Nekad bi se reklo da ljevica ne zna što radi desnica, ili obrnuto, kad bi se pojavljivali kvarovi na političkim vezama, kakvi se na ridikulozan način događaju između vrhova hrvatske države; sad se i drukčije može govoriti – da desnica ne zna što radi desnica!
Jedna polovica opanjkava drugu polovicu jedine nam vlasti, kao da nisu iz iste države, čak ni iz iste stranke. Sva je sreća da se Andrej Plenković na vrijeme vratio iz Kine, ojačan s nešto konfučijevske strpljivosti koja će mu trebati da smiri dvije ratoborne sukreatorice vanjske politike. Iako u Hrvatskoj sve poluge vlasti drži desni blok, vladajuća kohezija puca čak na terenu vanjske politike, gdje obično nema većih prijepora.
Šefica države nije formalno u HDZ-ovu korpusu, ali samo zato da bi mogla biti predsjednica svih Hrvata i da joj Andrej Plenković ne bi bio stranački nadređeni šef. Ali, svojim agresivnim odnosom prema Vladi HDZ-a Kolinda Grabar-Kitarović ne može sakriti da ima i nerazjašnjene stranačke aspiracije, i da ulaskom na Pantovčak nije bacila u trnje koplje kojim može zabosti u sami živac Plenkovićeve vlasti. Nju očito ne zanimaju samo funkcije, zanima je vlast.
Video - Kolinda Grabar-Kitarović na obrani doktorata
Moglo se očekivati da će poslije Zorana Milanovića smiriti kritike prema „svojoj“ Vladi; događa se, ciklički, a ne stalno i sasvim neočekivano, da predsjednica podiže razinu kritike; dijelom i zbog izbornih interesa, ali u većini da tako dade do znanja da šef(ica) države nije zadnja rupa na svirali, kako je doživljava dio vlastite stranke. Nije poznato da su se Plenkoviću zbog toga tresle hlače; mirni tipovi obično znadu udarati tako da se to ne vidi. Hladnokrvnost je odlika dobrih političara; ako ne prelazi u neodlučnost. Političarima je važno pobijediti, pa tek onda sudjelovati. U sporu šefice hrvatske države i šefice hrvatske diplomacije nema baš ništa što bi opravdavalo sami spor; nikakva bitna razlika nije posrijedi, ili je nisu svjedočile, što bi moglo značiti da se najviše može raditi o povrijeđenoj taštini, nešto manje o borbi za dominaciju u vanjskoj politici, a najmanje o razmimoilaženjima oko hrvatskoga stava prema migraciji. O tome se uopće ne govori. U psihološkim dvobojima takvoga tipa ne pobjeđuje onaj koji prvi potegne, nego onaj koji ima bolje živce.
Fascinacija Trumpom
Zasad se čini da ni jedna ni druga ne raspolažu s velikim zalihama strpljenja, da su im tanki fitilji kad olako barataju teškim riječima. Što ih je navelo da zapodjenu mali rat kad u Marakeškoj platformi nema nikakvog roda iz kojeg bi se izrodila nova svjetonazorska bitka. U pitanjima migracije, državama se ostavlja sloboda da se ponuđenim mjerama služe po sistemu à la carte, a ne obvezujućeg menija. Jedina „značajna promjena“ u odnosu na stanje prije tri mjeseca, kad je sve izgledalo idilično, jest to da Donald Trump ne dolazi u turističku meku Maroka.
Dokument o migrantima i migracijama, koji je Kolinda Grabar-Kitarović hvalila u kolovozu i najavljivala dolazak na završnu konferenciju, nije više vrijedan njezina dolaska kad neće biti američkog predsjednika? Može se i ona pozvati na Stendhala: „Zašto se traži od mene da imam danas isto mišljenje kao prije šest tjedana. U tom bi slučaju moje mišljenje bilo moj tiranin“! Recimo da se naša predsjednica oslobodila tiranije koju je sama sebi nametnula, i da je postala slobodni građanin (građanka) koji je izgubio nešto od poniznosti kojom se ljetos odnosio prema „najvećoj migraciji ljudi u povijesti“.
Kod Kolinde Grabar-Kitarović može se zapaziti fascinacija Amerikom, osobito Donaldom Trumpom; prije nego što je američki predsjednik stupio na dužnost, ona je stražarila pred Bijelom kućom i skupljala poene kod budućih savjetnika. To što Amerikanac ne dolazi u Marrakech mijenja u njezinoj optici cijeli događaj: kao da Trump nije dao dovoljno dokaza da on u svjetskoj politici ne poštuje nikoga osim Amerike i svoje malenkosti, a da prihvaća i najgore diktatore, ako mu se podrede. Kako će on sklapati nove sporazume kad je porušio sve koje je zatekao, od Reagana do Obame. Njegova metoda temelji se na ljubomori prema prethodnicima, njegov svijet počiva na američkoj superiornosti u izravnom odnosu sa svakom državom posebno; tad je Amerika jača nego da je u društvu sa svim zemljama.
