Zanimljivo društvo okupilo se ovih dana. U pizzeriji Luca's sjedili su bivši nogometni asovi Goran i Predrag Jurić, Edin Mujčin, Nino Bule... Hercegovačko-istarsku večer, sa svojim prijateljima iz Rovinja Antonijom i Ćirom, organizirao je Predrag Jurić (52), nekadašnji as Veleža, Dinama i nekoliko španjolskih klubova.
Uz red istarskih delicija, zbijanja genijalnih šala uz koje se nasmijete do suza i nogometnih priča s Jukom, kako ga svi prijatelji zovu, prepričavale su se brojne nogometne zgode. A tako je to s Jukom, sigurno jednim od najsimpatičnijih likova u nogometnom miljeu.
Pričalo se i o nekim bivšim, kako dečki kažu, ljepšim vremenima. Razdoblju sredine osamdesetih godina prošlog stoljeća kada je Jurić stekao nogometno ime u redovima mostarskog Veleža.
– Bila su to druga vremena. Ljudi su cijenili Velež gdje god da je došao jer su cijenili naš nogomet. Danas svi potenciraju te navijačke strasti, da ne kažem mržnju. No, mi smo bili simpatični svima – od Beograda, Skoplja, Ljubljane... jer smo igrali dobro i atraktivno...
– Vjerojatno smo bili i dobri igrači, a ljudi takve stvari prepoznaju. Svaka utakmica je bila za sjećanje jer je liga bila vrlo jaka. Zamislite samo koje su to igračke klase bile Zajec, Mlinarić, Pančev, Ringov, Đurovski... U ono doba bilo je i gledatelja i zviždali su vam jer ste igrali slabo, a ne zbog mržnje – počeo je Jurić.
Legendarni sportski novinar i radijski reporter Ivo Tomić, poznat po genijalnom stilu u komentiranju utakmica, Jurića je prozvao Vuk iz Čitluka.
– Jednom sam ga sreo u Dubrovniku, sjedio je u hladu i smišljao konstrukcije po kojima je postao legendaran. Ništa se s tim danas ne može uspoređivati – kaže Jurić koji je ostao u kontaktu s većinom bivših suigrača iz Veleža.
– Čujem se redovito sa svima. Baš nedavno smo Goca (nap. a. Goran Jurić) i ja razgovarali sa Semirom Tuceom, on je u Švicarskoj, u Luzernu, ostao živjeti. Razgovaram i s Vladimirom Matijevićem, našim kapetanom iz tog doba. Sjećam se kako bismo ga u ona vremena svi išli pozdraviti čim bismo ga vidjeli, na kilometar, jer je bio kapetan i poštovali smo njegov autoritet. Danas toga nema. Svi gledamo za koliko je neki igrač prodan i to je jedini kriterij. A ono što se pokazuje na terenu manje je važno. Igrača se hoće prodati silom. Jasno mi je da postoji ta poslovna dimenzija i da je to smisao današnjeg nogometa. Ali i mi smo u ona vremena imali dosta novca. To današnji dečki na ovim prostorima nemaju.
Kondicijske trenere na šah
Jurić je nakon Dinama došao u Velež. Zajedno s Kajtazom i Tuceom činio je jednu od najboljih ofenzivnih linija tadašnjeg nogometa, popularni – JUKATU. Nakon toga otišao je u Španjolsku. Ondje je igrao za Burgos, Marbellu i Meridu.
– Otišao sam sa 27 godina. U Veležu sam eksplodirao kao igrač i sazrio za iskorak. Tada je i sazrijevanje igrača bilo prirodnije. Ma, bolja je bila i struka. Sada će netko reći: "Što ovaj pametuje." I u moje doba postojali su kondicijski treneri, ali oni odrade posao 20 minuta ili pola sata i odoše igrati šah. A danas se kojekakvi kondicijski stručnjaci miješaju u taktiku. Oni ocjenjuju koliko tko vrijedi. Ja to ne priznajem. Sva sreća je što kod nas ima igrača i uvijek će ih biti. No, kod nas je najvažnije čiji je tko, što mu radi tata ili mama. Ma, nema tu puno sreće. Neki su ljudi od nas na poklon dobili klubove. Ne kažem da sam trebao biti eksponirani nogometni trener, no je li prirodno da imate deset takvih "poklonjenih" klubova, ma što deset, stotinu... Najvažnija je politička podobnost i, dok to ne promijenimo, naš će nogomet biti gdje je sada – kaže Predrag Jurić.
Na trenutak smo ga uspjeli vratiti na priču o Španjolskoj.
