Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od sudaca tog suda Franke Zenić, predsjednice vijeća, Eugena Škunce, člana vijeća i suca izvjestitelja, te Željka Đerđa, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Dobroslava Parage, OIB: 21969755215, iz Zagreba, Augusta Šenoe 13, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Vukić, Jelušić, Šulina, Stanković, Jurcan & Jabuka, odvjetnicima iz Rijeke, Nikole Tesle 9/V-VI, protiv tuženika: 1) “Večernjeg lista” novinsko-nakladničkog društva s ograničenom odgovornošću, OIB: 92276133102, Zagreb, Oreškovićeva 6H/1, zastupanog po zakonskom zas- tupniku, a ovaj po punomoćniku Hrvoju Ladanu, odvjetniku iz Zagreba, Metalčeva 5/VIII, i 2) Vladimira Šeksa, OIB: 31366420795, iz Zagreba, Antu- na Bauera 27, zastupanog po punomoćnici Vesni Škare Ožbolt, odvjetnici iz Zagreba, Masarykova 10, radi naknade štete, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženika pod 1) i 2) protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-1523/2018-35 od 28. studenoga 2022., u sjednici vijeća održanoj dana 27. travnja 2023.,

p r e s u d i o j e

1. Odbijaju se žalbe tuženika pod 1) “Večernjeg lista d.o.o’’ i 2) Vladimira Šeksa kao neosnovane i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-1523/2018-35 od 28. studenoga 2022. u dijelu pod toč. I. i III. izreke.

2. Odbija se djelomično žalba tužitelja Dobroslava Parage i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-1523/2018- 35 od 28. studenoga 2022. u dijelu pod toč. II. izreke kojom je odbijen zahtjev tužitelja da se naloži tuženiku pod 1) u slučaju eventualnih budućih izdanja knjige pod naslovom “Državni udar - kako su Manolić i Mesić rušili Tuđma- na i hrvatska politika prema BiH”, čiji je autor II tuženik iz istih ukloni sve dijelove odnosno stranice na kojim se povrjeđuju tužiteljeva prava osobnosti.

3. Preinačuje se djelomično presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-1523/2018-35 od 28. studenoga 2022. u dijelu pod toč. II izreke alineja 2. i sudi: Nalaže se I tuženiku i II tuženiku da o svom trošku, na internet portalu dnevnika Večernji list nalazećem na Internet adresi www.vecernji.hr, te u tiskanom izdanju istog, na istom ili istovrijednom mjestu na kojem su bili publicirani članci o predmetnoj knjizi i izvještaji s njenog predstavljanja, uz uporabu jednake vrste i veličine fonta, bez ikakvih komentara i/ili kraćenja, u integralnom obliku, publiciraju pravomoćnu prvostupanjsku i drugostupan- jsku presudu, u roku od 15 dana od dana nastupa pravomoćnosti.“

4. Nalaže se tuženicima pod 1) i 2) da tužitelju naknade parnični trošak sastava žalbe u iznosu od 156,15 EUR / 1.176,50 kn.

5. Odbija se zahtjev tuženika pod 1) da mu tužitelj naknadi trošak sastava žalbe, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda, suđeno je:

“I. Nalaže se I tuženiku Večernji list d.o.o. OIB: 92276133102, Oreškovićeva 6H/I, Zagreb i II tuženiku Vladimiru Šeksu OIB: 31366420795, Antuna Bau- era 27/1, Zagreb, solidarno isplatiti tužitelju iznos od 50.000,00 kn/6.636,14 eur1 zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 23. svibnja 2018. do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdo- blje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

II. Odbija se tužitelj s dijelom tužbenog zahtjeva koji glasi:

„Nalaže se I tuženiku da, u slučaju eventualnih budućih izdanja knjige pod naslovom “Državni udar - kako su Manolić i Mesić rušili Tuđmana i hrvatska politika prema BiH”, čiji je autor II tuženik iz istih ukloni sve dijelove odnosno stranice na kojim se povrjeđuju tužiteljeva prava osobnosti.

Nalaže se I tuženiku i II tuženiku da o svom trošku, na internet portalu dnevnika Večernji list nalazećem na Internet adresi www.vecernji.hr, te u tiskanom izdanju istog, na istom ili istovrijednom mjestu na kojem su bili publicirani članci o predmetnoj knjizi i izvještaji s njenog predstavljanja, uz uporabu jednake vrste i veličine fonta, bez ikakvih komentara i/ili kraćenja, u integralnom obliku, publiciraju pravomoćnu prvostupanjsku i drugostu- panjsku presudu, u roku od 15 dana od dana nastupa pravomoćnosti.“, kao i za iznos zakonske zatezne kamate na iznos od 50.000,00 kn za period od 7. svibnja 2018. do 22. svibnja 2018., kao neosnovan.

III. Nalaže se tuženicima solidarno naknaditi tužitelju trošak parničnog pos- tupka u iznosu od 13.575,00 kuna/1.801,71 eura, u roku od 15 dana.”

2. Protiv gornje presude u dijelu pod toč. II izreke, osim u dijelu koji se odnosi na odbijeni zahtjev u odnosu na tijek zakonske zatezne kamate žal- bu je izjavio tužitelj pobijajući je zbog bitne povrede odredaba parničnog pos- tupka i pogrešne primjene materijalnog prava uz prijedlog da se žalba uvaži, presuda u pobijanom dijelu preinači na način da se tužbeni zahtjev i sporedna traženja prihvate u cijelosti te da se obvežu tuženici da solidarno naknade cjelokupni trošak parničnog postupka tužitelja uključujući i troškove žalbe, podredno ukine u toč. II izreke i u tom dijelu predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. U žalbi u bitnom navodi da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine”, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19 dalje ZPP), jer presuda u pobijanom dijelu ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati budući ne sadrži valjane razloge o odlučnim činjenicama, pa je na taj način prvostupanjski sud počinio i bitnu povredu odredaba parničnog pos- tupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 338. st. 4. ZPP, a povrijeđeno mu je i ustavno i konvencijsko pravo na obrazloženu odluku kao dio prava na pravično od- nosno pošteno suđenje zajamčeno odredbom čl. 6. toč. 1. Konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda (‘’Narodne novine’’, Međunarodni ugovori, broj 18/97, 6/99 – pročišćeni tekst, 8/99 – ispravak, 14/02 i 1/06 – dalje Kon- vencija). Također povrijeđena je odredba čl.29. Ustava Republike Hrvatske (‘’Narodne novine’’ broj 85/10 – pročišćeni tekst, 5/14). Isto tako počinjena je i bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi čl. 8. ZPP jer prvostupanjski sud u obrazloženju presude u pobijanom dijelu nije izložio zahtjeve stranaka i njihove navode o činjenicama na kojima se ti zahtjevi temelje, dokaze a i propise na kojima je sud utemeljio presudu. Ističe da tužbeni zahtjevi koji su pobijanom presudom odbijeni nisu neodređeni već su jasni i razumljivi. Osporava utvrđenje prvostupanjskog suda da bi bio suradnik UDBA-e i KOS-a i da je bio vrbovan od strane KOS-a kao devet- naestogodišnjak, što je u iskazu potvrdio svjedok Željko Kekić kao i tužitelj, a da su informacije o njegovim seksualnim sklonostima bazirane na kuloar- skim, ničim dokazanim tračevima po principu ‘’rekla-kazala’’ i to tri sporna transkripta što proizlazi iz iskaza svjedoka Kekića i Vedriša. Nadalje, navodi da je prvostupanjski sud temeljem odredbe čl. 41. ZM trebao usvojiti tužbeni zahtjev u odnosu na objavu načina ispravka publiciranih spornih medijskih dezinformacija. Konačno navodi da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev tužitelja u toč. II izreke i to čl. 38. st. 5. Ustava, odredbe čl. 8. st. 1. Konvencije, odredbe čl. 1047. i čl. 1099. u vezi s odredbama čl. 8.; čl. 19.; čl. 1045. i čl. 1046. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18- dalje ZOO/05).

3. Protiv gornje presude u dijelu pod toč. I. i III. izreke žalbu je izjavio tuženik pod 1) pobijajući je zbog bitne povrede odredaba parničnog postup- ka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, uz prijedlog da se žalba uvaži, presuda u pobijanom dijelu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, podredno preinači i u cijelosti odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan te obveže tužitel- ja na plaćanje troškova parničnog postupka i troškova sastava žalbe. U žalbi u bitnom navodi da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku, budući je u toč. 5. obrazloženja pobijane presude naveo da je sud utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan, dok je u toč. II izreke pobijane presude odbio dva tužbena zahtjeva tužitelja. Nadalje, pogrešno je prvostupanjski sud utvrdio da je tužitelju nastala neimovinska šteta zbog čega nije bilo opravdanja da se te- meljem odredbe čl. 1100. ZOO usvoji tužbeni zahtjev za isplatu iste. Nadalje, ističe da prvostupanjski sud nije proveo test razmjernosti, a niti je sukladno odredbi čl. 8. ZPP ocjenjivao izvedene dokaze. Navodi, da sud prvog stupnja, osim provedenog dokaza saslušanja tužitelja, nije proveo niti jedan dokaz na okolnost utvrđivanja štete te na opseg iste. Nadalje, iz iskaza tužitelja ne proi- zlazi kako se sporna povreda osobnosti manifestirala, je li zatražio liječnič- ku pomoć, je li se odnos socijalne ili profesionalne sredine u kojoj se kreće promijenio, pa ostaje nejasno i nedokazano kakve je vidove štete tužitelj trpio i na koji način se to odrazilo na njegov svakodnevni život. Ističe, da ne pos- toji uzročna veza između objavljenih informacija i nastale štete. Donošenjem pobijane presude prvostupanjski sud je povrijedio i odredbe Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i to čl. 8. i 10. kao i odredbe Ustava Republike Hrvatske koje se odnose na pravo na slobodu izražavanja, jer nije proveden test nužnosti u demokratskom društvu, a koji zahtjev da sud pred kojim se nađe zahtjev za ograničenje nečije slobode izražavanja utvrdi je li ograničenje slobode izražavanja prijeko potrebno i je li razmjerno legitim- nom cilju te je za ograničenje slobode izražavanja dužan navesti relevantne i dostatne razloge. Osporava i odluku o parničnom trošku.

4. Protiv gornje presude u dijelu pod toč. I i III izreke žalbu je izjavio tuženik pod 2) pobijaju je zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava uz prijedlog da se žalba uvaži, presuda u pobijanom dije- lu preinači na način da se odbije tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu naknade štete kao neosnovan te da ga se obveže da tuženik pod 2) naknadi trošak parničnog postupka, podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje, a da o troškovima postupka odluči pri donošenju konačne odluke. U žalbi u bitnom navodi da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP jer presuda u pobijanom dijelu ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati ovo stoga što prvostupanjski sud u obrazloženju pobijane presude raspravlja o povredi državne tajne, dok je izreka presude u pobijanom dijelu usmjerena samo na naknadu nematerijalne štete. Također, ističe da je prvostupanjski sud prekoračio tužbeni zahtjev i u dijelu potraživanja zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos naknade neimovinske štete gdje zakonske zatezne kamate počinju teći danom podnošenja tužbe odnosno 25. svibnja 2018., dok je pr- vostupanjski sud u toč. I izreke pobijane presude naložio tuženicima solidar- no isplatiti tužitelju iznos od 50.000,00 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 23. svibnja 2018. pa do isplate. Nadalje, prvostupanjski sud iako nije bio nadležan odlučivati io povredi državne tajne o tom pitan- ju je pogrešno odlučio, a taj zahtjev nije bio predmet postupka. Ističe, da tužitelj nije dokazao štetnu radnju te nastanak štete te tko je bio štetnik te je paušalno dosudio novčanu naknadu budući da visina iste ničim nije doka- zana. Prvostupanjski sud je pogrešno primijenio materijalno pravo kada se u obrazloženju pobijane presude pozvao na odredbu čl. 37. st. 1. Ustava Re- publike Hrvatske, kojom se svakom jamči sigurnost i tajnost osobnih poda- taka, te navodi da se, bez privole, ispitanika, osobni podaci mogu prikupljati, obrađivati i koristiti samo uz uvjete određene zakonom, pa podaci sadržani u transkriptima razgovora pok. predsjednika Tuđmana i njegovih suradnika, ne predstavlja osobni podatak tužitelja. Nadalje, osporava i odluku o parničnom trošku.

