Obvezno (pravno) predbračno savjetovanja planirano u tezama Obiteljskog zakona nije nikakva svjetonazorska tema oko koje se trebaju “tući” liberali i konzervativci, nego tema za psihologe, psihijatre i sociologe jer nameće prije svega pitanje što ćemo time dobiti? Preveniranje razvoda i(ili) razvode uz manje sukoba? To je namjera predlagatelja teza Obiteljskog zakona.
No, i da Freud drži predbračna savjetovanja parovima koji ulaze u brak s iluzijom da će sve nesavršenosti u njihovu odnosu u koje gledaju poluzatvorenih očiju ili ih uopće ne vide ispeglati ljubav i vrijeme, mnogi bi se brakovi i dalje raspadali uz sukobe oko djece i imovine.
Ili pucali i dok traju. Jer je i to ljudski, jer su i brakovi nesavršeni u mjeri u kojoj su i parovi koji u njih ulaze, i samo je pitanje koliko je velika ta nesavršenost. Brak ni prije ni sada nije bio samo privatna stvar pojedinaca nego i društveno i pravno uređena zajednica između muškarca i žene.
No, ako predbračno savjetovanje neće nikome štetiti, hoće li koristiti malo prije vjenčanja kad uglavnom parovi u glavi imaju svoju zamišljenu sliku braka? Bez obzira na razloge zbog kojih punoljetni građani ulaze u brak, šalje li im se nametanjem obveznog predbračnog savjetovanja poruka da su sami nesposobni ocijeniti moguće rizike braka u koji ulaze?
Čak i kad bi država bolje od nas znala jesmo li pogriješili u odabiru partnera i od čega nas sve u odnosu s njim treba zaštititi, obveznim bračnim savjetovanjem previđa se i da se ljudi u braku mijenjaju, a ne moraju se mijenjati u istom smjeru, i koja onda korist od savjetovanja unaprijed za probleme koji u tom trenutku ne postoje, a koji mogu iskrsnuti za pet, deset ili petnaest godina?
Hoće li to biti diskriminativno obvezno savjetovanje nalik onome kakvo su prolazili parovi koji su išli na potpomognutu oplodnju, dok izmjenom zakona ta obveza nije pretvorena u mogućnost, a koje je psiholog ili psihijatar, među ostalim, pitao jesu li ikad odlazili k psihijatru, jesu li poželjeli umrijeti, ili nalik tečajevima koje prolaze parovi koji posvajaju djecu, a onda shvate što je dijete tek kad ga dovedu doma, a savjetnika nema na vidiku?
Psihijatar i bračni terapeut dr. Pavao Brajša jednom je napisao da se ni jedno područje života ne gura toliko pod debeli tepih šutnje koliko odnos u paru, koji se nalazi pod jakim pritiskom vlastitih i tuđih očekivanja.
Iako se u Hrvatskoj raspada zamalo svaki treći brak, a u skandinavskim zemljama i Britaniji svaki drugi, brak je i dalje i unatoč svemu privlačna institucija jer u zapadnim zemljama istraživanja javnog mnijenja pokazuju, prema riječima sociologa i psihologa prof. dr. Josipa Obradovića, da oko 70 posto građana na pitanje planiraju li brak odgovara -“da”.
Lani je u Hrvatskoj sklopljeno 19.700 brakova, među kojima je bilo vjerskih 10.697, a građanskih brakova – 9003. Podaci Ministarstva uprave pokazuju da se ove godine do 30. lipnja gotovo izjednačio broj vjerskih i građanskih brakova jer su sklopljena 4304 građanska, a vjerskih tek neznatno više – 4479.
Što o ideji predbračnog savjetovanja kaže profesor Josip Obradović, naš neprijeporni autoritet na području sociologije braka, obitelji i partnerskih odnosa s međunarodnom reputacijom?
Obradović ga a priori ne odbacuje, nego štoviše kaže: – Uvođenje predbračnog savjetovanja dobra je i zanimljiva ideja koja može i ne mora uspjeti u praksi, što će ponajprije ovisiti o tome koji joj je sadržaj, kako se savjetovanje provodi, tko ga provodi i koje je vremensko trajanje savjetovanja.
