U tekstu objavljenom u Večernjem listu pod naslovom “Treba li uvesti ljudsko pravo na zarazu koronavirusom” naš vrhunski znanstvenik svjetske reputacije prof. dr. sc. Igor Rudan upitao se upravo onako kako je navedeno u naslovu. Prije ustavnopravne analize takve ideje htio bih se ograditi od eventualnih nepreciznosti u iznošenju stavova koji su epidemiološkog karaktera.
Prof. dr. sc. Igor Rudan u tekstu postavlja konstrukciju uspostave novoga ljudskog prava kakvo ne postoji u hrvatskome ustavnopravnom poretku. Ratio takvog pristupa izvodi iz parcijalne komparacije niza različitih ljudskih aktivnosti koje na široj razini predstavljaju razne oblike rizičnog ponašanja i posljedično rezultiraju smrtnim ishodom egzaktno iskazujući brojčane vrijednosti. Riječ je o industriji vozila i pušenju za koje u svom tekstu veže termin “ljudsko pravo” na vožnju i pušenje kojim se mogu ugroziti tuđa prava, i to drugih sudionika u prometu te pasivnih pušača. Iz prethodnih stavova, a u kontekstu normalizacije života u stanju borbe protiv koronavirusa, za koji navodi kako je po smrtnosti vrlo sličan i nekim ranijim virusnim zaraznim bolestima, predlaže konkretizaciju svoje ideje kroz ljudska prava, tj. pravo pojedinca da se izloži zarazi. Ovakav je pristup pogrešan i ustavnopravno neprihvatljiv. Sloboda kretanja vožnjom vozila u pravnom sustavu ima velik niz ograničenja (brzina kretanja, tehnička ispravnost vozila, upravljanje vozilom nakon osposobljenosti i dr.), a isto vrijedi i za slobodu pušenja (vrlo širok katalog ograničenja definiranih Zakonom o ograničavanju uporabe duhanskih i srodnih proizvoda). Logički nije održivo na potpuno identičan način tretirati vozača koji se kreće većom brzinom od dopuštene na otvorenoj cesti u trenutku izrazito niske frekvencije prometa i osobu koja se izložila riziku zaraze koronavirusom. U prvom slučaju opasnost za druge je de facto zanemariva ili je nema, a u drugome to ne možemo tako kategorički ustvrditi. Isto je i s pušenjem.
VIDEO Ugledni hrvatski znanstvenici otkrivaju što dosad znamo o koroni
Ustav Republike Hrvatske vrlo jasno propisuje jedno važno pravo – pravo na zdrav život. Zaštita zdravlja je legitiman cilj ograničavanja prava i sloboda, opći pravni standard inkorporiran je u ne samo nacionalne ustavne norme koje se razrađuju zakonima i podzakonskim aktima nego i sve međunarodne dokumente koji su regulatorno vezani za prava i slobode. Ideja o “pravu na zarazu koronavirusom” predstavlja relativizaciju toga univerzalnog ljudskog prava. To “pravo” se izvodi iz osobne slobode pojedinca koja nije i ne može biti apsolutna i njena granica je u takvom konkretnom slučaju pravo na zdrav život drugoga. Zato i postoje razna ograničenja prava i sloboda koja se poduzimaju radi očuvanja zdravlja. Iznimno je važno stajalište Ustavnog suda RH izraženo u Rješenju broj U-I-5418/2008 i dr. iz 2014. kojim je jasno određeno kako propisivanje cijepljenja protiv zaraznih bolesti iz Zakona o zaštiti pučanstva od zaraznih bolesti usmjereno na eliminaciju bolesti iz ukupne populacije predstavlja pozitivnu obvezu države koja je sukladna pravu na zdrav život koje jamči Ustav RH.
Ustavni sud zaključuje da propisivanje obveze cijepljenja protiv zaraznih bolesti ulazi u slobodnu procjenu zakonodavca koja je sukladna Ustavu RH. To znači i kako bi, a u slučaju postojanja određenih okolnosti, formalna obveza cijepljenja pojedinih kategorija građana (rizičnijih skupina) mogla biti sukladna Ustavu RH jer ima legitiman cilj i razmjerna je ostvarenju toga cilja, tj. ne bi predstavljala nerazmjeran teret (besplatno cjepivo itd.). Namjerno izlaganje riziku, iako je u tekstu prof. dr. sc. Igora Rudana jasno naznačeno kako njegova ideja ne predstavlja poziv na neodgovorno ponašanje, pojedinca visoko zaraznoj bolesti samo po sebi predstavlja neodgovorno ponašanje. To je contradictio in adiecto. Ono je potencirano mogućnošću prijenosa te bolesti na drugoga, pri čemu prenositelj ne zna kakve posljedice ta bolest može ostaviti na zdravlje drugoga niti u početnoj najranijoj fazi zaraze nužno mora imati simptome pa je prijenos na drugoga suštinski nesvjestan i lišen subjektivne odgovornosti koju poznaje pravni poredak. Takva doza rizika radi zaštite individualne slobode, tj. slobode kretanja je u potpunoj suprotnosti s ustavnim i zakonskim odredbama i s moralom koji je u ovakvim situacijama od iznimnog značenja. Svjesno i namjerno izlaganje riziku zaraze koronavirusom moglo bi biti opravdano jedino i isključivo radi pomoći u pronalaženju lijeka, i to samo uz odgovarajući pristanak pojedinca. Takav postupak kojim se dovodi u moguću opasnost vlastito zdravlje isključivo radi pokušaja pomoći drugima je supstancijalno čista suprotnost “pravu na zarazu koronavirusom”. Nikako nije isto izložiti zarazi sebe u pokušaju pomaganja drugima i moguće izložiti zarazi nekoga drugoga radi osobne slobode. U pitanju je čista inverzija.
Posebno dvojbeno smatram stajalište prof. dr. sc. Igora Rudana prema kojem u trenutku “kada većina bude željela sama upravljati svojim rizikom od zaraze, bez potrebe da im ga nameće država, uvođenje ‘ljudskog prava’ na zarazu novim koronavirusom bilo bi moguće rješenje”. Argument većine koja se odvažila sama upravljati rizikom od vlastite zaraze implicira postojanje manjine koja bi mogla biti oštećena slobodnim ponašanjem većine. To nije demokratski. Činjenica kako bi većina uz pravo slobode kretanja, kako to navodi prof. dr. sc. Igor Rudan, prihvatila obvezu da smanjuje vjerojatnost širenja virusa mogla bi značiti da oni koji se odluče na jače korištenje slobode kretanja i time većem izlaganju zarazi to amortiziraju prihvaćanjem obveze smanjenja širenja virusa. Naprotiv, obveza osobnog doprinosa u smanjenju širenja virusa postoji kod svih, a upravo su oni koji su spremniji preuzeti veći rizik pa sebe i druge time dodatno izložiti zaraznoj bolesti proporcionalno tome dužni poštovati bitno jače zaštitne mjere. Veći rizik implicira veća ograničenja, ali i obrnuto. Obveza čuvanja zdravlja i drugih prilagodbom ponašanja u osobitim okolnostima, ali i kada okolnosti nisu takve po svom je sadržaju i opsegu u kontekstu ustavnopravnog poretka bitno jača od drugih osobnih prava, pa i prava na slobodu kretanja.
VIDEO Kako će izgledati život nakon koronavirusa? "Nema više rukovanja, ni sastanaka.."
Zašto se nitko ne buni zbog proizvodnje virusa i ne traže njihovo uništenje po raznim skkadištima kao u belgiji,njemačkoj,rusiji,americi ...koji mogu zbrisat vrstu sa planete