5. U odgovoru na žalbu tužitelj je naveo da je žalba tuženika neosno- vana i predložio da drugostupanjski sud odbije žalbe tuženika kao neosno- vane i potvrdi prvostupanjsku presudu u dijelu u kojem je pobijana žalbama tuženika.

6. U odgovoru na žalbu tuženik pod 2) navodi da je žalba tužitelja neosnovana i predlaže da drugostupanjski sud istu odbije kao neosnovanu i potvrdi presudu u pobijanom dijelu u toč. I izreke te obveže tužitelja da tuženiku pod 2) naknadi parnični trošak.

7. Žalba tužitelja je djelomično osnovana dok je žalba tuženika pod 1i 2) djelomično osnovana.

8. Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, na koju u žalbi ukazuje tuženica, budući da pobijana presuda i rješenje imaju razloge o odlučnim činjenicama, koji razlozi su jasni i nisu proturječni, zbog čega se presuda može ispitati.

9. Prvostupanjski sud, nadalje, nije počinio niti jednu bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 13. i 14. ZPP na postojanje kojih ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti suklad- no čl. 365. st. 2. ZPP.

10. Nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 388. st. 4. ZPP na postojanje koje ukazuje tužitelj u žalbi, jer je presuda u pobijanom dijelu izrađena u skladu s odredbom čl. 388. st. 4. ZPP.

11. Isto tako, nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 12. ZPP na koju ukazuje tuženik pod 2) u žal- bi, ovo stoga što je tužitelj podnio tužbu prvostupanjskom sudu putem pošte dana 23. svibnja 2018., što je razvidno iz štambilja (l.s. 37), a koji je prvostu- panjski sud zaprimio dana 25. svibnja 2018., pa kako se prema važećoj sud- skoj praksi smatra da je predajom tužbe na poštu ista podnesena sudu, prv- ostupanjski sud nije prekoračio tužbeni zahtjev kada je odredio da zakonska zatezna kamata teče od 23. svibnja 2018., kada je tužba putem pošte predana sudu, a ne kako je to pogrešno tuženik pod 2) naveo u tužbi da bi ista počela teći dana 25. svibnja 2018.

12. Odredbom čl. 8. ZPP propisano je da koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka.

13. Izvedene dokaze sud prosuđuje po slobodnom uvjerenju, ali je dužan stečeno uvjerenje opravdati uvjerljivim i logičnim razlozima da bi se moglo provjeriti ima li takvo uvjerenje pravnu i činjeničnu osnovu.

14. Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, sud prvog stupnja je pravilno ocijenio izvedene dokaze, te zaključke opravdao logičnim i uvjerl- jivim razlozima koje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

15. Predmet spora je u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužitelja da mu tuženik pod 2), u svojstvu autora knjige i tuženik pod 1) kao izdavač knjige, solidarno naknade štetu kojom mu je povrijeđeno pravo osobnosti i to pravo na dobro ime i glas, pravo na dostojanstvo, ugled i čast, pravo na psihofizičko zdravlje i pravo na privatnost, koja je nastala objavom knjige tuženika pod

16. u dva dijela pod naslovom „Državni udar - Kako su Manolić i Mesić ruši- li Tuđmana i hrvatska politika prema BiH“, u kojoj su objavljena tri sporna transkripta i to: razgovor Franje Tuđmana i Mladena Vedriša od 4. siječnja 1994., razgovor Franje Tuđmana i Hrvoja Šarinića od 5. siječnja 1994. i razgovor Franje Tuđmana i Dušana Bilandžića od 18. travnja 1994., u kojima je navedeno da se tužitelj u razgovoru koji se vodio između Mladena Vedriša i dr. Franje Tuđmana 04. siječnja 1994. spominje u kontekstu osobe homoseksualnih sklonosti koji je vjerojatno silovan u zatvoru i koji je vrbovan od strane KOS-a i koji ga je poslao u Sloveniju, da se u razgovoru koji se vodio između Hrvoja Šarinića i dr. Franje Tuđmana 5. siječnja 1994. tužitelj spominje u kontekstu osobe homoseksualnih sklonosti, da se u razgovo- ru koji se vodio između Dušana Bilandžića i dr. Franje Tuđmana 18. travnja 1994. tužitelj spominje u kontekstu osobe homoseksualnih sklonosti koji je vrbovan od strane KOS-a i koji je postao agent KOS-a i da su ga kao takvoga slali u Sloveniju, Ameriku, da se istoga u proljeće 1993. trebalo spriječiti da bude predsjednik HSP-a, a osobito ne zastupnik, jer je kao zastupnik i pot- predsjednik odbora za ljudska prava odlazio u njemački Bundestag i u Amer- ički kongres, koji transkripti su objavljeni bez potrebnih dozvola i dopuštenja nadležnih tijela, a koji su klasificirani oznakom državne tajne, u kojima prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman u razgovorima s njegovim najbližim suradnicima neistinito kleveće, vrijeđa, sramoti i dezavuira tužitelja. Isto tako, predmet spora je zahtjev tužitelja da se naloži tuženiku pod 1) i 2) da o svom trošku, na Internet portalu dnevnika ‘’Večernji list’’ nalazećem na Internet adresi www.vecernji.hr, te u tiskanom izdanju istog na istom ili istovrijed- nom mjestu na kojem su bili publicirani članci o predmetnoj knjizi i izvješta- ji s njenog predstavljanja, uz uporabu jednake vrste i veličine formata, bez ikakvih formata i/ili kraćenja, u integralnom obliku publiciraju pravomoćnu prvostupanjsku i drugostupanjsku presudu, te da se naloži tuženiku pod 1) da u slučaju eventualnih budućih izdanja knjige pod naslovom ‘’Državni udar – kako su Manolić i Mesić rušili Tuđama i hrvatska politika prema BiH’’ čiji je autor tuženik pod 2) iz istih ukloni sve dijelove odnosno stranice na kojima se povrjeđuju tužiteljeva prava osobnosti.

16. Prvostupanjski sud je odbio kao neosnovan istaknuti prigovor promašene pasivne legitimacije od strane tuženika pod 1), jer tuženik pod 1), kao izdavač knjige tuženika pod 2), u kojoj su objavljeni sporni transkripti, odgovara tužitelju za naknadu štete prema odredbama općeg propisa odnos- no odredaba ZOO.

17. Prvostupanjski sud je primjenom odredbe čl. 8. ZPP utvrdio:

• da se UDBA raspala 1966. te se ista transformirala na Kontrao- bavještajnu službu (KOS) i Službu državne sigurnosti (SDS), a nakon 90-ih godina Služba državne sigurnosti postaje Služba za zaštitu ustavnog poret- ka (SZUP), uz napomenu da se služba državne sigurnosti bivše Jugoslavije kolokvijalno naziva UDBA neovisno o činjenici što se ista transformirala 1966. u dvije različite službe,

• da je tuženik pod 1) objavio knjigu tuženika pod 2) u dva dijela pod naslovom „Državni udar - Kako su Manolić i Mesić rušili Tuđmana i hrvatska politika prema BiH“,

• da je urednik knjige, prije objave iste, imao saznanja o klasificiran- ju dokumenata iz ureda Predsjednika RH, tehnici njihova klasificiranja, da su pojedini dokumenti deklasificirani za vrijeme premijera Vlade Ivice Račana 2001., kao i da su transkripti na dan pisanja predgovora i dalje pohranjeni u Državnom arhivu, da su i dalje klasificirani kao državna tajna i da se njima može koristiti jedino uz dopuštenje Ureda vijeća za nacionalnu sigurnost, a da pritom prije objave knjige nije vršio provjeru da li se radi o deklasifi- ciranim dokumentima,

• da su u navedenoj knjizi objavljena tri sporna transkripta i to: razgovor Franje Tuđmana i Mladena Vedriša od 4. siječnja 1994., razgov- or Franje Tuđmana i Hrvoja Šarinića od 5. siječnja 1994. i razgovor Fran- je Tuđmana i Dušana Bilandžića od 18. travnja 1994., Nadalje je utvrđeno da se tužitelj u razgovoru koji se vodio između Mladena Vedriša i dr. Franje Tuđmana 04. siječnja 1994. spominje u kontekstu osobe homoseksualnih sklonosti koji je vjerojatno silovan u zatvoru i koji je vrbovan od strane KOS-a i koji ga je poslao u Sloveniju, da se u razgovoru koji se vodio između Hrvoja Šarinića i dr. Franje Tuđmana 5. siječnja 1994. tužitelj spominje u konteks- tu osobe homoseksualnih sklonosti, da se u razgovoru koji se vodio između Dušana Bilandžića i dr. Franje Tuđmana 18. travnja 1994. tužitelj spominje u kontekstu osobe homoseksualnih sklonosti koji je vrbovan od strane KOS-a i koji je postao agent KOS-a i da su ga kao takvoga slali u Sloveniju, Ameriku, da se istoga u proljeće 1993. trebalo spriječiti da bude predsjednik HSP-a, a osobito ne zastupnik, jer je kao zastupnik i potpredsjednik odbora za ljudska prava odlazio u njemački Bundestag i u Američki kongres,

• da je tuženik pod 2) u posjed kazeta na kojima se nalaze tri sporna transkripta došao u jesen 1998.,

• da mu je navedene kazete po nalogu Predsjednika Republike Hr- vatske dr. Franje Tuđmana predao Ivica Kostović, u to vrijeme predstojnik Ureda predsjednika Republike Hrvatske,

• da je tuženik pod 2), po preuzimanju kazeta, iste dao svom sav- jetniku Ivi Bakoviću da presnimi te kazete i nakon 10-ak dana su te kazete ponovno vraćene u kabinet predstojnika ureda predsjednika Republike, što proizlazi iz iskaza tuženika pod 2),

• da su svi dokumenti iz ureda Predsjednika RH bili označeni državnom tajnom - strogo povjerljivo, osim onih dokumenata koji su bili za javnu uporabu, što proizlazi iz iskaza svjedoka Gordana Radina,

• da kazete po protokolu nisu bile predviđene da nose oznaku stroge tajne, budući je njihova namjena i svrha bila daljnje presnimavanje, no u smislu državne tajne i kazeta i zapisnik bi trebali imati istu oznaku prema iskazu svjedoka Gordana Radina,

• da je tuženik pod 1) objavio knjigu tuženika pod 2) bez provjere da li su neki dokumenti deklasificirani i da li nose oznaku državne tajne, a kako se radilo o gospodinu Šeksu, smatrali su da neku dodatnu provjeru ne treba raditi što proizlazi iz iskaza svjedoka Žarka Ivkovića,

• da urednik knjige niti u neformalnom razgovoru tuženika pod 2 nije pitao da li su neki od dokumenata deklasificirani ili klasificirani, što proi- zlazi iz iskaza svjedoka Žarka Ivkovića,

• da 3 transkripta iz 1994. na kojim se nalaze razgovori predsjed- nika Franje Tuđmana i to: s Mladenom Vedrišem od dana 5. siječnja 1994, Dušanom Bilandžićem od 18. travnja 1994. i Hrvojem Šarinićem od 4. siječn- ja 1994., nisu deklasificirani (dopis Hrvatskog državnog arhiva od 16. ožujka 2022.,

• da nije točan navod da je tužitelj bio suradnik UDBA-e i KOS-a i da je bio vrbovan od strane KOS-a kao 19-godišnjak što proizlazi iz iskaza tužitelja i svjedoka Željka Kekića,

• da su informacije iz tri transkripta o tužiteljevim seksualnim sklonostima bazirane na kuloarskim, ničim dokazanim tračevima po prin- cipu „rekla-kazala“, što proizlazi iz iskaza svjedoka Željka Kekića i Mladena Vedriša.

