Svako malo se, obično nakon stanovitog civilizacijskog pomaka, proglašava kraj nečega što zapravo nikada nije bilo ni ugroženo. Obično radi zaoštravanja kulturnih ratova i prikupljanja političkih poena. Zadnjih tjedana, nakon tumačenja Ustavnog suda kako osobe koje su sklopile životno partnerstvo imaju pravo udomljavanje djece, ponovno su se rastvorile rasprave o obitelji. Ili barem skučenoj verziji i viziji te zajednice. Nerijetko se i suviše lako izgubi razlika između toga kako se rade djeca i što je to roditeljstvo.
Svaka od naših obitelji
Inzistira se da dijete mora imati oca i majku iako dobro znamo da su mnogi ljudi odrasli u obiteljima s jednim roditeljem, nekoga su odgojili bake i djedovi, a neki pak treći odrasli su bez biološki uvjetovanih skrbnika. I pritom se lako zaboravlja da neusporedivo manje ljudi mogu biti dobri roditelji u odnosu na broj ljudi koji dijete mogu napraviti. Biološka obitelj nukleus je društva, ali i povijesti, koje živimo. Na tom spoju biologije i kulture sagradili smo i dobar dio ekonomskog sustava u kojemu živimo. Tako da će se teško moći proglasiti kraj obitelji, kako vole dizati paniku neki konzervativniji predstavnici društva, prije nego što proglasimo kraj kapitalizma i institucije nasljeđivanja. Jer, uz paradentoze, srčane mane, masnu kožu i transgeneracijske traume, nasljeđuju se i kuće, poslovi, socijalni kapitali, auti i dugovi. Biološka je obitelj ne samo zalog budućnosti već i jamac za postojeći ekonomski poredak. Problem je s kritikama bioloških obitelji da svi imamo jednu i da znatan dio nas uz nju vežemo veoma strastvene osjećaje. Neke od nas ta silina osjećaja uvjetuje da sve ponovimo, a druge motivira na godine psihoterapije. Svetost i savršenost te male zajednice teško je obraniti, ako ništa drugo, zbog povijesti književnosti, filma ili naših tinejdžerskih dnevničkih zapisa. A ako i uspijemo u tome da relativiziramo važnost i neupitnost biološke obitelji, zadnji argument pripada prirodi i upisanom nam odgovornošću za produžetak vrste. Nekoliko gej udomitelja i, ja se nadam uskoro, i posvojitelja ni na koji način ne može ugroziti ovu zajednicu. Štoviše, može je samo učvrstiti stvarajući još čvršće temelje za ekonomske, političke, pravne i kulturne sustave i vrijednosti koji se na njih nadograđuju.
Odabrane obitelji
No, kao što znamo iz iskustva, nerijetko biološka obitelj zakaže pružiti svojem potomku ono što mu/joj je potrebno za razvoj. Katkad je to zbog nemogućnosti roditelja, zbog socijalne ili medicinske situacije u obitelji, katkad su roditelji naprosto loši ljudi. Biološki roditelji uskrate ljubav ili financije (što je u ovom kasnom kapitalizmu tako slično) zbog nečega što dijete jest ili nije, zbog nezdravih ili neutemeljenih očekivanja. Nije neobično da biološki roditelj zamjeri svome djetetu što je gej ili što nije ispao odvjetnik/pravnik kao brat ili sestra mu. Svijet u kojem živimo kreće se i razvija brže svakim novim desetljećem i generacijski jaz postaje sve širi i dublji ispunjen tehnološkim napretkom, ekonomskim nejednakostima, ali stanovitim kulturnim promjenama. No, da ne bi sve sada bilo kao iz Glembajevih, potreba za stvaranjem novih oblika mikrozajednica se može dogoditi pri selidbi, emancipaciji i samostalnosti djeteta. I upravo tu, u odmaku od biološke obitelji, a u potrebi za stvaranjem oblika zajednice koji odgovara potrebama suvremenog života, stvaramo ono što zadnjih desetljeća nazivamo odabrane obitelji.