– Došao sam tamo s Barbarićem i Karabegom. Burgos je tada bio drugoligaš. Izborili smo prvu ligu, igrali dvije sezone i već sam ušao u godine. Sa 31 godinom otišao sam u Marbellu u drugu ligu. Gradonačelnik Marbelle tada je bio pokojni Jesús Gil, legendarni predsjednik Atlético Madrida. Sjećam se da sam ga u Zagrebu dočekao kada je Dinamo igrao s Atléticom, a išao sam i na utakmicu u Madrid. Ondje ga je sa mnom išao pozdraviti i Stjepan Spajić. Sjećam se da mu je legendarni Rođo poklonio šal Hrvatskog dragovoljca i kulen. Zadnju godinu sam bio u Meridi. Predsjednik me obožavao. Šest godina proveo sam u Španjolskoj.
Odigrao je Jurić i neke velike utakmice u Primeri.
– Real smo jedne godine dobili 2:1, zabio sam oba gola kod kuće, pa čak i za 1:0 u Madridu. Igrali smo s Barcelonom na stadionu Camp Nou 0:0, a 2:2 u Burgosu. Ali bile su to utakmice u kojima ne dodirneš loptu i uzmeš bod. Kod nas bi rekli da je namješteno. Sjećam se i nekih utakmica s Atléticom na prepunom Calderónu.
Brzo se vratio na hrvatske teme.
– Našim bi klubovima uzor trebao biti Athletic Bilbao. Bilbao bira tigrove, tko ne prođe ondje, pojačanje je u Betisu, Almeriji, Villarrealu... A kod nas, neki junior Dinama ili Hajduka koji je u nogometnoj školi proveo deset godina i ne nametne se u prvoj momčadi, upitno je može li igrati za neki niželigaški klub. U Bilbao treba otići i vidjeti čime se bave ti ljudi, pokušati prekopirati neke dobre ideje. A ne dovesti igrača i kazati "on je taj" samo zato što je nečiji... Hrvatski nogomet ne ide nikamo. Nama treba projekata kakav je Rijeka. Ljudi koji imaju novac i ideju. Kod nas su većina samo lažnjaci, čast iznimkama. Sreća da imamo igrače koji se prodaju i okrene se novac. O tome se priča i piše i onda se priča djelomično zakamuflira, a realnost je nešto drugo.
No, reprezentacija je svijetla točka?
– Prirodno smo talentirana nacija za sve sportove. No, stalno nešto ili nekoga relativiziramo. Od Blanke Vlašić, Sandre Perković, Janice Kostelić... Mi smo jednostavno takav narod, pogan...
U vaše doba bilo je puno igrača s ovih prostora u Primeri, sada opet igramo sve važniju ulogu.
– Tada su još mogla igrati samo tri stranca i teže je bilo nametnuti se. Morao si biti pojačanje. Danas imamo ekstra-klase poput Luke, Rakete, Mandže... No, dosta je mladih igrača koji ne prolaze u ozbiljnim sredinama. Jer stvaranje igrača je proces, a roditelji te talentirane djece polakome se za novcem. Nije lako postati igračem. Uzmite primjer mlade reprezentacije i njihove utakmice s Englezima. Dobro, možda smo i mi mogli proći dalje. No, mnogo naših igrača nije standardno u klubovima. Igra li Pašalić svaku utakmicu u Elcheu ili Rebić u Leipzigu? Mi samo gledamo je li netko otišao za četiri ili šest milijuna. A onda ne igra u klubu. U reprezentaciji mogu igrati samo oni koji pokazuju formu iz kola u kolo.
Kako ne prepoznati Čopa?
Iz HNL-a dolaze igrači koji se nameću kao dugoročna rješenja za reprezentaciju?
– Naravno, pogledajte Andreja Kramarića. Stabilizirao se u Rijeci koja je uređen sustav. Sjetimo se i priče oko Duje Čopa kojega nisu prepoznali u Hajduku, kako oni to kažu, iako je najmlađi strijelac u povijesti kluba... Pa kako takvog nećeš prepoznati!? Otišao je u Split, a potom se u Dinamu dokazao kao pravi igrač. Duju poznajem i pratim već godinama, riječ je o pravom igraču, uskoro će, uz ostale koji dolaze, sigurno biti važan igrač nacionalne vrste, naravno nastavi li igrati na ovoj razini i pruži li mu izbornik šansu. I sada se nameće kao ozbiljna opcija u reprezentaciji. Jer, ima pedigre najboljeg strijelca lige i takve se stvari ne smiju ignorirati. To su dečki na koje treba ozbiljno računati na sljedećim velikim natjecanjima. Čak ni talentiranije generacije hrvatske reprezentacije nisu ušle u neku utakmicu kao što je ova s Bugarskom. Kovaču treba dati ciklus i onda ga ocjenjivati. Mi donosimo zaključke na osnovi jedne utakmice, a to se nigdje ne radi – zaključio je Jurić.
>>Andrej Kramarić u utrci za Zlatnu kopačku odmah iza C. Ronalda!
Dobro veli Predrag...svašta ne valja u balunu zapadnog balkana..