Koliko god se nastojala minorizirati uloga predsjednice RH, ne nje osobno nego uopće predsjedničke funkcije, upravo je sada došlo do izražaja koliko je važan autoritet neposredno izabranog vladara/vladarice Pantovčaka.
Predsjednica je zvijezda dana jer se odlučila na državnički potez, kojih nije manjkalo ni u vrijeme mučnih pregovora o sastavljanju Vlade i, još važnije, uspjela je dovesti za stol ministra Šustara i glavnog reformatora školstva Jokića. Osigurala je podlogu da se kurikularna reforma nastavi iako Jokić zasad nije povukao ostavku.
Time je i riskirala jer se svojim zalaganjem za nastavak reforme sigurno zamjerila desnici koja gorljivo hoće intervenirati u reformu školstva. Pokazala je i petlju i zdrav razum. Želju za arbitriranje i mirenje pokazao je jučer i premijer Orešković koji “privodi” Tomislava Karamarka i Božu Petrova na razgovor zbog krize koja bi mogla završiti padom Vlade i novim izborima. Orešković ima i osobni motiv da se uključi u uzavrele odnose između dvojice potpredsjednika jer padne li Vlada, i on gubi poziciju premijera.
Međutim, Orešković ima daleko manju moć i utjecaj nego predsjednica RH. Premijer, naime, ne raspolaže zastupnicima u Saboru, nije prošao izborni proces, doveden je za predsjednika Vlade i jedino što ima jest titula premijera. Ali i veliku volju da spasi Vladu.
Predsjednica je, naime, mogla Jokiću obećati da će svojim utjecajem osigurati da se politika ne petlja u reformu. Premijer nikome ne može obećati ništa jer njegovu sudbinu u rukama drže HDZ i Most. No, premijer bi sada trebao upotrijebiti sve ljudske vještine i pokušati uvjeriti lidere HDZ-a i Mosta da rade u interesu građana.
Znači li to povlačenje Karamarka iz Vlade ili odustajanje Mosta od glasanja za njegov opoziv, velika je dvojba koju vjerojatno ni premijer ne može riješiti. HDZ i Karamarko doveli su ga za premijera, a osobno su mu bliži Petrov i Most. Pomirenje se zasad čini nemogućim, a jedino strah HDZ-a i Mosta od novih izbora može zavađene prisiliti na rješenje.