18. Prvostupanjski sud je utvrdio da su netočni i neistiniti navodi koji su o tužitelju navedeni u knjizi tuženika pod 2), a koju je objavio tuženik pod 1). Nadalje, sud prvog stupnja je, neovisno o činjenici što tuženik pod 2) u  knjizi nije iznosio svoj vrijednosni sud o sadržaju spornih transkripata, isti ih je protupravno, u suradnji s tuženikom pod 1), koji nije prije objave knjige izvršio provjeru jesu li predmetni transkripti deklasificirani, učinio dostupnima javnosti.

19. Slijedom naprijed navedenih utvrđenja, a sukladno odredbama čl. 35. i 37. st. 1., 2. i 3. Ustava Republike Hrvatske (Narodne novine broj 56/90, 135/97, 08/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10, 05/14, pročišćeni tekst; dalje u tekstu Ustav RH) stava RH, prvostupanjski sud je zaključio da su tuženici svojim postupanjem protupravno i bez ikakve provjere o tužitelju prenijeli informacije koje nisu istinite.

20. Isto tako, prvostupanjski sud zaključuje, da je tužitelju povrijeđeno pravo osobnosti, a što proizlazi iz iskaza tužitelja, u dijelu u kojem navodi da ga je objava predmetnih transkripata povrijedila, jer ga se u istima spominje u kontekstu suradnika UDBE i KOS-a, a on je osoba koja se borila protiv komunizma i jednostranačja i bio je najveći protivnik istih, bio je i pred likvidacijom i proveo je godine u zatvorima od UDBA-e i KOS-a, da je cjelokupno njegovo djelovanje, od njegovih najranijih dana, potpuna negacija onog što je tuženik pod 2) objavio u svojim stenogramima, za koje postoje knjige, da je on osoba koja je stvorio HOS, a pritom ga se optužuje da je kosovac, da je povrijeđen i zbog činjenice jer se radi o običnom traču između pokojnog Tuđmana i njegovih najbližih suradnika, da ga se difamira kao homoseksualca i navod da je kao 19 godišnjak vrbovan za KOS jer nije nikada imao homoseksualne odnose ili homoseksualne kontakte obzirom se navedeno protivi njegovim vjerskim i političkim uvjerenjima, da se posljedice objavom navedenih informacija ogledaju u činjenici da se i drugi mediji referiraju na navedene informacije s ciljem da ga se grubo difamira, kako njega tako i njegovu obitelj, a navod o njegovom homoseksualizmu i navod da o tome postoje čak i snimke predstavljaju za njega deveti krug Danteovog pakla, da su se informacije da je bio suradnik KOS-a i UDBA-e i da je homoseksualac opetovano ponavljale, a on se od istih zaštitio na jedini način na koji je mogao i to putem ispravka informacije i putem suda, da su navedene informacije preuzeli razni portali, forumi, komentiralo se na facebook stranicama, a komentiralo se i na facebook stranici sa njegovim imenom, a koje on nije kreator niti vodi tu stranicu, da mu je sve ono što za sebe smatra da je sveto i nepovredivo, objavom ove knjige je narušeno.

21. Nadalje, prvostupanjski sud je u obrazloženju naveo da informacije koje je tužitelj u tužbi i svom iskazu označio štetnima, a koje su o njemu objavljene u predmetnoj knjizi, svakako su objektivno podobne narušiti tužiteljevu čast i ugled, jer se radi o informacijama koje, uz uvažavanje društvenog konteksta položaja osobe na koju se odražavaju, itekako mogu izazvati prijekor, prijezir i poniženje te umanjiti ugled i moralno ocrniti tužitelja, pa objava takvih informacija predstavlja objektivno protupravnu štetnu radnju.

22. Nadalje, prvostupanjski sud je zaključio da je tužitelj dokazao psihičku traumu koju je pretrpio uslijed objave spornih transkripata u knjizi tuženika pod 2), a duševne boli koje je pretrpio opravdavaju naknadu neimovinske štete isplatom pravične novčane naknade.

23. Prilikom odlučivanja o visini naknade neimovinske štete sud prvog stupnja je, osim o trajanju i intenzitetu pretrpljenih duševnih boli, vodio računa o stupnju odgovornosti tuženika pod 1) i 2) koji su objavom neistinitih informacija grubo, bez obzira i ikakvog povoda, predstavili tužitelja u difamatornom i neistinitom kontekstu te o činjenici da je sporni transkripti koje je tuženik pod 2) uvrstio u svoju knjigu, a tuženik pod 1) objavio, i dalje dostupna u prodaji pa je uslijed toga informacija kojom je šteta uzrokovana svakodnevno dostupna velikom broju čitatelja. Nadalje, sud prvog stupnja je u obrazloženju naveo da je vodio računa o tome da su sporni navodi iz predmetne knjige bili povod za veći broj članaka koji su o tužitelju objavljeni na raznim portalima, forumima i na facebook stranicama, u kojima se spominju sporni navodi o tužitelju. Isto tako prvostupanjski sud cijenio i činjenicu da je tužitelj političar i da sudjeluje u političkom životu Republike Hrvatske te da po prirodi te profesije na njegov uspjeh na izborima, osim njegovog političkog programa, značajan utjecaj ima i tužiteljev ugled u društvu koji je objavom spornih informacija narušen, pa da je dosuđena novčana naknada u iznosu od 6.636,14 EUR / 50.000,00 kn primjerena s obzirom na značenje povrijeđenog dobra – časti i ugleda tužitelja i predstavlja satisfakciju za stvarno pretrpljenu štetu i nije suprotna svrsi i cilju koji se naknadom želi postići, a to je upravo duševna zadovoljština.

24. Prvostupanjski sud je primjenom odredaba čl. 1046. u vezi čl. 19 i čl. 1100 ZOO usvojio tužbeni zahtjev tužitelja da mu tuženici pod 1) i 2) solidarno na ime predmetne naknade štete isplate iznos od 6.636,14 EUR / 50.000,00 kn, uvećano za zakonsku zateznu kamatu sukladno odredbi iz čl. 1103. ZOO koja teče od 23. svibnja 2018. odnosno od dana podnošenja tužbe do isplate, a ne kako je tužitelj zatražio i to od dana podnošenja prijedloga za mirno rješenje spora. Ovo stoga što spisu prileže prijedlozi za mirno rješenje spora od 7. svibnja 2018. za oba tuženika, ali spisu ne prileže dokazi da su isti navedene prijedloge doista i zaprimili. Zakonske zatezne kamate je prvostupanjski sud dosudio tužitelju po stopi određenoj čl. 29.st.2. ZOO-a.

25. Prvostupanjski sud je odbio kao neosnovane tužbene zahtjeve u dijelu pod toč. II izreke pobijane prvostupanjske presude uz obrazloženje da je taj dio tužbenih zahtjeva preopćenito postavljen, da je neodređen i neodrediv, pa samim time i neovršiv, budući da isti nije naveo koji su to dijelovi odnosno stranice na kojima se povrjeđuju tužiteljeva prava osobnosti koje treba ukloniti, kao što nije naveo, a kroz postupak niti tvrdio niti dokazivao, koje je to isto ili istovrijedno mjesto na internet portalu dnevnika Večernji list nalazećem na Internet adresi www.vecernji.hr na kojem su bili publicirani članci o predmetnoj knjizi i izvještaji s njenog predstavljanja.

26. Odredbom čl. 19. st. 1. i 2. ZOO propisano je svaka fizička i pravna osoba ima pravo na zaštitu svojih prava osobnosti pod pretpostavkama utvrđenim zakonom. Pod pravima osobnosti u smislu ovoga Zakona razumijevaju se prava na život, tjelesno i duševno zdravlje, ugled, čast, dostojanstvo, ime, privatnost osobnog i obiteljskog života, slobodu i dr.

27. Odredbom čl. 1046. ZOO propisano je šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta), sprječavanje njezina povećanja (izmakla korist) i povreda prava osobnosti (neimovinska šteta).

28. Odredbom čl. 1100 st. 1. i 2. ZOO propisano je U slučaju povrede prava osobnosti sud će, ako nađe da to težina povrede i okolnosti slučaja opravdavaju, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade imovinske štete, a i kad nje nema. Pri odlučivanju o visini pravične novčane naknade sud će voditi računa o jačini i trajanju povredom izazvanih fizičkih boli, duševnih boli i straha, cilju kojem služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njezinom naravi i društvenom svrhom.

29. Odredbom čl. 35. Ustava RH propisano je da se svakom jamči štovanje i pravna zaštita njegova osobnog i obiteljskog života, dostojanstva, ugleda i časti.

30. Odredbom čl. 37. st. 1 Ustava RH propisano je da se svakom jamči sigurnost i tajnost osobnih podataka. Bez privole ispitanika, osobni se podaci mogu prikupljati, obrađivati i koristiti samo uz uvjete određene zakonom, stavkom 2. istoga članka propisano je da se Zakonom uređuje zaštita podataka te nadzor nad djelovanjem informatičkih sustava u državi, a stavkom 3. istoga članka da je zabranjena je uporaba osobnih podataka suprotna utvrđenoj svrsi njihovoga prikupljanja.

31. Pravilno je prvostupanjski sud i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda na naprijed utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo kada je naložio tuženicima pod 1) i 2) da tužitelju solidarno naknade neimovinsku štetu zbog povrede prava osobnosti i to pravo na dobro ime i glas, pravo na dostojanstvo, ugled i čast, pravo na psihofizičko zdravlje i pravo na privatnost u iznosu od 6.636,14 EUR / 50.000,00 kn.

32. Iako prvostupanjski sud nije proveo test razmjernosti, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda objavljivanjem spornih tri transkripata u predmetnoj knjizi autora tuženika pod 2) i u izdanju tuženika pod 1) i to: razgovor Franje Tuđmana i Mladena Vedriša od 4. siječnja 1994., razgovor Franje Tuđmana i Hrvoja Šarinića od 5. siječnja 1994. i razgovor Franje Tuđmana i Dušana Bilandžića od 18. travnja 1994., u kojima je navedeno da se tužitelj u razgovoru koji se vodio između Mladena Vedriša i dr. Franje Tuđmana 04. siječnja 1994. spominje u kontekstu osobe homoseksualnih sklonosti koji je vjerojatno silovan u zatvoru i koji je vrbovan od strane KOS-a i koji ga je poslao u Sloveniju, da se u razgovoru koji se vodio između Hrvoja Šarinića i dr. Franje Tuđmana 5. siječnja 1994. tužitelj spominje u kontekstu osobe homoseksualnih sklonosti, da se u razgovoru koji se vodio između Dušana Bilandžića i dr. Franje Tuđmana 18. travnja 1994. tužitelj spominje u kontekstu osobe homoseksualnih sklonosti koji je vrbovan od strane KOS-a i koji je postao agent KOS-a i da su ga kao takvoga slali u Sloveniju, Ameriku, da se istoga u proljeće 1993. trebalo spriječiti da bude predsjednik HSP-a, a osobito ne zastupnik, jer je kao zastupnik i potpredsjednik odbora za ljudska prava odlazio u njemački Bundestag i u Američki kongres, koji transkripti su objavljeni bez potrebnih dozvola i dopuštenja nadležnih tijela, a koji su klasificirani oznakom državne tajne, u kojima proizlazi da prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman u razgovorima s njegovim najbližim suradnicima neistinito kleveće, vrijeđa, sramoti i dezavuira tužitelja, pa da su tuženik pod 1) i 2) objavom i izdavanjem predmetne knjige u kojoj su objavljeni ti transkripti izneseni neistiniti podatci o tužitelju. Iznošenjem spornih neistinitih informacija, tuženik pod 1), kao izdavač predmetne knjige, po ocjeni ovog suda je prešao granice slobode izražavanja, vrijeđajući tako dostojanstvo, ugled i čast tužitelja u pogledu kojih vrijednosti je dopušteno ograničiti slobodu izražavanja, pa nisu povrijeđene odredbe Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (‘’Narodne novine’’ – Međunarodni ugovori, broj 18/97.., 6/99 – pročišćeni test, 8/99) u čl. 8. i 10., te u Ustavu Republike Hrvatske u čl. 35., 37. i 38.