Savjetovanje bi isključivo trebali provoditi stručnjaci za bračne odnose, posebno obrazovani za to područje, poput psihologa, socijalnih radnika i sličnih struka. Savjetovanje se nikako ne može provoditi jednom ili dva puta, nego je potreban rad od nekoliko mjeseci redovitih grupnih sastanaka i radionica uz aktivnu participaciju budućih partnera u raspravama.
Sadržaj savjetovanja trebao bi biti usmjeren na izgradnju realističnih očekivanja od zajedničkog života, na osvještavanje izvora mogućih konflikata i upoznavanje s mogućnošću win-win rješavanja konflikata.
U slučaju da su na primjeren način ispunjena sva tri uvjeta, mogu se, ističe Obradović, očekivati pozitivni efekti u dijelu obuhvaćene populacije i to bi se moglo smatrati uspjehom. A potpuni uspjeh u odgodi ili eliminiranju negativnih odnosa u budućem braku nije, kaže, realno očekivati.
– Najvažnije je osvijestiti pojedincima koji su pred ulaskom u brak, nekoliko mjeseci, možda i godinu dana prije, da se oslobode pogrešnih predodžbi i nerealističnih očekivanja o tome što zajednički život jest i da on nikako ne može biti ispunjenje svih romantičnih očekivanja iz bajki i ljubića na kojima smo odgojeni – kaže Obradović. Slaže se da bi osnovne upute o pravnim aspektima bračnih odnosa također trebalo unijeti u program, ali to je, kaže, informiranje koje neće imati znatnijeg utjecaja na kvalitetu odnosa.
Zbog rečenice u tezama Obiteljskog zakona da predbračno savjetovanje mogu davati civilne udruge, odvjetnici, obiteljski medijatori, obiteljski centri, vjerske zajednice, a u svrhu prevencije razvoda brakova te sprečavanja konfliktnih i složenih obiteljskopravnih postupaka kad do razvoda dođe, a osobito zbog mogućnosti da i vjerske zajednice mogu sudjelovati u predbračnom savjetovanju, uskomešala se javnost.
No, puno buke ni za što jer kao da i sada u zemlji s 86 posto deklariranih katolika vjernici ne idu na predbračne vjerske tečajeve, i ne samo da to nije pridonijelo klerikalizaciji društva nego su posljednjih godina trendovi takvi da se i mnogi deklarirani katolici vjenčavaju samo kod matičara.
Ako bi se struka usuglasila tko je podoban provoditi predbračno savjetovanje, ostaje pitanje može li država bilo kakvom mjerom prevenirati razvode? Pravo je svakog pojedinca da donese vlastitu, makar i pogrešnu odluku, hoće li ostati u braku ili iz njega izaći, a na državi je da osigura pravne mehanizme za koliko je to moguće civiliziran razvod. Psihijatar Milan Košuta obvezno predbračno savjetovanje smatra opasnim zadiranjem u čovjekovu intimu.
– To je nepotrebno i beskorisno. Prisiljavajući ljude na savjetovanje, oduzimate čovjeku odgovornost. Kad se nekoga sili na savjetovanje, šaljete mu poruku da nije dovoljno kompetentan da se brine o sebi. Predlagatelj teza Obiteljskog zakona sumnja u sposobnost čovjeka da je u stanju voditi računa o sebi, tretira ga kao da mu nešto nedostaje i sad će mu on to protumačiti. Ja to smatram sramotnim jer razuman će se čovjek, ako nešto ne zna, informirati kod drugih ljudi, kod stručnjaka i ne treba mu nitko da ga sili da iznosi intimu bilo kome na vidjelo – kategoričan je dr. Košuta.
Uostalom, ako ljudi ulaze u brak u vrijeme zaljubljenosti, to savjetovanje do njih neće ni doprijeti, kaže, premda, dodaje, ne mora biti da su svi zaljubljeni kad stupaju u brak jer je zaljubljenost samo jedna od dimenzija koja može, a i ne mora biti prisutna. Košuta se slaže, s druge strane, da je poželjno parovima podijeliti brošure o pravnim posljedicama braka, čemu je inače sklonija i šefica radne skupine za novi Obiteljski zakon prof. dr. Dubravka Hrabar.
