"NATO ima žurnu potrebnu revitalizirati se, u pitanju je njegova vjerodostojnost", piše u posljednjem broju lista Nato Review njemački general Klaus Naumann, nekada predsjednik vojnog odbora u vrijeme "humanitarnih" bombardiranja Jugoslavije, izražavajući nezadovoljstva koja kruže među europskim saveznicima.(...) Neutješni Naumannov zaključak jest da su "Sjedinjene Države, najmoćniji i najnužniji član, više ne smatraju NATO preferencijalnim vojnim instrumentom za rat, nego naprosto korisnim političkim instrumentom". Predlaže, dakle, da se na rasporedu summita u Pragu, koji je predviđeno održati od 21. do 22. studenoga, nađe ne samo širenje nego i preobrazba NATO-a, kojoj će europski saveznici morati pridonijeti smanjujući jaz vojnih kapaciteta spram Sjedinjenih Država.
Kako dobiti naklonost
Za Washington je, međutim, prioritet, nakon ulaska Poljske, Češke i Mađarske 1999., daljnje širenje NATO-a na istok, preko kojega se nove članice vežu ne toliko uza savez koliko izravno sa Sjedinjenim Državama.
Vlade deset zemalja kandidatkinja - Litva, Estonija, Letonija (prve republike bivšeg SSSR-a koje će NATO uključiti u svom širenju na istok), Slovenija, Slovačka, Rumunjska, Bugarska, Albanija, Makedonija i Hrvatska - nadmeću se u dobivanju naklonosti Washingtona, kupujući od Sjedinjenih Država izrazito skupe sustave naoružanja (za što se zadužuju) i stavljajući na raspolaganje svoje baze i snage. (...)
General Naumann može biti miran; Sjedinjene se Države još uvijek namjeravaju koristiti NATO-om kao vojnim instrumentom, osim kao političkim, kao što su činile u ratu protiv Jugoslavije, no samo kad im to politički odgovara. U Afganistanu nisu htjele NATO kako bi mogle biti same (uz pomoć vjernog britanskog saveznika) u vođenju operacije koja cilja na strateški nadzor nad središnjom Azijom. U tom smislu treba im fleksibilan savez kako bi ga revitalizirale, primajući posebice poslušne nove saveznike. U međuvremenu sustav savjetovanja s Rusijom ostaje samo u scenografiji predviđenoj pri posljednjem berlusconijevskom skupu na vrhu u Rimu: širenje na istok, zapravo, sve više ima prirodu otvorena sukoba s Moskvom, ustrajući već i na kriznim područjima, poput Gruzije ili Ukrajine, od životne važnosti za ruske strateške interese.
Nadmoć SAD-a
To u Atlantskom savezu učvršćuje nadmoć SAD-a potvrđenu imenovanjem novog vrhovnog savezničkog zapovjednika u Europi (Saceur). Kao što piše u priopćenju Pentagona (19. srpnja 2002.), "predsjednik George W. Bush izabrao je generala Jamesa L. Jonesa, zapovjednika marinaca, kao nasljednika generala Josepha W. Ralstona iz zrakoplovstva na mjestu najvišeg savezničkog zapovjednika u Europi". Dakle, predsjednik Sjedinjenih Država, prema suverenom pravu, izabire, a ne NATO, koji se ograničava ratificirati ga. Ne samo to. U istom se priopćenju objavljuje da je "predsjednik Bush imenovao Jonesa i zapovjednikom europskog zapovjedništva Sjedinjenih Država (Useucom), čije područje odgovornosti pokriva više od 33 milijuna četvornih kilometara, i obuhvaća 91 zemlju i teritorij", od Europe bivšeg SSSR-a, Grenlanda do Afrike. Sam Useucom precizira da njegov vrhovni zapovjednik "obnaša i dužnost vrhovnog savezničkog zapovjednika u Europi", i tako objašnjava da će i na toj drugoj dužnosti nastaviti biti dijelom zapovjednog lanca Sjedinjenih Država, koji ima prvenstvo nad onim NATO-a. Među mnogim "asimetričnim prijetnjama", kojih se plaši Pentagon, eto lijepa primjera asimetričnog saveza", piše Tommaso di Francesco. (H)