33. Prvostupanjski sud je pravilno zaključio da su informacije iz objavljenih transkripata u predmetnoj knjizi objektivno podobni da prouzroče štetu u visu povrede prava osobnosti tužitelja. Što se tiče subjektivne podobnosti spornih informacija da prouzroče štetu, što posebno naglašava tuženik pod 1) i 2) tvrdeći da tužitelj nije dokazao da bi mu nastala šteta koja je u nespornoj i isključivoj uzročnoj vezi sa transkriptima objavljenim u predmetnoj knjizi, prvostupanjski sud je s razlogom i osnovano prihvatio iskaz tužitelja da su o njemu u tim transkriptima iznesene neistinite informacije da je bio vrbovan od strane KOS-a i UDBA-e te informacije o njegovoj spolnoj orijentaciji, koje informacije subjektivno podobne da naruše tužiteljevu čast i ugled, jer se radi o informacijama koje uz uvažavanje društvenog konteksta položaja osobe na koju se održavaju itekako mogu izazvati prijekor, prijezir i poniženje te umanjiti ugled i moralno ocrniti tužitelja, pa objava takvih informacija predstavlja objektivno protupravno štetnu radnju koja je u uzročnoj vezi s nastalom štetom koju je tužitelj pretrpio, a što proizlazi iz iskaza samog tužitelja. Nadalje, istaći je da povrede časti i ugleda te postojanje, trajanje i intenzitet pretrpljenih duševnih bolova izazvanih predmetnom povredom, a što proizlazi iz iskaza tužitelja koji je iskazivao o posljedicama koje je objavljena knjiga tuženika pod 2) i iznesene tvrdnje o njemu, imala na njegov duševni mir i odnose s okolinom.

34. U odnosu na tvrdnju tuženika pod 1) da nije proveden niti jedan drugi dokaz osim dokaza saslušanja tužitelja kao parnične stranke na okolnost utvrđivanja štete i njezina opsega, valja istaći da je tužitelj promptno zatražio zakonom propisanu zaštitu svojih povrijeđenih prava podnoseći zahtjev za mirno rješenje spora bez da se pokrene sudski postupak, iz čega se može zaključiti da je tužitelj doista trpio duševne boli zbog objavljenih neistinitih informacija, a kojim zahtjevima tuženici pod 1) i 2) nisu udovoljili.

35. Pri odlučivanju o visini naknade imajući u vidu okolnosti slučaja, sadržaj spornih informacija objavljenih u predmetnoj knjizi, koji je tako postao dostupan velikom broju čitatelja i učinio dostupan javnosti te štetne posljedice koje je tužitelj trpio zbog objave istih transkripata koji su bez skidanja oznake tajnosti, dakle od strane tuženika pod 2) kao i iz razloga što tuženik pod 1) nije prije objave knjige izvršio provjeru da li su informacije iz objavljenih transkripata deklasificirani, učinio dostupnim javnosti, iz čega se može zaključiti da je tužitelj doista trpio duševne boli zbog objavljenih neistinitih informacija, a kojim zahtjevima tuženici pod 1) i 2) nisu udovoljili.

36. Osnovano tužitelj navodi u žalbi da je prvostupanjski sud neosnovano odbio tužbeni zahtjev u dijelu pod toč. II. izreke u kojem je traženo da se naloži tuženiku pod 1) i 2) da o njihovom trošku na internet portalu dnevnika ‘’Večernji list’’ i u tiskanom izdanju istog u integralnom obliku publiciraju pravomoćno prvostupanjsku i drugostupanjsku presudu, ovo stoga što se i objavom pravomoćnih presuda kompenzira nastala šteta tužitelju.

37. Pravilno je prvostupanjski sud i po ocijeni ovog drugostupanjskog suda odbio tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu pod toč. II. izreke kojim je zatraženo da se naloži tuženiku pod 1), da u slučaju eventualnih budući izdanja predmetne knjige, a čiji autor je tuženik pod 2) iz istih ukloni sve dijelove odnosno stranice na kojima se potvrđuju tužiteljeva prava osobnosti, jer je pravilno utvrdio da je taj dio tužbenog zahtjeva neodređen i neodrediv, pa samim time i neovršiv iz razloga što tužitelj u tužbenom zahtjevu nije naveo koji su to dijelovi odnosno stranice na kojima se potvrđuju tužiteljeva prava osobnosti koje treba ukloniti.

38. Pravilno je prvostupanjski sud i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda primijenio materijalno pravo kada je temeljem odredbe čl. 154. st. 5. i čl. 155 ZPP, kao i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (“Narodne novine”, broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15 - dalje: Tarifa), naložio tuženicima pod 1) i 2) da solidarno naknade tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 1.801,71 EUR / 13.575,00 kn.

39. Budući da tuženik pod 1) nije uspio u postupku povodom žalbe ne pripada ga trošak sastava žalbe, zbog čega je taj zahtjev tuženika pod 1) za naknadu parničnog troška valjalo odbiti kao neosnovan.

40. Kako je tužitelj djelomično uspio u postupku povodom žalbe sa 50% pripada ga u tom omjeru parnični trošak sastava žalbe po Tbr. 7. toč. 1. Tarife uvećan za pripadajući PDV u iznosu od 149,51 EUR / 1.126,50 kn.

41. Slijedom navedenog, valjalo je temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odbiti žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u dijelu pod toč. II. izreke kako je to navedeno u toč. II izreke ove drugostupanjske presude, te žalbe tuženika pod 1) i 2) kako je to navedeno u toč. I izreke ove drugostupanjske presude, dok je temeljem odredbe čl. 373. toč. 2. ZPP valjalo preinačiti prvostupanjsku presudu u toč. II. izreke kako je to navedeno u toč. III izreke ove drugostupanjske presude.

42. U nepobijanom dijelu u toč. II. izreke u odnosu na odbijeni zahtjev tužitelja za iznos zakonske zatezne kamate na iznos od 6.636,14 EUR / 50.000,00 kn za period od 7. svibnja 2018. do 22. svibnja 2018., kao neosnovan, prvostupanjska presuda ostaje neizmijenjena.

U Zadru 27. travnja 2023.

Predsjednica vijeća Franka Zenić

Dokument je elektronički potpisan: Franka Zen

Vrijeme potpisivanja: 01-06-2023 07:05:03

ŽUPANIJSKI SUD U ZADRU

Broj zapisa: 9-30859-88d78 Kontrolni broj: 048e5-40856-e39e6

Ovaj dokument je u digitalnom obliku elektronički potpisan sljedećim certifikatom: CN=Franka Zenić, O=ŽUPANIJSKI SUD U ZADRU, C=HR Vjerodostojnost dokumenta možete provjeriti na sljedećoj web adresi: https://usluge.pravosudje.hr/provjera-vjerodostojnosti-dokumenta/ unosom gore navedenog broja zapisa i kontrolnog broja dokumenta. Provjeru možete napraviti i skeniranjem QR koda. Sustav će u oba slučaja prikazati izvornik ovog dokumenta.

Ukoliko je ovaj dokument identičan prikazanom izvorniku u digitalnom obliku, Županijski sud u Zadru potvrđuje vjerodostojnost dokumenta.

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: 51 Pn-1523/2018-35

U IME REPUBLIKE HRVATSKE PRESUDA

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu tog suda Nevenki Božinović Čupin, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja Dobroslav Paraga, OIB: 21969755215, Augusta Šenoe 13, Zagreb, zastupan po punomoćniku Saši Jelušiću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Vukić, Jelušić, Šulina, Stanković, Jurcan & Jabuka u Rijeci, protiv I tuženika Večernji list d.o.o., OIB: 92276133102, Oreškovićeva 6H/I, Zagreb, zastupan po punomoćniku Hrvoju Ladanu, odvjetniku u Zagrebu i II tuženika Vladimira Šeksa, OIB: 31366420795, Antuna Bauera 27/1, Zagreb, zastupan po punomoćniku Vesni Škare Ožbolt, odvjetniku u Zagrebu, radi naknade štete, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 11. listopada 2022. u prisutnosti punomoćnika tužitelja, tužitelja osobno, punomoćnika I tuženika, II tuženika osobno i punomoćnika II tuženika, dana 28. studenoga 2022.

p r e s u d i o j e

I. Nalaže se I tuženiku Večernji list d.o.o. OIB: 92276133102, Oreškovićeva 6H/I, Zagreb i II tuženiku Vladimiru Šeksu OIB: 31366420795, Antuna Bauera 27/1, Zagreb, solidarno isplatiti tužitelju iznos od 50.000,00 kn/6.636,14 eur1 zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 23. svibnja 2018. do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

II. Odbija se tužitelj s dijelom tužbenog zahtjeva koji glasi:

„Nalaže se I tuženiku da, u slučaju eventualnih budućih izdanja knjige pod naslovom “Državni udar - kako su Manolić i Mesić rušili Tuđmana i hrvatska politika prema BiH”, čiji je autor II tuženik iz istih ukloni sve dijelove odnosno stranice na kojim se povrjeđuju tužiteljeva prava osobnosti.

Nalaže se I tuženiku i II tuženiku da o svom trošku, na internet portalu dnevnika Večernji list nalazećem na Internet adresi www.vecernji.hr, te u tiskanom izdanju istog, na istom ili istovrijednom mjestu na kojem su bili publicirani članci o predmetnoj knjizi i izvještaji s njenog predstavljanja, uz uporabu jednake vrste i veličine fonta, bez ikakvih komentara i/ili kraćenja, u integralnom obliku, publiciraju pravomoćnu prvostupanjsku i drugostupanjsku presudu, u roku od 15 dana od dana nastupa pravomoćnosti.“, kao i za iznos zakonske zatezne kamate na iznos od 50.000,00 kn za period od 7. svibnja 2018. do 22. svibnja 2018., kao neosnovan.