Nakon Pariza, i Macrona, Trumpa i Putina, našoj predsjednici rastu krila da bi se lako prizemljila u Marrakech. Čudno je jedino da to nije objavila na vrijeme i prikladnije partnerima u zemlji koji s njome dijele odgovornost za vanjsku politiku, nego se povjerila jednom od gostiju sa svoje inauguracije koji joj ne pravi dobru reklamu kod umjerenijeg i liberalnijeg dijela političke javnosti. Cijeni li ona, vjerojatno krivo, da mora prvo zabetonirati izbornu bazu na dijelu terena koji se obično zove krajnjom desnicom, i odatle kretati prema centru? Ako je jednom uspjela s Tomislavom Karamarkom, ne znači da može ponoviti uspjeh i s Andrejem Plenkovićem. Kako ju je donijela, bujica je može i odnijeti, prepusti li se previše tim vodama. Može li joj pomoći prenaglašena bliskost s Trumpom, kad hrvatsko tlo, očito, nije toliko plodno za populizme; ni Orban i Kurz, koji su otkopčali svoje vlakove iz marakeške kompozicije, teško da mogu biti uzori u Hrvatskoj.
Formula hrvatskog diplomatskog (ne)uspjeha je u tome da se ne udalji od buduće Amerike i da ne bude preblizu sadašnjoj Mađarskoj. Koliko na lutanja naše vanjske politike utječe baš to što teško određuje ključne distance? Sukobi na vrhu države objektivno mogu slabiti poziciju Kolinde Grabar-Kitarović sve dok Andrej Plenković drži dominantni položaj šefa Vlade i šefa vladajuće stranke; puno je više ona ovisna o svojoj (bivšoj) stranci i svome stranačkom šefu nego oni o njoj. Vlast je tako raspoređena da Vlada može lako podnositi ubode s vrha države, a da se ne trese sve dok u Saboru ima komotnu većinu i Milana Bandića koji kao mrav prikuplja nove akvizicije. Kako sada stvari stoje, ne uzdrma li Vladu potres s epicentrom u HDZ-u, Plenković će ići mirnije na izbore nego Grabar-Kitarović. Jer, predsjednica ne ovisi samo o HDZ-u, ni svi glasovi s desnice njoj nisu dostatni za pobjedu, kao što Ivi Josipoviću nisu bili dostatni glasovi s ljevice. Utoliko je manje jasno što se – valjda u strahu da duh Istanbula ne oživi na tajanstveni način u Marrakechu – toliko zaletjela u obećanjima koja (ne)će potpisati, valjda da ne bi upala u nove svjetonazorske rasprave o nekim drugim rodovima u politici.
Biračima ne mora biti simpatičan način na koji se u jednom „minornom slučaju“ ponaša država. Šefica države stisnula je Vladu u ovoj rundi uz sami konopac: prozvala ju je da nema vizije ni strategije, da odgađa reforme jer se plaši izgubiti vlast, što je dosta maliciozno, s obzirom na to da je Vlada ušla u drugu polovicu mandata kad je slastičar već odmakao s kolačima; napala je, ne samo Vladu, da su u aferi Hotmail proglasili kraj prije kraja, što bi se jednom, kad se odsvira stvarni kraj, moglo ubrojiti u njezine zasluge za funkcioniranje institucija; izbjegla je nazočiti „slomu ortačkoga kapitalizma“ što bi joj se također moglo honorirati kad u Hrvatskoj pobijedi pravi kapitalizam. Na jednoj strani pokazuje hrabrost da uhvati bika za rogove, kako je sama opisivala svoju ulogu, a na drugoj toliko nervoze da novinarima otima mikrofon. Psiholozi bi vjerojatno otkrili da su dva različita ponašanja izazvana istim stresovima koje izaziva borba za vlast kod osoba koje imaju štreberske osobine i ne podnose poraze.