– Brošuru o pravnim posljedicama braka može diskretno podijeliti matičar ili svećenik parovima kod prijave vjenčanja i za to jesam. Brošura nije nametljiva kao obvezno savjetovanje, koje je vrlo nasilan čin. Bitna je razlika između toga da dobijete brošuru i da s nekim morate razgovarati o braku u koji ulazite – smatra Košuta.
Psihologinja prof. dr. Andreja Brajša-Žganec, koja se kao znanstvenica, među ostalim, bavi i brakom, obitelji i partnerskim odnosima, drugačijeg je stava od psihijatra Košute iako se slaže da svako savjetovanje može biti dobro i loše.
– Ne trebamo a priori gledati na ovakve vrste savjetovanja kao na nešto loše. Dapače, ako se dobro organizira sa stručnjacima, zasigurno bi moglo imati pozitivne efekte. Za vjernike imamo i sada predbračne vjerske jednomjesečne tečajeve, no kvaliteta braka ne ovisi o njima, nego o tome koliko je dvoje ljudi emotivno zrelo za kvalitetan odnos, odnosno brak.
Rad na partnerskim odnosima tijekom životnog vijeka važna je odrednica održivosti i uspješnosti bračnih odnosa. Tu je riječ o tome da se dobije uvid u vlastita ponašanja i postupke, kao i posljedice koje oni mogu izazvati. Na bračnom odnosu, kao i na svakom odnosu, treba raditi, o čemu partneri u predbračnom savjetovalištu mogu ponešto naučiti, a time su već predbračna savjetovališta ostvarila cilj – kaže Brajša-Žganec.
Činjenica je i da je brak naša privatna stvar dok u njemu nema problema, a postaje i problem države kad je riječ o konfliktnim brakovima i razvodima, ali mogu li se oni prevenirati predbračnim savjetovanjem ili je to mnogo dublji i složeniji problem?
– Nužno je djecu odmalena učiti poštovanju sebe i drugoga, no to ne znači da su djeca sve naučila o odnosima u djetinjstvu, odnosno to nikako ne isključuje potrebu rada na kvaliteti partnerskih odnosa. “Raditi na sebi“, na odnosima s drugima, na komunikaciji među članovima obitelji potrebno je cijeli životni vijek, a uspješnost tog rada utječe na kvalitetu života pojedinca – smatra Brajša te napominje da je nužno raditi na odnosima kontinuirano, a ne samo kad dođe do problema.
– Ljudi idu na tehnički pregled za komad lima jednom godišnje, a za nešto što je puno vrednije poput odnosa supružnika ne ide se nikamo ili se ide tek kad je stvar gotova. Kad sklope brak, trebali bi otići preventivno bračnom terapeutu jednom godišnje dok im je brak još dobar, da vide jesu li u prilici izraziti sebe u tom braku i biti autentični koliko je to moguće.
Time bi se više prevenirali razvodi, ali to mora biti dragovoljno, ne nametnuto. Neće se razvod prevenirati ako se nekoga sili na savjetovanje jer mu poručujete da nije dovoljno kompetentan brinuti se o sebi – kaže Košuta. No, odlazak, primjerice, bračnom terapeutu u Hrvatskoj većina shvaća otprilike kao odlazak k psihijatru, kao znak da s čovjekom nešto ozbiljno nije u redu. Bolje je zato problem gurnuti pod tepih, kao da ga nema.
Kakav god stav o predbračnom savjetovanju ljudi imali, ne treba zaboraviti da u brak dvoje ljudi ne ulaze kao tabula rasa, nego kao jedinke sa svojom osobnom poviješću i da u njemu egzistiraju i sukobljavaju se ljubav, o kojoj se govori naglas, i razočaranja, o kojima se šuti, bliskost i udaljavanje, različita očekivanja partnera, lojalnost i izdaja, emotivni i ekonomski interesi...
Parovi su kreatori dobrih i loših odluka i izbora, vlastite i zajedničke (ne)sreće i dvojbeno je, je li recept za sretniji brak obvezno predbračno savjetovanje koje bi trebalo zakrpati manje ili veće rupe u njemu što bi se s vremenom mogle pojaviti ili produbiti?
