Među brojnim odlikašima, koje po mnogima nekritički proizvode popustljivi profesori, naši su sugovornici doista oni pravi. O tome ne govore samo njihove ocjene među kojima se tek tu i tamo potkrade pokoja četvorka nego i njihove pobjede na državnim natjecanjima iz različitih predmeta.
A kad se na dodjelama nagrada prozivaju pobjednici, najviše ih dolazi iz zagrebačke Pete gimnazije u kojoj se ne školuju samo vrsni matematičari i informatičari nego i kemičari, jezičari, geografi.... Među najboljima je ovogodišnji dvostruki državni prvak Bruno Buljan, učenik 2. c razreda koji se pobjedama okitio na natjecanju iz fizike i kemije, a iz latinskoga je bio drugi.
Roditelji ne forsiraju
– Iz fizike i kemije natjecao sam se još u osnovnoj školi, u sedmom i osmom razredu bio sam prvi iz kemije, pa to što sam pobijedio i sada nije ništa čudno. Za natjecanja se pripremam cijelu školsku godinu, učim paralelno s gradivom, ali to nije ništa pretjerano. U prosjeku za knjigom provedem oko dva sata u danu. Prije natjecanja malo intenzivnije rješavam testove...
Učenje ne doživljavam kao obvezu, nego kao zabavu, posebno kad učim fiziku i kemiju – kaže Bruno. Na natjecanju iz latinskog osvojio je drugo mjesto u državi, zahvaljujući, objašnjava, prije svega profesorici koja ih stimulira da uče i taj predmet.
Njegov godinu dana mlađi kolega Albert Škegro, učenik 1. e razreda, dok uči voli slušati gregorijanske korale. I on tvrdi da uči u prosjeku dva, tri sata u danu, a osim prirodoslovnih, zbog kojih je prije svega i upisao Petu gimnaziju, obožava i društvene predmete. Ove godine natjecao se osim iz geografije i iz matematike, fizike i hrvatskog jezika.
– Važno je biti pažljiv na satu i kući to malo ponoviti. Ne treba pretjerivati s učenjem – objašnjava on formulu svog uspjeha ističući da ga roditelji ne forsiraju niti očekuju od njega da bude najbolji.
Marin Tomić, učenik 1. d razreda, pobjednik je državnih natjecanja iz informatike još od petog razreda osnovne škole, ali unatoč tome još nije ostvario veliku želju – odlazak na informatičku olimpijadu.
– Još ima boljih od mene – priznaje, ali ne ističe da je riječ o njegovim starijim kolegama i da će u njihovim godinama on biti vjerojatno podjednako dobar.
Vole rješavati testove
Na pitanje koliko u danu uči odgovara smiješkom. A tek nakon inzistiranja kaže – pa recimo jedan sat. Dodaje da to kaže kako bi ispalo da uopće ne uči, a gotovo da je tako.
Više od toga voli vježbati, rješavati testove, biti za računalom.
Jedina djevojka među najuspješnijima na državnim natjecanjima njihova je vršnjakinja Paula Kovačić koja je zbog škole prošlog ljeta iz Bjelovara preselila u Zagreb.
Pobjednica iz hrvatskog jezika odlično barata gramatikom i poviješću jezika, ali svejedno će, kao i njezine kolege, upisati neki prirodoslovni fakultet – Fakultet elektrotehnike i računarstva, medicinu, PMF ili nešto slično. Svih četvero, savršeno programiranih “kompjutora”, namještenih tako da nema onoga tko ih ne bi poželio za vlastito dijete, ipak priznaju da imaju i mana.
– Zaboravljamo kućne obveze, ne operemo posuđe, katkad ne usisamo, volimo spavati ... nabrajaju. A mi unatoč tome i dalje mislimo – savršeni...
Ne razmijem zašto lijepo nije naglašeno u naslovu o kojoj se gimnaziji radi. Pohađala sam tu gimnaziju prije 30 -tak godina i nekoliko generacija je pohađalo tu školu iono što je fascinanto je da je ostala na visokom nivou svih godina. Mislim da bi se netko od novinara trebao pozabaviti sa tom analizom. Znamo doslovno za brojeve cipela raznih trash celebrity , a dobre stvari u društvu prešutno prolaze. A i tekst je površan.