Pretenciozne ljude budućnost opterećuje više od prošlosti. Sukobi u vrhovima državne politike više djeluju kao borba za vlast u HDZ-u nego kao borba za vlast u državi. Opozicija bi, u načelu, trebala ograničavati takve ispade vlasti; u stanju u kakvu se nalazi njezina glavna sastavnica, ona ih ohrabruje. Ne dogodi li se čudo da se SDP konsolidira u kratkome vremenu, ili da HDZ stane pucati po unutrašnjim šavovima od vidljivih i nevidljivih napetosti, logično je očekivati da će vladari stranke htjeti i dalje vladati državom. Koliko takva perspektiva motivira predsjednicu na opozicijsko djelovanje koje za nju može biti mač s dvije oštrice? Ona se više zanima za stanje u društvu – to je u domeni Vlade, a manje za stanje u državi – to je primarno njezina domena. Ne može šefica države, s ovlastima koje ima, podići standard ljudi, povećavati zaposlenost, provoditi reforme ili sprečavati iseljavanje. Ali, kad se jedna državna povjerenica (Nataša Novaković) javno žali da je izložena pritisku, na njoj je da je prva zaštiti, da bi mogla u punoj neovisnosti raspetljavati složene sukobe interesa u politici. Ili kad je prije koju godinu jedan drugi nositelj također osjetljive državne službe obavijestio javnost da u još važnijoj državnoj vlasti ima korupcije, nitko, pa ni predsjednica, nije prstom maknuo, da se barem ozbiljno provjere takvi navodi.
Ako nema političke vlasti, šef(ica) države u Hrvatskoj može biti moralna vlast: može imati građane iza sebe. Kolinda Grabar-Kitarović opirala se intervenciji bivše povjerenice, poslije jednog nerazjašnjenog puta u SAD, a dužnosnika koji je ukazivao na sumnjive veze uspjela je razriješiti dužnosti iz sasvim drugih razloga. Bilo bi svima ljepše da je Dragan Lozančić morao napustiti SOA-u zato što se dokazalo da je neutemeljeno napao jednu profesiju koja, po definiciji, mora biti sastavljena od časnih ljudi. Snaga predsjednika, ili predsjednice Republike je u njegovoj (njezinoj) vjerodostojnosti; drugih poluga vlasti nema u ruci. Zato je toliko važno da ima lice a ne masku, da je prati povjerenje a ne sumnje, da nastupa kad treba a ne da se bori za mikrofon. Posljednji spor Kolinde Grabar-Kitarović, najprije s njom samom, jer se „predomislila“ u jednoj ozbiljnoj državnoj stvari, a onda i s drugim ustavnim nositeljem vanjske politike, ne podiže njezinu vjerodostojnost.
Čemu se toliko, i sasvim nepotrebno i nekorisno, razotkrivati u jednoj sasvim formalnoj stvari koja se na kraju može svesti na to koji će diplomatski rang imati Hrvatska na jednoj međunarodnoj konferenciji. Nije problem, objektivno, u tome što je naša predsjednica promijenila plan, i ugrozila, htjela ne htjela, svoj položaj kod glavnoga tajnika UN-a. Ispada da bi ona htjela ići kuda i Donald Trump. Pravi je problem u tome kako je Kolinda Grabar-Kitarović iznijela svoju odluku i kome ju je adresirala. Njezina poruka: „Budite uvjereni da neću potpisati Marakeški sporazum“ sugerira da je u toj migrantskoj „materiji“, koju je ljetos zdušno podržavala, u međuvremenu izraslo nešto opasno za državu. To što je upućena jednoj radikalnoj struji u hrvatskoj politici, ne može se tumačiti drukčije nego da u njoj vidi privilegiranoga saveznika.
RH nije poželjan partner
Bit će značajno otkriti kako je prvo pismo glavnom tajniku UN-a isporučeno u hrvatske novine. Vjerojatno g. Guterres nije koristio svoju kurirsku službu, iako bi i on mogao imati interesa da razotkrije političara koji ga poštuje dok je s njime u New Yorku, a kad ode, onda ga vara. Puno je domaćih interesenata – ili samo jedan – koji su na taj način htjeli kompromitirati šeficu države, kao prevrtljivu osobu koja ne drži do date riječi. Može se, dakle, pretpostaviti iz kojih je izvora sada već glasovito pismo moglo doći u javnost, mimo dobrih diplomatskih običaja da se ne otvara tuđa pošta. Zbog takvih i sličnih podmetanja, Hrvatska nije poželjan partner u krugu zemalja EU.
Posljednje prepucavanje ne služi prestižu, ni hrvatske diplomacije ni hrvatske države. Ako je vanjska politika podijeljena između Pantovčaka i Markova trga (i Zrinjevca), onda bi dvije diplomatske centrale trebale izgraditi takve mehanizme koordinacije da imaju konsenzus oko bitnih pitanja i da mogu zatvorenih očiju rješavati probleme koji nastaju u hodu. Iz toga kako se spor oko marakeške konferencije prelamao u javnosti ne vidi se da postoje mehanizmi usklađivanja vanjske politike, ni da su bili aktivirani. A najmanje se moglo zaključiti da su akteri na potrebnoj razini odgovornosti prema državi koju vode.
Video - Predsjednica posjetila Zapovjedništvo Hrvatske Kopnene vojske u Karlovcu
oporba na aparatima, svjesni su novog mandata i Kolinde i ove vlade, sad ih treba posvađat i progurat nekog novog josipovića