Predsjednik Sabora Josip Leko pripada uskome klubu hrvatskih dužnosnika kojima se može reći “kapa dolje”. Iako će kritičari prigovoriti da je previše oprezan, da kalkulira ili da zbog pretjerane lojalnosti stranci gubi vlastitu političku vjerodostojnost, Leko će ih, na kraju igre kada se zbrajaju bodovi, ipak demantirati. Odnos koji već više od stotinu dana, točnije od dana kada su počeli prosvjedovati, ima prema braniteljima zorno oslikava njegov politički identitet. Na početku braniteljskog prosvjeda Leko je, suprotno od garda predsjednika svoje stranke, premijera Zorana Milanovića, pokazao da razumije osjećaje naroda, da mu je mudrost ispred taštine, i otišao je k braniteljima pod šator. Premda time ništa konkretno nije postigao, nastavio je s njima komunicirati.
Osobno se, kako je rekao, čak sedam puta sastajao s njima, a kontakte su održavali i njegovi suradnici. Organizirao je u Saboru i okrugli stol u kojemu su prosvjednici trebali sudjelovati, ali su se branitelji samo pojavili na vratima, a onda otišli poručivši da neće razgovarati dok se ne smijeni njihov resorni ministar. No ni nakon toga Leko nije zatvorio vrata, nego je i dalje pokušavao ostvariti dijalog s braniteljima, ali im je istodobno jasno stavio do znanja da neke stvari, poput ustavnog zakona o njihovim pravima, neće podržati.
Ravnajući se istim principima od početka priče, Leko je postupio i u četvrtak kada Đuri Glogoškom kao predstavniku prosvjednika nije dopustio govor u Saboru. “Ne mislim licitirati ljubav prema braniteljima, posebno ljubav prema Hrvatskoj... Moramo imati unaprijed utvrđen standard, inače ćemo se pretvoriti u debatni klub. Ne bih to htio i ne bih htio sudjelovati u tome. I neću sudjelovati. Uvijek vam stoji na raspolaganju smjena predsjednika Sabora. Uvijek!”, poručio je Leko ustrajući u principu da Sabor vodi prema Poslovniku i ni zbog kakvih dnevno političkih ciljeva neće činiti iznimke.
Drugačije, naime, zbog vlastite vjerodostojnosti, ali i same institucije kojoj je na čelu, nije ni mogao postupiti. Uostalom, sudjelujući u raspravi, izgovorio je ključnu stvar. A to je da ni nakon sto dana prosvjeda nije potpuno jasno što skupina nezadovoljnih branitelja (osim smjene ministra Freda Matića i njegovo dvoje suradnika) zapravo želi. Kao razlog za prosvjed spominjao se zahtjev za smjenu, potom odgoda Zakona o mirovinskom osiguranju, pa bolnica za veterane, pa povlačenje Zakona o pravima branitelja, onda donošenje ustavnog zakona o njihovim pravima, izvanredna sjednica Sabora...
Sve je jasnije da je prosvjed u biti političke naravi i da mu je svrha (neovisno jesu li branitelji koji se smrzavaju u šatoru toga svjesni ili ne) vođenje neformalne kampanje protiv aktualne garniture na vlasti, a u korist HDZ-a. U prilog toj tezi idu istupi HDZ-ovih zastupnika u Saboru, a još više izjava samog predsjednika HDZ-a Tomislava Karamarka. On je žestoko kritizirao Lekinu odluku da Glogoškom ne dopusti držanje govora pa u paketu aktualnu vlast optužio da “ignoriranjem branitelja ignorira Domovinski rat i suvremenu hrvatsku državu”.
Premda kao oporbeni političar ima više slobode, Karamarko svejedno zalazi u opasan teren. To prije što je vrlo izgledno da će na parlamentarnim izborima preuzeti vlast. I što će tada? Hoće li saborska govornica biti rezervirana za proizvoljni nastup branitelja? Hoće li svi branitelji imati pravo na saborske nastupe ili samo oni koji sad spavaju pod šatorom? Hoće li i radnici, budu li nezadovoljni svojim položajem, također dobiti minutažu u sabornici, ili možda ovršenici...
Osvoji li vlast, Karamarko će imati mandat vladati državom i čuvati njene institucije. To znači da Sabor mora biti zakonodavno tijelo, a ne debatni klub – kako se izrazio Leko. Šef oporbe očigledno nije svjestan da podilaženjem braniteljima širi ionako popularne ideje o političkoj anarhiji. No morao bi znati da birači koji su skloni anarhiji neće glasati za SDP, ali ni za HDZ.
da ne citam napisala ivanka toma, idem provjeriti