnoj šumi” proizvoditi hranu, “najzdraviju i najkvalitetniju moguću”, i privući turiste koji će takvu vrhunsku gastronomsku ponudu znati cijeniti. Želi živjeti na imanju i od njega. A već je sada daleko dogurao na tom putu…
– Sinovi će nastaviti moj posao, jedan će studirati poljoprivredu, a drugi će na akademiju jer ima afiniteta prema fotografiji – navodi.
Svoje bilje Mario Romulić redovito i fotografira. Ni profesionalne se fotografije, pak, ne odriče. S prijateljem i poslovnim partnerom Draženom Stojčićem već desetak godina vodi Romulić&Stojčić multimedia studio. Iza Marija je, inače, bezbroj savršenih fotografija, a surađivao je s nizom hrvatskih i inozemnih medija, agencija i tvrtki. Prikupio je i mnogo nagrada, među kojima su i tri Zlatne kamere koje mu je dodijelilo Hrvatsko novinarsko društvo.
Radio za Reuters, AP
Prve ratne fotografije snimio je u Slavoniji, a bile su mu tek 22 godine kada je dobio posao na HTV-u i s kamerom u ruci počeo obilaziti ratišta. Stvorio je tada kontakte i s kolegama iz svjetskih TV postaja koje su izvještavale o Domovinskom ratu, svjetske postaje preuzimale su i njegove snimke pa su ubrzo pristigle i ponude za posao. Dao je otkaz na HTV-u i počeo raditi kao “freelancer” za Reuters, Associated Press, Worldwide Television News, a njihovi klijenti bili su BBC, CNN, SKY… Nakon rata u Hrvatskoj i u Bosni, snimao je i sukobe po Ruandi, Kongu, Afganistanu… Na tisuće njegovih ratnih fotografija obišle su svijet. Proletjelo mu je tako više od desetljeća, iza kojeg je ostalo dragocjeno iskustvo.
Trebao mu je, razumljivo, i svojevrstan ispušni ventil, a našao ga je fotografirajući ljepote Parka prirode Kopački rit. U tu oazu odlazio je ponajprije da bi se odmorio od obveza, stresa, računala i mobitela, a jednom je prilikom ponio fotoaparat… Stvorio je impresivnu zbirku nikad viđenih kadrova životinja iz Kopačkog rita, što je doprinijelo i njegovoj promociji u cijelome svijetu.
Danas se uglavnom bavi komercijalnom fotografijom i multimedijom.
Svaka cast za uzgoj ali izjaviti da u svemu tome nema kemije je pogresno. Nema umjetne farmaceutske kemije ali ako ima dusika I fosfora u razgradnji biljaka, to je vec kemija Citav prirodni svijet pociva na kemijskim procesima.