One nastaju i tako se definiraju iz potreba LGBT zajednice s kraja prošlog stoljeća gdje mnogi ljudi odbačeni iz svojih bioloških obitelji, profesionalnih krugova, ali nerijetko i zakonskog okvira zaštite, stvaraju male, urbane, odabrane obitelji kako bi stvorili prostor intime, ljubavi, razumijevanja i podrške. No odabrane obitelji su sastavni dio naših povijesti i kulture. I čini se da je ljudska vrsta stvorila neke dosta grandiozne strukture preko takve vrste zajedništva, prijenosa znanja i nasljeđivanja. Konzervativnijem čitatelju mogu ponuditi vojsku i svećenstvo, a za liberalnije drag kuće, umjetničke kolektive i uspješna cimerstva (u ovom paklu od AirBnB-a i APN-a). Uspomene me bacaju na moju baku i njene susjede koje jutrima piju kavu skupa i stvaraju prostor intime, razumijevanja i solidarnosti za koje nisam siguran da su uspjele postići u svojim obiteljskim zajednicama. Ili pak skupine djedova na klupici uz pivo koji psuju državu, iako možda nesigurni o kojoj državi pričaju. Ja vjerujem da živim u odabranoj obitelji. U nju su uključene različite generacije i jedni drugima stvaramo potporni sustav potreban za svakodnevni život i manevriranje njegovim izazovima. Vjerujem da u odabranim obitelji postoji veliki potencijal za stvaranje boljeg društva koji se odmiče od ucjene i očekivanja k razumijevanju i empatiji. I vjerujem da biološka obitelj ima mnogo toga za naučiti od odabrane obitelji. Prije nekoliko dana izašla je vijest o starici koja je bila uhvaćena u krađi. Ukrala je robe u vrijednosti od 20 kuna, sastava koji se obično nosi u posjet nekom starom rođaku u bolnici. U ovom trenutku mnogi se osjećamo usamljeno i pomalo izgubljeno i vjerujem da, kada bismo osvijestili sve odabrane obitelji u kojima živimo, mogli bismo lakše u nju smjestiti baku kojoj možda jednom tjedno ili mjesečno treba pomoći s osnovnim namirnicama. Ili bi netko drugi mogao nekom djetetu, koje sada prolazi teško razdoblje, koje je možda ostavljeno, nezbrinuto, samo, zanemareno ili zlostavljano, objasniti da zaista postane bolje s vremenom. I da će, iako se to sada tako ne čini, pronaći svoju odabranu obitelj koja će mu pružiti sve ono što mu možda biološki roditelji ne mogu pružiti: ljubav, razumijevanje i podršku. Vjerujem da za to nije važno radi li se o pojedincu, gej ili strejt paru ili razgranatoj biološkoj obitelji.
Globalna obitelj
A ako vas već zbunjuje vaša kći ili sin koji su odlučili provesti praznike, rođendane, nedjelje, sa svojom grupom prijatelja, čekajte samo da vidite što vam spremaju vaše unuke i unuci. Ne tako davno svijet se činio tako dalekim. Uz pomoć televizije patnja nam (ili njima) dolazila je u dnevne sobe, obično za vrijeme obiteljskog ručka. Mi smo mogli reći strašno. Ljudska patnja je bila samo slika, bez odgovora. Možda se poslala koja uplatnica, molitva, kutija napunjena čarapama ili čokoladama. Ne tako davno ovdje i tamo su bila dva strogo odvojena pojma. Onda se pojavio internet i mi smo pomalo počeli napučivati taj novi teritorij beskonačnog potencijala. I naša zajednica postaje globalno jato. Što je netko mlađi, dakako, prirodnije pronalazi svoje mjesto u toj neprekidnoj razmjeni priča, inspiracija i (nerijetko i lažnih) informacija.
Stvorili smo svijet koji nas uvezuje u jednu globalnu i, kako se sada čini, strašno disfunkcionalnu obitelj. Neki su mladi ljudi pokrenuli masovni, globalni pokret s kojim nas upozoravaju na klimatske promjene. I to ne bi trebalo iznenaditi. Današnji tinejdžeri rodili su se s privilegijem da svijet mogu promatrati šire i kompleksnije nego ijedna druga generacija neopterećeni pomalo arhaičnim državnim granicama ili nacionalnim identitetima. Sada je patnja dobila jezik i glas, ona može odgovoriti. Uvjereni smo da je sve odmah iza ugla, neka odabrana obitelj, prostor nade i mašte za one otvorenije, koronavirus za one paranoidne. Globalna obitelj je odgovor na svijet u kojem smo se zatekli, globalnog kapitalizma, i zato sve lakše detektiramo univerzalne nepravde. Globalna obitelj, iako trenutačno u velikoj svađi, polako postaje i uporište za neki novi, nadam se, pravedniji svijet. Zadnjih dana opsesivno skrolam aplikacijom TikTok. Možda sam prestar da stvaram sadržaj, ali sa zanimanjem pratim kako se priče, utjecaji, narativi, fore i šale prelijevaju preko kontinenata, kako se otvaraju maleni intimni kanali, dimni signali globalnog jata i svaki od njih kao da govori, nismo sami, razumijemo se.
Epilog
Vjerujem da svatko za sebe traži siguran prostor razumijevanja gdje se može slobodno razvijati, ostvariti sve svoje potencijale i pronaći svrhu u svome životu. Tako bih ja definirao obitelj. A kako bismo to ostvarili, bez ikakve sumnje, potrebni su nam ljudi. Neki će to pronaći u svojoj biološkoj obitelji, za neke druge u procesu udomljavanja ili posvojenja, neki klaberi će to pronaći u zajedničkom odlasku do WC-a, za grupu prijatelja nedjeljom uz treš seriju i još više treš hranu, neki će to pronaći među svojim kolegama na poslu, za mnoge youtubere, influencere s Instagrama, tiktokere to će se raspršiti u zajednici tisuća i desetaka tisuća pratitelja. I prije nego što počnemo mjeriti što je od toga važnije i vrednije, bolje i svrhovitije, volio bih da ustanovimo da iza zasnivanja svake od tih obitelji, stoji ljudska želja da budemo manje usamljeni. I vjerujem, prije nego što krenu optužbe, homofobni ispadi, razna proglašavanja kraja, da smo upravo iz te usamljenosti i želje za kontaktom kadri stvoriti uvjete za neki puno bolji život. Ako već ne za cijeli svijet, onda možda samo za jedno nezbrinuto dijete, neku baku koja krade živežne namirnice, nekoliko prijateljica slomljenih srca ili pak slučajnog prolaznika ili followera, kako već tko može i želi.
Super kolmuna!