III. Nalaže se tuženicima solidarno naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 13.575,00 kuna/1.801,71 eura, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je I tuženik nakladnik odnosno izdavač, a II tuženik autor knjige koju je I tuženik u dva dijela, prvom dijelu od 500 stranica publiciranom u lipnju 2017. i drugom dijelu od 488 stranica publiciranom u listopadu 2017., publicirao pod naslovom …Državni udar - Kako su Manolić i Mesić rušili Tuđmana i hrvatska politika prema BiH…, da je II tuženik u svojstvu autora knjige i I tuženikovom izdavaštvu, bez potrebnih dozvola i dopuštenja nadležnih tijela, u knjizi objelodanio i objavio transkripte klasificirane oznakom državne tajne u kojima prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman u razgovorima vođenima s njegovim onovremenim najbližim stranačkim i državnim suradnicima na eklatantan i neprimjeren način neistinito kleveće, vrijeđa, sramoti, dezavuira i diskreditira tužitelja, da, uostalom, u predgovoru prvog dijela knjige i sam urednik knjige Žarko Ivković, na stranici 12., priznaje, citira se “da su transkripti i dalje pohranjeni u Državnom arhivu, i dalje su klasificirani kao državna tajna i do njih se može jedino uz dopuštenje Ureda vijeća za nacionalnu sigurnost”, da se u prvom dijelu knjige transkripti u kojim se govori o tužitelju ili se navodi njegovo ime protežu na ukupno 13 stranica, no najsporniji se dio nalazi na stranici 310. na kojoj se nalazi transkript razgovora 4. siječnja 1994. vođenog između dr. Franje Tuđmana, u svojstvu predsjednika Republike Hrvatske i Mladena Vedriša, tadašnjeg HDZ-ovog ministra u tzv. Vladi demokratskoj jedinstva u kojem se navodi sljedeće: Vedriš: …Paraga je, nažalost, jedna tragedija, tragedija koja je vjerojatno u zatvoru nastala. Vjerojatno su ga u zatvoru silovali… Tuđman: …Da, i snimke imaju. Tu je Joža Manolić zakazao potpuno. To je izvještaj koji sam dobio prošle godine, imao ga je i prije izbora za Paragu u rukama, KOS ga je vrbovao, zna se ime s kim je bio, KOS ga je poslao u Sloveniju i umjesto da smo to iskoristili da ne bude na čelu stranke i da ne uđe u Sabor…, nadalje, da se na stranici 322. prvog dijela knjige nalazi dio razgovora između dr. Tuđmana i ondašnjeg predstojnika Ureda za nacionalnu sigurnost Hrvoja Šarinića predmet kojeg je razglabanje istih na temu homoseksualaca u hrvatskoj politici, a u kojem se navodi: Tuđman: … Zanimljivo je da u Saboru, u Saboru je sasvim sigurno, znači, i Paraga, i za Đapića kažu… Šarinić: …Da, i za Đapića, to znam. To za Paragu se zna, a za Đapića sam i ja čuo, iako Đapić meni ipak tako ne izgleda… Tuđman: …Ali ipak, to je njegovo prijateljstvo sa… Pa nije, ne izgleda, ipak slični su, od Parage, preko Đapića do ovog Sanadera, ako već po tome, da…, da se konačno u drugom dijelu knjige, na stranici 134. u razgovoru dr. Tuđmana vođenim s ondašnjim savjetnikom u Uredu Republike Hrvatske u Beogradu Dušanom Bilandžićem 18. travnja 1994., o tužitelju navodi sljedeće: Tuđman: …On (Manolić) je imao dokumente u rukama, u proljeće 1992., da su Paragu kao pedera snimali i da su ga zbog toga učinili agentom KOS-a i kao takvoga slali u Sloveniju, u Ameriku. On to nije znao iskoristiti, ili nije htio u svojoj kombinatorici. I do toga sam došao, ne preko njegove službe. U proljeće 1993. trebalo se spriječiti da bude predsjednik HSP-a, a osobito ne zastupnik, jer je odlazio kao zastupnik i potpredsjednik odbora za ljudska prava i u njemački Bundestag i u američki Kongres itd…, da su publikacijom citiranih dezinformacija, kleveta, uvreda, sramoćenja, difamacija, diskreditacija i neistina, k tome po II tuženiku pribavljenih na nezakonit način, tuženici u svojstvima autora i nakladnika knjige, tužitelju pričinili ireparabilnu neimovinsku štetu povredom prava osobnosti, i to, in cumulo, prava na dobro ime i glas, prava na dostojanstvo, ugled i čast, te prava na psihofizičko zdravlje, da su među inim, tek primjerice, napisali i objavili neistinu da je tužitelj bio agent KOS-a, iako je notorno da je cijeli život proveo u borbi s ondašnjim jugoslavenskim komunističkim režimom i zbog toga, tek primjerice, već u 19-oj dobio zatvorsku kaznu u trajanju od 4 godine koju je odrobijao u najtežim i najzloglasnijim ex YU kazamatima poput Golog otoka, da je posebno neprihvatljivo i neshvatljivo objavljivanje neistine po kojoj je tužitelj homoseksualac, dakako ne zbog spornosti homoseksualnosti kao seksualne orijentacije, nego zbog činjenice da je istina da je tužitelj oženjeni obiteljski čovjek demokršćanske provenijencije koji ima troje djece, te činjenice da se takvim nedokazanim objavama u naravi, pukim tračerskim dezinformacijama, imputacijama i insinuacijama, grubo i nepopravljivo ruiniralo još jedno pravo osobnosti istog, a to je pravo na privatnost, jer je bilo čija seksualna orijentacija isključivo u domeni privatnosti, da su pravna osnova predmetne tužbe odredbe čl. 3., 22., 35. i 37. Ustava Republike Hrvatske, odredba čl. 8.1. Konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda, mjerodavne odredbe Zakona o arhivskom gradivu i arhivima, mjerodavne odredbe Zakona o zaštiti osobnih podataka, te odredbe čl. 8., 19., 29., 1045., 1046., 1047., 1100., 1103. i 1107. Zakona o obveznim odnosima, da se tužitelj u intenciji vansudskog mirnog nekonfliktnog rješenja spora, tuženicima obratio s Prijedlogom za mirno rješenje spora na kojeg su se isti oglušili. Slijedom svega navedenog, tužitelj predlaže da sud donese presudu sadržaja izreke kako je pobliže navedeno u točki I i II izreke ove presude.

2. I tuženik u odgovoru na tužbu navodi da se u cijelosti protivi svim navodima tužbe i tužbenog zahtjeva kao neosnovanim kako po pitanju osnove tako i po pitanju visine, da tužba nije sastavljena u skladu s odredbama čl. 106. i 186. Zakona o parničnom postupku, uz upozorenje, a potom i postupanje u smislu st. 4., da su navodi tužbe paušali i neosnovani te im se tuženi kao takvima i protivi, da tužba koja je podnesena radi naknade štete s tužbenim zahtjevom kojim glasi na isplatu novčane naknade od 50.000,00 kn ne sadrži niti nužne sastojke tužbe koja se podnosi radi naknade štete, da ujedno ističe i prigovor promašene pasivne legitimacije, da svaka povreda osobnosti ne znači automatizmom i nastanak štete koja bi opravdavala dosuđivanje novčane naknade, da s obzirom na to da su navodi koje je tužitelj u tužbi opisao kao štete ujedno informacije koje se već desetljećima pojavljuju u mnogim medijima koji su dostupni u Republici Hrvatskoj, te da je tužitelj već odavno pokrenuo brojne postupke protiv mnogih nakladnika medija u Republici Hrvatskoj radi objave identičnih informacija, predlaže kao dokaz uvid u sudske spise u kojima tužitelj tvrdi da mu je sva šteta nastala upravo objavom spomenutih informacija u nekim medijima koji su objavili neki nakladnici koji su time štetne informacije učinili dostupnijima hrvatskoj javnosti, mnogo dostupnijima nego što bi to bilo objavom knjige koje je autor II tuženik, da I tuženik ujedno navedenim dokaznim prijedlogom, iako je isto neuobičajeno u parničnom postupku, želi dokazati činjenicu nepostojanja apsolutno nikakve uzročno posljedične veze između navodno štetne informacije te štete za koju tužitelj tvrdi da mu je nastala te na postupanje tužitelja kojim je razvidno da ovaj, kao niti desetci drugih postupaka nisu podneseni na način i u svrhu koju propisuje čl. 1100 Zakona o obveznim odnosima, odnosno da se istima nastoji pogodovati težnjama koje nisu predviđene st. 3. istog članka 1100 Zakona o obveznim odnosima. Slijedom navedenoga, predlaže tužbeni zahtjev u cijelosti odbiti kao neosnovan i obvezati tužitelja na plaćanje troškova parničnog postupka.

3. II tuženik u odgovoru na tužbu navodi da je netočno da bi II tuženik u svojstvu autora knjige: Državni udar-Kako su Manolić i Mesić rušili Tuđmana i hrvatska politika prema BiH knjiga 1 i 2, objelodanio i objavio transkripte klasificirane oznakom državna tajna u kojima prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman u razgovorima vođenima s njegovim onovremenim najbližim stranačkim državnim suradnicima na eklatantan neprimjeren način neistinito kleveće, vrijeđa, sramoti, dezavuira i diskreditira tužitelja, kako se to navodi u tužbi, da II tuženik nije objavio klasificirane transkripte s oznakom državna tajna niti s bilo kojom drugom klasifikacijskom oznakom, da je tuženik objavio sadržaj snimljene kazete razgovora Franje Tuđmana i Mladena Vedriša od 4. siječnja 1994., Franje Tuđmana i Hrvoja Šarinića od 5. siječnja 1994. i razgovora Franje Tuđmana i Dušana Bilandžića od 18. travnja 1994., a koje je dobio 1994. od tadašnjeg predstojnika ureda Ivice Kostovića, da je II tuženik za potrebe povijesne arhive HDZ-a zatražio dokumentaciju političkog razlaza Tuđmana i Manolića iz 1994., a kazete sa snimljenim razgovorima spornog sadržaja dobio je u sklopu drugih kazeta koje je tražio, da, dakle, tuženik nije došao do navedenog materijala na nezakonit način kako to tvrdi tužitelj, da tužitelj tvrdi da mu je publikacijom spornog sadržaja počinjena ireparabilna neimovinska šteta povredom prava osobnosti i to, in cumulo, prava na dobro ime i glas, prava na dostojanstvo, ugled i čast, te prava na psihofizičko zdravlje, da tako navodi da se mu među inim napisati da je tužitelj bio agent KOS-a, te da je tužitelj homoseksualac, da se u odnosu na povredu prava osobnosti ovdje ukazuje kako su tijekom proteklih dvadesetak godina navedene teze više puta bile ponavljane u medijima od strane raznih novinara, političara i nakladnika, da kao primjer II tuženik navodi objavljeni transkript razgovora Tuđman-Nobilo u Nacionalu od 1. kolovoza 1997., zatim razgovor Franje Tuđmana s Darkom Hudelistom u Globusu od 27. studenog 1996., da je u članku HOP-a nezavisnog news portala, objavljen članak “Dosje Udba:Paraga suradnik KOS-a Beare i špijun protiv Janše” u čijem prilogu je objavljen dokument Ministarstva unutarnjih poslova Službe za zaštitu ustavnog poretka Centar Bjelovar od 6. kolovoza 1992. godine “Dobroslav Paraga”, u kojem se Dobroslav Paraga označava kao agenta obavještajne službe i dr. strana 2. i 3., zatim brojni drugi portali koji prenose izjave političara, Branko Stojković: “Paraga je radio za UDBU, ja to mogu dokazati”. Nadalje navodi da iz navedenih razloga II tuženik nije u knjizi objavio ništa novo u odnosu što već nije bilo puno puta objavljeno u medijima, da iz tih razloga tužitelj nema pravo isticati da mu je povrijeđeno pravo osobnosti i pravo na dobro ime i glas, pravo na dostojanstvo, ugled i čast, da uzimajući u obzir prijašnje objave i tekstove o tužitelju prije spornih dijelova knjige, II tuženik smatra da nije stvorio atmosferu lošeg glasa ili imena odnosno naštetio ugledu tužitelja. Slijedom navedenoga, predlaže tužbu i tužbeni zahtjev odbiti, a II tuženiku naknaditi parnični trošak.

4. Tijekom postupka provedeni su dokazi uvidom u preslike spornih stranica knjige „Državni udar-Kako su Manolić i Mesić rušili Tuđmana i hrvatska politika prema BiH“ (list 6-12, 14-28 spisa), prijedloge za mirno rješenje spora (list 29-36 spisa), dokument MUP-a, Službe za zaštitu ustavnog poretka, Centar Bjelovar od 6.8.1992. (list 42-45 spisa), transkript razgovora Tuđman-Nobilo od 1.8.1997. objavljen u Nacionalu 10.8.2004. (list 46 spisa), presliku članka iz Globusa od 22.11.1996. (list 47-49 spisa), ispis članka objavljenog na internetskom portalu www.hop.com.hr od 8.7.2016. (list 50-51 spisa), odluku Ustavnog suda RH od 10.3.2020. (list 92-117 spisa), dopis Državnog arhiva od 16.3.2022. (list 170 spisa), saslušani su: tužitelj (list 76-79 spisa), II tuženik (list 80-82 spisa), Gordan Radin (list 129-131 spisa), Željko Kekić (list 134 spisa), Mladen Vedriš (list 163-164 spisa), Žarko Ivković (list 164-165 spisa), Ivica Kostović (list 173-174 spisa), te je izvršen uvid u preostalu dokumentaciju koja prileži spisu.

