To su novi europski trendovi. Ne moraju na čelu željeznice biti ljudi iz željeznice – lakonski je ministar prometa Siniša Hajdaš Dončić obrazložio zašto je na čelo HŽ Infrastrukture – inače poduzeća s oko 5500 zaposlenih, godišnjim prihodima većima od milijardu kuna i planiranim ulaganjima mjerenima u stotinama milijuna eura – imenovao 33-godišnju ekonomisticu Renatu Sušu, specijaliziranu za nekretninski biznis i razvoj investicijskih projekata, a i bez dana iskustva rada u sektoru željeznice, prometa uopće ili bilo koje rukovodeće pozicije u grupi većoj od desetak ljudi. Koliko god zvučala bizarnom, tu novu ministrovu kadrovsku doktrinu ne treba unaprijed osuditi, kao što bi bilo nepravedno danas, prije nego što je uopće i došla na novu poziciju, tvrditi da će nova šefica HŽ Infrastrukture biti neuspješna. Ipak, valja se zapitati je li metoda pokušaja i pogrešaka vrludajući iz jedne krajnosti u drugu baš najbolji način formiranja državne politike o kojoj ovise milijarde kuna poreznih obveznika. Jer, dosadašnja vrhuška HŽ-a – ona koja je smijenjena pod obrazloženjem da čelnici te tvrtke ne moraju biti iz HŽ-a – tamo je došla upravo zbog iskustva rada u tom poduzeću. Kad je došla na vlast Kukuriku koalicija pitanje vodstva Hrvatskih željeznica riješila je jednostavno – prisjetila se prošlog puta kad je bila na vlasti. Pa je šef HŽ-a iz Račanove vlade Marijan Drempetić iz strateških razloga otpao, no u vrh tvrtke imenovani su redom: bivši Drempetićev zamjenik u upravi Rene Valčić, zatim bivši član uprave Dražen Ratković, pa bivši šef uprave Putničkog prijevoza Damir Grgić, bivši šef uprave Vuče Damir Tot, bivši direktor Željezničkog prijevoza Marko Car, dok je na čelo HŽ Infrastrukture imenovan nekadašnji glavni sindikalac u tvrtki Darko Peričić. Doduše, ministar prometa tada je bio Zlatko Komadina, no i nakon dolaska Hajdaš Dončića nije se puno promijenilo. Dapače, nakon što je ukinut HŽ Holding, njegov nekadašnji šef Valčić zbrinut je na poziciji člana uprave HŽ Infrastrukture – čime je stvoren još jedan kadrovski presedan. Prvo je Valčić bio nadređen Peričiću, a potom je Peričić postao šef Valčiću. Sad su, pak, obojica smijenjena.
Obrazloženo je to lošim rezultatima, no još u listopadu prošle godine ministar je na sjednici Vlade izjavio da je u HŽ Infrastrukturi postignut “povijesno najveći iskorak ne samo na smanjenju broja zaposlenih, nego i na optimalizaciji procesa i investicijama”. U samo deset mjeseci taj povijesni iskorak pretvorio se u neuspjeh vrijedan ne samo smjenjivanja nego i odustajanja od cijelog kadrovskog koncepta imenovanja ljudi u vrh HŽ-a. Kako ih se obojicu smatralo ljudima bliskim riječkoj frakciji SDP-a, i to smjenjivanje tumačit će se politički, no stavi li se to na stranu, temeljno pitanje trebalo bi biti – postoje li uopće ikakva pravila o tome tko i kako može dobiti priliku da upravlja velikim hrvatskim državnim tvrtkama? Je li to politička pripadnost ili adekvatno obrazovanje, iskustvo rada u struci ili šire karijerne reference, mladost ili starost, privatna poznanstva? Bira li se te ljude javnim natječajima, izravnom odlukom nadređenog dužnosnika, gatanjem iz taloga kave, božanskom intervencijom? Za sve od nabrojenoga može se naći primjer u hrvatskom javnom sektoru tijekom posljednje tri godine. Samo u jednom resoru – prometu – ljudi su se zapošljavali na cijeli dijapazon načina. Čelni čovjek Jadrolinije prošao je javni natječaj, u HAC-u i Croatia Airlinesu uprava je birana političkim ukazom. Koja je razlika između tih tvrtki? Prvi čelnik uprave ACI-ja pronađen je uz pomoć tzv. headhunting agencije, da bi koji mjesec kasnije bio smijenjen, pa se od tog modela odustalo. Utoliko, pravilo u zapošljavanju je da pravila – nema. A kad pravila nema, nema ni mogućnosti da se prekrše, pa se kadroviranje uvijek može prilagoditi trenutačnim potrebama i partikularnim interesima. Takvu maksimu svojedobno je poprilično izravno sumirao tadašnji potpredsjednik Vlade Radimir Čačić izjavivši: “Postavljat ću ljude za koje mislim da to mogu odraditi. U pitanju je moja koža.” Njegova koža, ali i naš novac.
Pitanje 7: Koje kvalifikacije treba imati onaj koji se javlja za upravljanje nekim sustavom ili je ministar ili je njegov pomoćnik... ili je....? Treba li navedeni kandidat predstaviti svoj plan i program rada? Tko bi trebao evaluirati isti? Na koji rok bi se trebala postavljati uprava u ustanovama? Kada će se nagrađivati uspješno vođenje i upravljanje? Treba li onoga tko uspješno vodi neki sustav ostaviti da isti vodi sve dok je uspješan? Na koji način evaluirati uspješnost? Trebali se omogućiti provođenje i realizacija pojedinih projekata (srednjoročni i dugoročni projekti)? Kada će se prestati imenovati voditelji ustanova na osnovi političke pripadnosti te da osnovi kriterij postane stručnost, sposobnost, plan i program?