Debata o važnosti predsjedničkih izbora i funkcije predsjednika kojoj svjedočimo od prije početka aktualne predizborne kampanje svakako je dobrodošla u demokratskom društvu. Nažalost, u njoj do javnosti najčešće dopiru samo dva krajnja stajališta, ono o potpunoj nebitnosti predsjedničke funkcije i ono prema kojem će izbor predsjednika ili predsjednice presudno utjecati na sve raznolike procese u državi. Kao i obično, istina je negdje u sredini.
Funkcija predsjednika igra osobito važnu društvenu ulogu ponajviše zbog visoke medijske eksponiranosti, koja otvara platformu za usmjeravanje društvenih procesa. Formalne ovlasti puno su manje važne, iako se tiču nekih od ključnih funkcija države. U slučaju kohabitacije, u kojoj su premijer i predsjednik iz suprotstavljenih političkih opcija, predsjednik nema u rukama oruđa kojima bi mogao srušiti premijera i Vladu – to treba biti posve jasno. Osobito je važno to naglasiti u kontekstu aktualnih rasprava prema kojima bi Miroslav Škoro u slučaju pobjede na predsjedničkim izborima mogao „srušiti“ Andreja Plenkovića u stranci i Vladi.
Video - Davor Ivanković o Škorinom skupu: Može se usporediti s osnivačkim saborom HDZ-a
Koliko su realni takvi scenariji? Formalnog uporišta za rušenje Plenkovića osoba na predsjedničkoj funkciji nema. Rad Vlade može opstruirati tek na nekoliko pitanja – imenovanju čelnih ljudi tajnih službi, vojnih zapovjednika, te imenovanju veleposlanika. Ako tu nema dogovora, u najgorem slučaju hrvatskim će tajnim službama i veleposlanstvima upravljati vršitelji dužnosti odnosno otpravnici poslova. Istodobno, onaj koji opstruira dogovor, u javnosti će o sebi stvoriti izrazito negativan dojam. Predsjednik ne može odbiti povjeriti sastavljanje Vlade onome tko je uvjerljivo dokazao većinu u Hrvatskom Saboru, niti može raspustiti Sabor bez potpisa predsjednika Vlade.
U strankama, naravno, predsjednik Republike nema nikakvih ovlasti, one pripadaju stranačkim tijelima i članstvu. Scenarij prema kojem bi u slučaju poraza Kolinde Grabar-Kitarović većina u HDZ-u „pretrčala“ nekom od navodnih Škorinih tajnih saveznika na desnom krilu stranke, isprovocirala unutarstranačke izbore i srušila Plenkovića stoji čvrsto u domeni fantazije u rangu Gospodara prstenova ili priča Ivane Brlić Mažuranić, da ostanemo u hrvatskoj književnosti.
Plenkovićeva uporišta u stranci iznimno su jaka. U prvom redu, tu je povjerenje i bliskost s najjačom stranačkom osovinom koja korijene vuče još iz barakaških dana, onom u kojoj su Vladimir Šeks i Branko Bačić sa svim svojim saveznicima i prijateljima u stranci, pravosuđu i politici. To je krug u kojem su nastali praktički svi bitni dokumenti u državi, od stranačkog statuta HDZ-a do niza zakona. U svom sastavu imaju niz iznimno iskusnih pravnika i majstora procedure te se mogu formalnim putem oduprijeti svakom pokušaju udara iz stranke na Plenkovića.
Video - Anušić: Škoro je trebao biti ovdje '91. Mijić: Je li i Dražen Petrović trebao?
Drugo snažno Plenkovićevo uporište je baza. Hrvatski građani u prosjeku, a taj prosjek uvelike vrijedi i za članove Hrvatske demokratske zajednice, nisu skloni ekstremnim politikama, nego vole siguran centristički smjer. Zaokret HDZ-a udesno za vrijeme Tomislava Karamarka bio je anomalija isprovocirana katastrofalnom vladavinom SDP-a tijekom koje se ekonomija urušila i zapala u stagnaciju daleko goru od one koja bi bila opravdana globalnom financijskom krizom. Plenković danas predsjeda Vladom koja će se pamtiti po početku razdoblja blagostanja – nezaposlenost je praktički nestala, kompanije vape za radnikom više i podižu plaće, primanja su porasla javnim i državnim službama.
Andrej Plenković nije narodski čovjek, ima manire i komunikaciju uglađenog i dobro obrazovanog diplomata. Stoga mnogima u HDZ-u nije na prvu simpatičan niti drag, ali to nije dovoljan razlog za upuštanje u još jednu avanturu s neizvjesnim završetkom. Toga je osobito svjestan stranački drugi ešalon, skupina od nekoliko tisuća članova HDZ-a koji danas zahvaljujući svojoj stranačkoj pripadnosti ima atraktivna radna mjesta u javnoj upravi i državnim institucijama, a sutra bi se u nekom preslagivanju u stranci mogli naći na cesti. Oni će se najžešče boriti za svog aktualnog stranačkog šefa.
Treće uporište, uvijek bitno za hrvatske premijere, jest potpora i ugled koje Plenković uživa u Europskoj uniji. Predsjedanje Hrvatske Europskom unijom koje počinje s Novom godinom nije nikakav znak toga, jer dolazi automatizmom, ali Plenković će ga vjerojatno iskoristiti za daljnje jačanje tih veza. Puno važniji pokazatelji njegove važnosti u EU su činjenica da je uspio spriječiti pakt Emmanuela Macrona i Angele Merkel o raspodjeli pozicija u Europskoj komisiji te utjecati na postavljanje dviju Hrvatica na ključne pozicije u Europi, Dubravke Šuice za potpredsjednicu Europske komisije te Marije Pejčinović Burić za glavnu tajnicu Vijeća Europe. Iz ranijeg iskustva znamo što je potrebno da bi hrvatski premijer izgubio europsku podršku – jasni i nedvosmisleni dokazi o korupciji. Kod Plenkovića nikad nije bilo niti trunke primisli da bi bio na bilo koji način korumpiran i s te strane je siguran.
Kad se odvagnu svi ovi argumenti, jasno je da Plenkovićeva pozicija ne ovisi o predsjedničkim izborima. Teze prema kojima je glas za Kolindu Grabar-Kitarović glas za Plenkovića su besmislene, kao i ideje o tome da bi Miroslav Škoro mogao donijeti nekakav zaokret svojoj bivšoj stranci. Predsjednički izbori separatan su proces i kao takvog ga treba promatrati. Na njima se neće odlučiti o sudbini Vlade niti su oni referendum o Andreju Plenkoviću. Glas za Kolindu Grabar-Kitarović je glas za Kolindu Grabar-Kitarović, i ništa drugo.
Ti si od njih to stvorio čim se najkasnije nakon 22.7% nisi pokupio... To je bonton odstupiti ili odgovornost za moguće eskalacije. Ljudima su dokipjeli blower-i koji mogu bez birača i bez članova - pa kompenziraju Sauchama, Bandićima i Ronkićima itd.