5. Ocijenivši izvedene dokaze sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 (pročišćeni tekst), 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22; u daljnjem tekstu: ZPP) te primijenivši materijalno pravo na tako utvrđeno činjenično stanje, ovaj sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

6. Predmet ovog postupka je tvrdnja tužitelja da su drugotuženik, u svojstvu autora knjige i prvotuženik kao izdavač knjige, bez potrebnih dozvola i dopuštenja nadležnih tijela objavili transkripte klasificirane oznakom državne tajne u kojima prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman u razgovorima s njegovim najbližim suradnicima neistinito kleveće, vrijeđa, sramoti i dezavuira tužitelja, čime su mu pričinili štetu povredom prava osobnosti i to pravo na dobro ime i glas, pravo na dostojanstvo, ugled i čast, pravo na psihofizičko zdravlje, te pravo na privatnost.

7. Među strankama je sporna pasivna legitimacija I-tuženika, osnovanost i visina tužbenog zahtjeva.

8. U odnosu na istaknuti prigovor promašene pasivne legitimacije od stranI-tuženika valja navesti kako I-tuženik kao izdavač knjige II-tuženika u kojoj su objavljeni sporni transkripti odgovara tužitelju za naknadu štete prema odredbama općeg propisa odnosno odredaba Zakona o obveznim odnosima (“Narodne novine” broj 35/05, 41/08, 125/11, 79/15 i 29/18; dalje: ZOO), pa se stoga navedeni prigovor ukazuje neosnovanim u cijelosti.

9. U odnosu na spornu osnovanost tužbenog zahtjeva sud je izvršio uvid u u preslike spornih stranica knjige (list 6-12, 14-28 spisa), dopis Državnog arhiva od 16.3.2022. (list 170 spisa), saslušani su: tužitelj (list 76-79 spisa), II tuženik (list 80-82 spisa), Gordan Radin (list 129-131 spisa), Željko Kekić (list 134 spisa), Mladen Vedriš (list 163-164 spisa), Žarko Iković (list 164-165 spisa) i Ivica Kostović (list 173-174 spisa).

10. Imajući u vidu iskaze koje su dali stranke i svjedoci važno je napomenuti da među strankama nije sporno da se UDBA raspala 1966. te se ista transformirala na Kontraobavještajnu službu (KOS) i Službu državne sigurnosti (SDS), a nakon 90-ih godina Služba državne sigurnosti postaje Služba za zaštitu ustavnog poretka (SZUP), uz napomenu da se služba državne sigurnosti bivše Jugoslavije kolokvijalno naziva UDBA neovisno o činjenici što se ista transformirala 1966. u dvije različite službe.

11. Uvidom u preslike spornih stranica knjige sud je utvrdio da je urednik knjige u svom predgovoru od 17. lipnja 2017., između ostalog, naveo da bi svi transkripti, nakon što su nastali, odmah bili arhivirani i primjereno klasificirani, stavljeni u omotnicu na kojoj je naljepnica „Tajno“ ili „Državna tajna – strogo povjerljivo“, ovisno o vrsti sjednica, te bi bili pohranjeni u posebnu prostoriju, da je Vlada Ivice Račana deklasificirala većinu dokumenata koje je tražilo Haško tužiteljstvo, no da je 11.01.2001. donijela odluku da se arhiva predsjednika Tuđmana pohrani u Hrvatskom državnom arhivu, da su transkripti na dan pisanja predgovora i dalje pohranjeni u Državnom arhivu, da su i dalje klasificirani kao državna tajna i do njih se može jedino uz dopuštenje Ureda vijeća za nacionalnu sigurnost. Nadalje je utvrđeno da se tužitelj u razgovoru koji se vodio između Mladena Vedriša i dr. Franje Tuđmana 04. siječnja 1994. spominje u kontekstu osobe homoseksualnih sklonosti koji je vjerojatno silovan u zatvoru i koji je vrbovan od strane KOS-a i koji ga je poslao u Sloveniju, da se u razgovoru koji se vodio između Hrvoja Šarinića i dr. Franje Tuđmana 5. siječnja 1994. tužitelj spominje u kontekstu osobe homoseksualnih sklonosti, da se u razgovoru koji se vodio između Dušana Bilandžića i dr. Franje Tuđmana 18. travnja 1994. tužitelj spominje u kontekstu osobe homoseksualnih sklonosti koji je vrbovan od strane KOS-a i koji je postao agent KOS-a i da su ga kao takvoga slali u Sloveniju, Ameriku, da se istoga u proljeće 1993. trebalo spriječiti da bude predsjednik HSP-a, a osobito ne zastupnik, jer je kao zastupnik i potpredsjednik odbora za ljudska prava odlazio u njemački Bundestag i u Američki kongres.

12. Uvidom u dopis Državnog arhiva od 16.3.2022. (list 170 spisa), a temeljem zahtjeva suda da se dostavi podatak da li su 3 transkripta iz 1994. na kojim se nalaze razgovori predsjednika Franje Tuđmana i to: s Mladenom Vedrišem od dana 5. siječnja 1994, Dušanom Bilandžićem od 18. travnja 1994. i Hrvojem Šarinićem od 4. siječnja 1994., klasificirani oznakom “državna tajna”, odnosno da li su isti deklasificirani, te ukoliko jesu, kada, utvrđeno je da predmetni transkripti nisu deklasificirani.

13. Tužitelj u svom iskazu navodi da je predmetnu tužbu podnio jer ne može dovoljno naglasiti koliko je povrijeđen od strane tuženika, da mu je objavom predmetnih članaka povrijeđena osobnost, dostojanstvo, čast i ugled i da se u cijelosti u objavljenim stenogramima od riječi do riječi radi o difamaciji, napominje da je II tuženik dugogodišnji pravnik i savršeno dobro zna što je učinio što je objavio trač između pokojnog Tuđmana i njegovih najbližih suradnika, da ga je osobno to povrijedilo jer su njegova obitelj i on pomagali II tuženiku kada je bio u vrlo teškoj situaciji 80.-tih godina, da je cjelokupno njegovo djelovanje, od njegovih najranijih dana, potpuna negacija onog što je II tuženik objavio u svojim stenogramima za koje postoje knjige, da je najgrublja neistina da je on suradnik KOS-a i UDBA-e, a da to II tuženik savršeno dobro zna, da ga također vrijeđa navod da je bio suradnik KOS-a i UDBA-e jer se borio protiv komunizma i jednostranačja i bio je najveći protivnik istih, a bio je i pred likvidacijom, da je pritom proveo godine i godine u zatvorima od UDBA-e i KOS-a. Nadalje navodi da je njegov odlazak u Sloveniju vezan za još jednu pravomoćnu presudu, suđenje po optužnici Jasne Novak koja se drznula njega optužiti jer se usudio iznijeti događaje sa Golog otoka, da se nakon te presude preselio, otuđena mu je osobna iskaznica, ostao je bez prebivališta i zato je otišao u Sloveniju, a ne kao suradnik KOS-a, da je kontaktirao i da su njega kontaktirali brojni slovenski disidenti dok je bio u Sloveniji, između ostalih i Janez Janša koji je kasnije i pomagao u naoružavanju Republike Hrvatske. U pogledu odlaska u Sjedinjene Američke države isti je vezan sa obilježavanjem 40 godišnjice deklaracije UN-a, a ne zbog KOS-a i UDBA-e, a tamo je otišao unatoč protivljenju Službe državne sigurnosti SRH obzirom je Slovenija izdala putovnicu i on je tamo otputovao. Nadalje navodi da ga se difamira kao homoseksualca, da je vrbovan kao 19-godišnjak za KOS što s najvećom indignacijom odbija da je ikada imao homoseksualne odnose ili homoseksualne kontakte obzirom se navedeno protivi njegovim vjerskim i političkim uvjerenjima, ističe da ne dopušta da se razgovori između Vedriša i Tuđmana, Šarinića i Tuđmana, te Bilandžića i Tuđmana objavljuju, pritom napominje da na 950 stranica teksta nitko nije oklevetan i nikome nije takva šteta učinjena kao njemu, a pritom II tuženik jako dobro zna da je to neistinito, da se punomoćnik II tuženika uz odgovor na tužbu poziva na linkove koji da su potvrda stenograma, ali pritom previđa da je on pokrenuo cijeli niz postupaka protiv osoba koje su to objavile i da je dobar dio tih postupaka pravomoćno okončan u njegovu korist. Nadalje navodi da trpi posljedice objavom predmetnih informacija, a pri tom se i drugi mediji referiraju na te objavljene informacije s ciljem da ga se grubo difamira, kako njega tako i njegovu obitelj, napominje i ističe da je navod o njegovom homoseksualizmu bezočna laž, a pri tom navod da o tome postoje čak i snimke predstavlja deveti krug Danteovog pakla, da objavljeni transkripti predstavljaju državnu tajnu i nitko drugi sebi nije dao za pravo da to objavi, jedino se II tuženik drznuo i to je napravio, da postoji facebook stranica sa njegovim imenom koju on nije kreirao, a istu prati 30.000 pratitelja i može reći da su objavom ovakvih informacija i oni povrijeđeni, da je skandalozno da je on osoba koja je stvorio HOS, a pritom ga se optužuje da je kosovac, da je pročitao cijelu knjigu II tuženika od prve do zadnje stranice, da knjiga ima dva sveska, njega se spominje na puno mjesta, u nekih 15 stranica, da nije našao u knjizi dijelove koji ga spominju u pozitivnom kontekstu, a čak je na jednom mjestu u stenogramima, koji očigledno nisu pročišćeni, kao ni uostalom predmetni zbog kojih je podnio predmetnu tužbu, predsjednik Tuđman naveo Đuri Perici da se njega likvidira fizički, da su se informacije da je bio suradnik KOS-a i UDBA-e i da je homoseksualac opetovano ponavljale, a on se od istih zaštitio na jedini način na koji je mogao i to putem ispravka informacije i putem suda, nadodaje da je glavni i jedini koji je to širio predsjednik Tuđman i optuživao svoje suradnike da ga nisu na vrijeme na to upozorili, da su to objavili mediji prvi puta 1996. godine u tjedniku Globus, u sklopu neautoriziranog intervjua predsjednika Tuđmana, za koji je pokrenuo postupak pred ovim sudom i koji je pravomoćno okončan u njegovu korist, da je u građanskoj parnici tužio predsjednika Tuđmana, ali se isti štitio svojim imunitetom, da se nakladnik Globus obratio izravno preko autora tog članka Darka Hudelista za autorizaciju predsjedniku Tuđmanu i on je odbio tu autorizaciju, to je bilo 1998. godine, da se teza o homoseksualnosti prvi puta, koliko on zna, pojavila u tjedniku Nacional, negdje 2003. ili 2004. godine, to je isto stenogram koji je vođen između predsjednika Tuđmana i njegovog bivšeg punomoćnika odvjetnika Ante Nobila, da je nakon objave tog stenograma imao namjeru pokrenuti postupak pred sudom, da mu se odvjetnik Nobilo javno ispričao, kao uostalom i pokojni Ivo Pukanić, a pri tom je u tjedniku Nacional i objavljen njegov ispravak, da mu nije poznato prije objave ovih knjiga da bi predsjednik Tuđman zajedno sa Vedrišem, Bilandžićem, Šarinićem vodio razgovore na temu njega kao suradnika KOS-a i na temu njegove homoseksualnosti i da nije prije saznao za takav kontekst razgovora, napominje da mu je pokojni Dušan Bilandžić jednom prilikom u njihovom zajedničkom razgovoru napomenuo da je osjetio da predsjednik Tuđman prema njemu gaji izrazitu netrpeljivost. U pogledu drugih medija koji su prenijeli navode iz predmetne knjige s ciljem njegovog difamiranja navodi da su navedene informacije preuzeli razni portali, forumi, komentiralo se na facebook stranicama, a komentiralo se i na facebook stranici sa njegovim imenom, a koje on nije kreator niti vodi tu stranicu, napominje da se obratio medijima da će podnijeti tužbu protiv ovdje tuženika 2017. godine i da je od tada u pogledu predmetnih navoda nastupila silentio stampa te nitko dalje na tu temu nije ništa objavljivao, da su konkretna tri stenograma koja su predmet tužbe, a prije njegovog obraćanja medijima 2017. godine kojim ih je obavijestio da će podnijeti tužbu protiv ovdje tuženika, u cijelosti objavljeni u predmetnoj knjizi, u pogledu povrede prava osobnosti navodi da on o sebi neće govoriti pred sudom, niti će se hvaliti niti loše govoriti o sebi, a sve ono što za sebe smatra da je sveto i nepovredivo, objavom ove knjige je narušeno. Nadalje navodi da je link koji se nalazi na stranicama HOP-a ukinut, odnosno izbrisan i link na njega vodi u ništa, da je pokrenuo postupak protiv HOP-a i da se postupak vodi pred ovim sudom i pred kaznenim sudom, da je tužio Antu Đapića više puta, da je zbog lažnih navoda Branka Stojkovića odgovarao nakladnik Nova tv u postupku koji je pravomoćno presuđen 2015. ili 2016. godine, da je u svom obraćanju medijima naveo da će tužiti ovdje tuženika zbog učinjene mu difamacije i pri tom nije detaljno navodio zbog čega će ih tužiti, da je samo ukratko napisao da je prozvan kao agent KOS-a i kao homoseksualac, da je Ernest Brajder bio njegov prijatelj koji je mrtav i koji je ubijen od strane komunista, član židovske obitelji kojem je polovica obitelji stradala u holokaustu, kao uostalom i njegove.

