Otišla je još jedna legenda Večernjaka - Zora Horvatić (1922.-2019.), naša Zorka, redaktorica i lektorica i nadasve velika učiteljica hrvatskoga jezika. Generacije mladih novinara i lektora, posebice onih u gradskoj rubrici, koji su imali privilegij uz Zorku proći kroz vlastite tekstove, mogli su, ako su bili pametni, naučiti od nje sve tajne novinarskog zanata i dobrog pisanja - od gramatike, sintakse do stilistike.
U Zorkinoj večernjoj školi pisanja (početkom 80-ih godina prošlog stoljeća, iako u mirovini, nije mogla bez svog Večernjaka pa je radila u večernjoj šihti od 19 sati) moglo se naučiti savršeno služiti riječima, kako dosadan agencijski jezik ili priopćenja pretočiti u svima razumljivu vijest.
"Micica, kaj ste vi učili njemački?" pitala bi Zorka. Naravno, odmah je prepoznala pasiv, a onda je slijedilo dobrohotno upozorenje da hrvatski više voli aktiv. U hodu na vlastitim su greškama novinari dobivali dragocjene lekcije koje su uvijek bile potkrijepljene lako pamtljivim i upečatljivim primjerima:
„Dakle, ništa se ne vrši osim žita!“
„Nije došlo do susreta (na političkom vrhu ili marginama summita), nego su se susreli taj i taj.“
Kada napisati "s", a kada "sa" (svaka žena zna šiti).
Kako ispravno napisati ćevapčić (u sredini jedan tvrdi, a sa strane dva mekana). Ovaj je primjer bio omiljen kod muškog dijela redakcije i upravo zbog smijeha koji je izazivao svi su ga odmah zapamtili.
Zapravo, smijeh je bio zaštitni znak uvijek vedre, vesele, za šalu (i na vlastiti račun) spremne gospođe Zorke. Sama bi prepričavala neke svoje pogreške koje su s vremenom postale anegdote - kada je kulturu Maja pretvorila u kulturu svibnja, ili kada je od nepalskih Šerpa napravila lonce, ili kada je motorističku jaknu prekrojila u haljetak. Također antologijski bio je njezin opis situacije kada je jedan glavni urednik k njoj došao po tumačenje kako se deklinira prezime nekog inženjera iz zagrebačkog poduzeća. Prezime je bilo Kurc. Sve je bilo dobro do vokativa. Nakon uzvika "oj" i ispravne deklinacije glavni je urednik pocrvenio, ali je gospođa Zorka nastavila deklinirati prezime u lokativu i instrumentalu.
Otvorena uma i mlada duha, gospođa Zorka nesebično nam je uz jezične savjete poklanjala i one životne. Naravno, to smo shvaćali tek poslije kako su nas sustizale godine. U Zorkinoj životnoj školi mogli smo naučiti kako unatoč nevoljama biti apsolutno dobar, posvećen poslu i lojalan Večernjaku. Hvala joj na tome kao i na pečenim picekima s Britanca kojima nas je hranila i na tabletama protiv glavobolje (a ne "za" glavobolju), koje nam je posuđivala kada redakciju pritisne deadline.
