Prvi puta u posljednjih pet godina čelnici Europske unije su raspravljali o mogućnosti ustroja zajedničke europske vojske. U sklopu posljednjeg EU summita koji je 19. i 20. prosinca okupio europske lidere, održao se skup Europske unije o Zajedničkoj sigurnosnoj i obrambenoj politici.Na njemu je prisustvovao glavni tajnik NATO-a Anders Fogh Rasmussen koji je odmah na početku ustvrdio da ako Europska unija želi igrati neku ozbiljnu ulogu na međunarodnom planu mora razviti ozbiljne vojne kapacitete. Snažno je podržao iskorak europskih zemalja u razvoju vojnih sposobnosti, kao što su bespilotne letjelice za izviđanje i nadzor, avioni cisterne i teški transportni avioni. Prema zaključcima summita trebalo bi se pokrenuti mnogo malih projekata poput kreiranja kluba država članica koje će sudjelovati u izradi bespilotnih letjelica od 2020. do 2025. godine, stvaranje mreže satelitske komunikacije, kao i nove politike protiv cyber prijetnji. Od Europske komisije bi se trebalo tražiti da uloži više sredstava u istraživanje vojne tehnologije kao i da oblikuje instrumente za zajedničku nabavu vojne opreme za zemlje članice, smatra Rasmussen.
Treba naglasiti kako je instrument vanjske i sigurnosne politike EU za rješavanje konflikata i dalje najčešće diplomacija, no istovremeno EU je od 2003. godine do danas kroz sigurnosnu i obrambenu politiku uputila preko 20 civilnih i vojnih misija što dovoljno govori o značaju vojske i obrambene politike u europskim institucijama. Pokretanjem Europske sigurnosne i obrambene politike, EU je pokazala namjeru da zauzme ulogu aktivnog čimbenika u oblikovanju međunarodne sigurnosti, no glavni tajnik NATO-a smatra kako je potrebno poduzeti ozbiljnije mjere kako bi se ta uloga održala i povećala.
U vrhu Europske unije obrana i vojska su teme velikih podjela i neslaganja. Rassmusenovim zahtjevima za povećanjem europskih vojnih kapaciteta se oštro usprotivio britanski premijer David Cameron koji poziva na zajedničko suočavanje s novim sigurnosnim problemima no odbacuje ideju formiranja europskih oružanih snaga. Velika Britanija potpomognuta od Grčke, Cipra, Bugarske i Rumunjske želi pak istaknuti primat NATO-a kao glavnog vojnog saveza za Europu dok bi tzv. EU vojska ako se nastavi razvijati u tom smjeru mogla konkurirati sjevernoatlantskom savezu u svojoj dominantnoj poziciji. Francuska s druge strane kao još jedna velika vanjskopolitička sila inzistira na zajedničkom financiranju područja sigurnosti i obrane. Francuski predsjednik Fancoise Hollande istaknuo je primjere nedavne francuske intervencije u SAR-u te inzistira na kreiranju novog oblika EU financiranja za unilateralne intervencije na kakve se njegova zemlja u posljednje vrijeme često odlučuje.
Da se sustav europske vojske i želi stvoriti bio bi to veoma problematičan projekt upravo zbog male želje zemalja članica da izdvoje novac u obrambene svrhe kojeg nema beskonačno. EU je 2001. godine izdvajala 251 milijardu eura dok su obrambena odvajanja 2012. pala na 190 milijardi. Za usporedbu dovoljno je navesti da SAD izdvaja tri puta više novca za svoje oružane snage nego sve članice EU zajedno. Postavlja se pitanje i strateških ciljeva pojedinih zemalja EU koji se često razlikuju ili čak dolaze u konflikt pa je upitno koliko bi članice bile voljne djelovati zajedno u određenim vojnim akcijama.
Europsko vijeće je odlučilo da rješenje aktualnih problema leži u tri točke: 1) povećanju efikasnosti, vidljivosti i utjecaja Zajedničke sigurnosne i obrambene politike 2) unaprjeđenje razvoja sposobnosti i 3) jačanju europske vojne industrije. Stvaranje nekog oblika europske vojske zasada predstavlja problem financija, sigurnosti i suvereniteta. Područje obrane još uvijek ostaje pitanje nacionalne suverenosti i u nadležnosti pojedinih država članica EU, dok neke druge stavljaju primat NATO saveza u kreiranju sigurnosne politike za Europu. Ostaje vidjeti koliko Europska unija zaista može imati ozbiljne vojne sposobnosti i želi li se uopće formirati kao vojno respektabilna i samostalna geopolitička regija u budućnosti.