14. Iz iskaza tužitelja sud je u bitnom utvrdio da je isti povrijeđen objavom transkripata razgovora predsjednika dr. Franje Tuđmana s njegovim najbližim suradnicima u knjizi II tuženika, a u kojima se istoga spominje u kontekstu suradnika UDBE i KOS-a, da se borio protiv komunizma i jednostranačja i bio je najveći protivnik istih, da je bio i pred likvidacijom i pritom je proveo godine i godine u zatvorima od UDBA-e i KOS-a, da je povrijeđen jer je II-tuženik objavio trač između pokojnog Tuđmana i njegovih najbližih suradnika, a pritom je II tuženik dugogodišnji pravnik i savršeno dobro zna što je učinio, da su on i njegova obitelj pomagali II tuženiku kada je bio u vrlo teškoj situaciji 80.-tih godina, da je cjelokupno njegovo djelovanje, od njegovih najranijih dana, potpuna negacija onog što je II tuženik objavio u svojim stenogramima za koje postoje knjige, da njegov odlazak u Sloveniju i Sjedinjene Američke Države nikako nije vezan uz činjenicu jer je bio suradnik KOS-a i UDBA-e već je u Sloveniju otišao zbog jedne pravomoćne presude nakon koje je ostao bez osobne iskaznice i prebivališta, a u SAD je otišao na obilježavanje 40 godišnjice deklaracije UN-a, unatoč protivljenju Službe državne sigurnosti SRH. Nadalje je utvrđeno da je tužitelj povrijeđen što ga se difamira kao homoseksualca, da je kao 19 godišnjak vrbovan za KOS, a što isti najvećom indignacijom odbija jer nije nikada imao homoseksualne odnose ili homoseksualne kontakte obzirom se navedeno protivi njegovim vjerskim i političkim uvjerenjima, da ne dopušta da se razgovori između Vedriša i Tuđmana, Šarinića i Tuđmana i Bilandžića i Tuđmana objavljuju, da nitko tko se spominje u knjizi nije tako oklevetan kao on i nikome nije nastala takva šteta kao što je njemu, a pritom II tuženik jako dobro zna da to nije istina, da je pokrenuo niz postupaka protiv osoba koje su to objavile, da trpi posljedice objavom navedenih informacija, da se i drugi mediji referiraju na navedene informacije s ciljem da ga se grubo difamira, kako njega tako i njegovu obitelj, da je navod o njegovom homoseksualizmu bezočna laž, a pritom navod da o tome postoje čak i snimke po tužitelju predstavlja deveti krug Danteovog pakla, da objavljeni transkripti predstavljaju državnu tajnu i nitko drugi sebi nije dao za pravo da to objavi, jedino se II tuženik drznuo i to je napravio, da je on osoba koja je stvorio HOS, a pritom ga se optužuje da je kosovac, da nije našao u knjizi dijelove koji ga spominju u pozitivnom kontekstu, da su se informacije da je bio suradnik KOS-a i UDBA-e i da je homoseksualac opetovano ponavljale, a on se od istih zaštitio na jedini način na koji je mogao i to putem ispravka informacije i putem suda, da je glavni i jedini koji je to širio predsjednik Tuđman i optuživao svoje suradnike da ga nisu na vrijeme na to upozorili, da je u građanskoj parnici tužio predsjednika Tuđmana, ali se isti štitio svojim imunitetom, da su navedene informacije preuzeli razni portali, forumi, komentiralo se na facebook stranicama, a komentiralo se i na facebook stranici sa njegovim imenom, a koje on nije kreator niti vodi tu stranicu, da mu je sve ono što za sebe smatra da je sveto i nepovredivo, objavom ove knjige narušeno, da se obratio medijima da će podnijeti tužbu protiv ovdje tuženika 2017. godine i da je od tada u pogledu predmetnih navoda nastupila silentio stampa te nitko dalje na tu temu nije ništa objavljivao, da su konkretna tri stenograma koja su predmet tužbe, a prije njegovog obraćanja medijima 2017. godine kojim ih je obavijestio da će podnijeti tužbu protiv ovdje tuženika, u cijelosti objavljeni u predmetnoj knjizi.

15. II tuženik Vladimir Šeks u svom iskazu navodi da želi iznijeti kontekst u kojem je nastala njegova knjiga, da je koncem 1999. godine predsjednik Tuđman zatražio od njega kao predsjednika ustavne komisije Hrvatskog sabora i podpredsjednika Hrvatskog sabora da u sklopu političkih odnosa između Hrvatske i Bosne i Hercegovine sastavi jedan elaborat koji će pokazati sve aspekte međudržavnih odnosa Hrvatske i Bosne i Hercegovine i koje će poslije iznijeti predsjedniku Tuđmanu, da je u sklopu toga zatražio od predstojnika ureda predsjednika Republike Ivice Kostovića da mu omogući uvid u svu potrebnu dokumentaciju, da je Predsjednik Tuđman predstojniku svog ureda Ivici Kostoviću dao nalog da mu omogući uvid u svu dokumentaciju koja je nastala radom u uredu predsjednika Republike, da je u sklopu toga sa profesorom Kostovićem razgledao u njegovom uredu jedan veliki broj kazeta od kojih je želio izabrati onaj koji su se odnosili na Bosnu i Hercegovinu, a posebno na vrijeme u kojem je došlo do političkog razlaza između dva predsjednika Josipa Manolića i Stjepana Mesića sa predsjednikom Tuđmanom oko hrvatske politike u Bosni i Hercegovini, da je od 10-ak kazeta koje je razgledao i koje je preuzeo od gospodina Kostovića izabrao među inim i tri kazete na kojima su snimljeni razgovori Tuđman- Šarinić 04. siječnja 1994. godine, Tuđman-Vedriš 05. siječnja 1994. godine, Tuđman- Bilandžić 18. travnja 1994. godine, da je na tim kazetama bila samo naljepnica na kojoj je stajalo “razgovor Tuđman-Vedriš 04.01.”, samo to, nikakve oznake, nikakve tajnosti niti povjerljivosti nije pisalo, da je njemu predstojnik ureda Kostović na temelju Tuđmanovog naloga dao te kazete, on ih je svom savjetniku Ivi Bakoviću dao da ih presnimi i nakon 10-ak dana su te kazete ponovno vraćene u kabinet predstojnika ureda predsjednika Republike, ponavlja, da na tim kazetama niti na snimci sa tih kazeta nije bilo nikakve oznake bilo kakvog stupnja povjerljivosti bilo kakve državne tajne, da on tu analizu za potrebe predsjednika Tuđmana nije dovršio, jer se predsjednik Tuđman u jesen 1999. godine razbolio i umro. Nadalje navodi da 2015. odlučuje napisati svoja sjećanja o stvaranju hrvatske države i na Domovinski rat, sklapa ugovor sa nakladnikom Večernji list o nakladi, o cijeni autorskog honorara, uvjetima u kojima će se tiskati ova knjiga u dva sveska, i za potrebe pisanja toga, on prikuplja svu njemu dostupnu arhivsku građu, bilo iz Hrvatskog Sabora, Vlade, bilo od Predsjednika Republike i u sklopu prikupljanja tog gradiva traži i dobiva kao posebni savjetnik Predsjednice Republike za ustavno-pravna pitanja, dokumentaciju i zapisnike razgovora predsjednika Tuđmana u 1993. godini, da njemu Državni arhiv predaje u pisanom obliku 14.538 stranica u kojima se nalaze razgovori predsjednika Tuđmana sa različitim domaćim, stranim državnicima i političarima, da on dakle nije tražio da mu Državni arhiv da ova tri transkripta iz 1994. godine već samo iz 1993. godine, da su mu preko njegovog zahtjeva i traženja poslali i 1994. godinu, među kojima su i ova tri transkripta sa razgovorima Tuđmana sa Vedrišem, Bilandžićem i Šarinićem, da je on pisao ove knjige i uopće nije koristio ova tri transkripta koja je dobio 2015. godine nego je koristio ono što je dobio 1999. godine od predstojnika ureda Kostovića, da je u cijelosti išao pročitati tih 14.538 stranica kada je pokrenuta parnica protiv njega i tada je ustanovio da je na pisanom dijelu, u košuljici, u jednom omotu, da postoji natpis “strogo povjerljivo-državna tajna”, ali ponavlja da on to nije koristio već je koristio ono što je dobio 1999. godine. Navodi da on nikakvih averzija prema tužitelju nije imao niti ima, da su druga stvar bile njihove političke razmirice koje su bile od 90.-tih godina pa nadalje, a činjenicu da je ova tri razgovora uvrstio u rukopis odnosno knjigu je bila jedino motivirana sa ciljem i svrhom da ukaže javnosti kakvi su odnosi vladali tada u jednom dijelu državnog vrha i to do te mjere da je iznio što njegov kolega podpredsjenik Vlade Vedriš govori o njemu da je on  lud čovjek, da je homoseksualac i još drugih težih kvalifikacija i objava koje iznosi. Nadalje navodi da on tužitelja, niti je uvrstio, kada se gleda cijeli kontekst objave tih triju transkripata, niti na bilo koji način ne daje do znanja da se suglašava sa ocjenama i tvrdnjama koje su iznijele ove četiri osobe, da on samo prenosi njihove tvrdnje, vrijednosne ocjene o tužitelju, ali bez toga da on izražava svoju suglasnost sa njihovim stajalištima i uvjerenjima, da on nikada nije imao namjeru povrijediti čast i ugled tužitelja, on je s njim 80-tih godina surađivao u borbi za ljudska prava, imali su izvrsne i dobre odnose, on je tužitelju pomagao i zauzimao se za njega, da ogromnu masu transkripata dobivenih iz državnog arhiva od 14.538 stranica, u vrijeme pisanja knjige nije razmotrio, da je samo mali broj stranica od toga pročitao, a odmah tada nije vidio da je to kvalificirano kao državna tajna, da je pisanju knjige pristupio potpuno neutralno tako da je prenio samo sadržaj, a nije se niti ograđivao niti zauzimao stav oko istih, pritom napominje da je prihvaćao kao istinite sadržaj predmetnih transkripata da bi to ispod navedenih transkripata i naveo, kada je urednik I tuženika pisao predgovor o njegovoj prvoj knjizi on se konzultirao i sa profesorom Kostovićem i sa njim oko procedure klasificiranja i deklasificiranja, da su samo razgovarali o proceduri i to je vidljivo u predgovoru koji je sastavio urednik I tuženika, da za činjenicu da se radi o klasificiranom dokumentu, odnosno o državnoj tajni nije znao sve do trenutka zaprimanja tužbe u predmetnom postupku, da se u ove dvije knjige njegovih memoarskih sjećanja isto tako iznose optužbe da je on agent KOS-a, agent UDBA-a, da je on osoba koja je dio zavjereničke grupe koja želi ubiti predsjednika Tuđmana i slično, da se sa Vedrišem politički razišao, da su u medijima izašli natpisi da je on njihov najveći kadrovski promašaj.

16. Iz iskaza II-tuženika sud je u bitnom utvrdio da je isti u posjed kazeta na kojima su snimljeni razgovori Tuđman- Šarinić 04. siječnja 1994., TuđmanVedriš 05. siječnja 1994., Tuđman- Bilandžić 18. travnja 1994., došao na način da je predsjednik Tuđman dao nalog predstojniku svog ureda Ivici Kostoviću da mu omogući uvid u svu dokumentaciju koja je nastala radom u uredu predsjednika Republike, u svrhu izrade elaborata koji će pokazati sve aspekte međudržavnih odnosa Hrvatske i Bosne i Hercegovine, da na navedenim kazetama nikakve oznake povjerljivosti ili tajnosti nije bilo, da je on svom savjetniku Ivi Bakoviću dao da presnimi te kazete i nakon 10-ak dana su te kazete ponovno vraćene u kabinet predstojnika ureda predsjednika Republike, da je 2015. odlučio napisati svoja sjećanja o stvaranju hrvatske države i na Domovinski rat i da tada sklapa ugovor sa nakladnikom Večernji list o nakladi, a za potrebe pisanja toga on prikuplja svu njemu dostupnu arhivsku građu i to iz Hrvatskog Sabora, Vlade, od Predsjednika Republike i iz Državnog arhiva koji mu predaje u pisanom obliku 14.538 stranica u kojima se nalaze razgovori predsjednika Tuđmana sa različitim domaćim, stranim državnicima i političarima, da nije tražio da mu Državni arhiv da ova tri transkripta iz 1994. već samo iz 1993., da su mu preko njegovog zahtjeva i traženja poslali i 1994., među kojima su se nalazila i ova tri transkripta sa razgovorima Tuđmana sa Vedrišem, Bilandžićem i Šarinićem, da on uopće nije koristio ova tri transkripta koja je dobio 2015. nego je koristio ono što je dobio 1999. od predstojnika ureda Kostovića, da je po zaprimanju tužbe u cijelosti išao pročitati tih 14.538 stranica i tada je ustanovio da je na pisanom dijelu, u košuljici, u jednom omotu, postoji natpis “strogo povjerljivo-državna tajna”, da nema niti je imao nikakvih averzija prema tužitelju, da je motiv uvrštavanja predmetna tri transkripta u knjigu bio da ukaže javnosti kakvi su odnosi vladali tada u jednom dijelu državnog vrha, da nigdje ne daje do znanja da se suglašava sa ocjenama i tvrdnjama koje su iznijele ove četiri osobe, da on samo prenosi njihove tvrdnje, vrijednosne ocjene o tužitelju, ali bez toga da on izražava svoju suglasnost sa njihovim stajalištima i uvjerenjima, da on nikada nije imao namjeru povrijediti čast i ugled tužitelja, da je on s njim 80-tih godina surađivao u borbi za ljudska prava, imali su izvrsne i dobre odnose, da je pisanju knjige pristupio potpuno neutralno tako da je prenio samo sadržaj, a nije se niti ograđivao niti zauzimao stav oko istih.

17. Svjedok Gordan Radin u svom iskazu navodi da je u uredu Predsjednika RH bio šef kabineta od 31. siječnja 1995. do 29. siječnja 2000., da se na sve dokumente koje je donosio predsjednik u zapečaćenim kovertama, na poleđini zapisnika lijepio bijeli papir na kojem se nalazila tema sastanka, vrijeme sastanka u smislu početka i završetka sastanka i popis pozvanih, da su svi ti dokumenti bili označeni državnom tajnom - strogo povjerljivo, da su svi dokumenti koje je donosio Predsjednik Republike nosili ovakvu oznaku osim onih dokumenata koji su bili za javnu uporabu. U pogledu tehnike nastanka navedenih zapisnika može izjaviti da je prije sjednice Predsjednik stavio napomenu da se sjednica snima, a služba koja se sastojala od jednog tehničara i tri stenografa je navedenu sjednicu popratila zapisnički, odnosno slušajući na slušalice sadržaj sjednice su stavljali na papir. Ovako sačinjeni zapisnici su se stavljali u kuvertu i na papiru, kao što je naprijed naveo, naznačili sadržaj sjednice, vrijeme održavanja sjednice i osobe koje su bile prisutne na sjednici. Navedeni zapisnici su se mogli u posebnoj prostoriji pročitati jedino uz dopuštenje Predsjednika Republike, a to se najčešće činilo u situaciji kada netko od Ministara ne bi bio u mogućnosti prisustvovati sjednici i tada bi Predsjednik dao odobrenje da pročita te zapisnike, o čemu se na navedenim kovertama sačinjavala službena bilješka. U pogledu postupanja sa kazetama na kojima je sniman sadržaj sjednica izjavljuje da te kazete nisu bile protokolirane i iste su se dalje presnimavale, da je svjestan da su ostale kazete na kojima nije presnimljen razgovor i da je to moguće i da se po smrti pok. Predsjednika Franje Tuđmana u njegovom uredu napravila inventura i obavljeno je pečaćenje i dokumentacije i prostorija te su tom prilikom pronađene i kazete koje nisu presnimavane. U pogledu odnosa kazeta i zapisnika koji su označeni strogom tajnom izjavljuje da kazete nisu bile predviđene po protokolu da nose oznaku stroge tajne obzirom je njihova i namjena i svrha bila daljnje presnimavanje, no međutim, kada se govori o smislu državne tajne misli da bi i kazeta i zapisnik trebali imati istu oznaku, štoviše siguran je u to. Nadalje navodi da kazete za vrijeme života pok. predsjednika Franje Tuđmana nisu mogle biti dostupne i trećim osobama, jedino u slučaju da je Predsjednik zatražio te iste kazete da ih ponovno presluša i to samo on, a da je takav zahtjev stavljen odobrenje bi mogao dati isključivo Predsjednik Republike, da je predstojnik ureda Predsjednika njemu kao šefu kabineta Predsjednika Republike bio nadređen, a predstojnik ureda Predsjednika 1999. je bio gosp. Ivica Kostović, da je sudbina navedenih kazeta nakon smrti pok. predsjednika Franje Tuđmana bila takva da je danom njegove smrti ured i dokumentacija zapečaćena, a zapisnici su se dijelili sukladno sadržaju, pa su tako postojali zapisnici koji su se odnosili na HDZ obzirom su se u Uredu Predsjednika održavali i stranački sastanci, određeni zapisnici su bili privatne prirode i ostali na kojima su zapisane aktivnosti Predsjednika kao državnog poglavara, da mu nije poznata praksa sa stenogramima u periodu prije 1995., prije nego je on postao šef kabineta Predsjednika države, ali pretpostavlja da je bila ista ili slična, a navedeni način postupanja je bio praksa i Vlade RH i Hrvatskog Sabora, da su oznaku državne tajne imale sve tri kategorije zapisnika i to zapisnici privatne prirode, zapisnici Predsjednika Republike i zapisnici sa sjednica HDZ-a. Pritom napominje da je prije od svake od tih sjednica Predsjednik sam odlučivao koji će se razgovori snimati, a koji ne, iz čega proizlazi da je bilo i razgovora koji uopće nisu snimani, da su oznaku državna tajna stavljale kolegice koje su napravile stenogram sjednice i koje su po uputi Predsjednika na kovertu s prednje strane stavljale oznaku državna tajna, a nakon toga bi dokument stigao u sobu koja se nalazila na prvom katu, gdje se ta koverta protokolirala i arhivirala. U pogledu trijaže zapisnika i tko je odlučivao koji su dokumenti privatne prirode Predsjednika Republike, koji se odnose na HDZ, a koji se odnose na obavljanje funkcije Predsjednika Republike svjedok navodi da je, u trenutku kada se saznalo da je predsjednik Tuđman loše, Vlada pripremila Uredbu kojom će se u slučaju smrti Predsjednika Republike zapečatiti Ured i svi dokumenti, za predstojnika Ureda predsjednika imenovan je prof. Ivica Kostović, a po smrti predsjednika Tuđmana sukladno Uredbi Vlade imenovano je tijelo od 6 članova koji su radili trijažu zapisnika i tom prilikom su zapisnici koji su se odnosili na rad Predsjednika Republike ostali u Uredu Predsjednika Republike, zapisnici koji su se odnosili na HDZ su predani HDZ-u, a zapisnici koji su bili privatne prirode Predsjednika su predani njegovoj obitelji, misli da su predani prof. Miroslavu Tuđmanu, da mu nije poznato tko je u siječnju 2000. od strane HDZ-a preuzeo zapisnike koji su se odnosili na HDZ. Na upit da li bi po njemu stenogrami razgovora predsj. Tuđmana sa predstojnikom njegova ureda Hrvojem Šarinićem, sa Mladenom Vedrišem, ministrom u Vladi demokratskog jedinstva, i sa Dušanom Bilandžićem, u trenutku snimanja razgovora vršio dužnost savjetnika Predsjednika Republike, trebali nositi oznaku državne tajne svjedok navodi da ne može o navedenim zapisnicima ništa reći obzirom su isti nastali u periodu kada on nije bio šef kabineta Predsjednika RH, a na koji način i po kojim kriterijima je vršena kasnije trijaža ovisilo je o osobama koje su bili članovi komisije koja je radila trijažu po već spomenutom kriteriju, da mu je poznato da su se u puno navrata i u puno situacija objavljivali stenogrami iz Ureda Predsjednika RH, ali on osobno ne prati rad i knjige koje objavljuje ovdje IItuženik.

18. Iz iskaza svjedoka Gordana Radina, šef kabineta ureda Predsjednika RH od 31. siječnja 1995. do 29. siječnja 2000, sud je u bitnom utvrdio da se na sve dokumente koje je donosio predsjednik u zapečaćenim kovertama, na poleđini zapisnika lijepio bijeli papir na kojem se nalazila tema sastanka, vrijeme sastanka u smislu početka i završetka sastanka i popis pozvanih, da su svi ti dokumenti bili označeni državnom tajnom - strogo povjerljivo, da su svi dokumenti koje je donosio Predsjednik Republike nosili ovakvu oznaku osim onih dokumenata koji su bili za javnu uporabu, da je Predsjednik Republike prije sjednice stavio napomenu da se sjednica snima, da je služba koja se sastojala od jednog tehničara i tri stenografa navedenu sjednicu popratila zapisnički, odnosno slušajući na slušalice sadržaj sjednice su stavljali na papir, da kazete na kojima je sniman sadržaj sjednica nisu bile protokolirane i iste su se dalje presnimavale, da je svjestan da su ostale kazete na kojima nije presnimljen razgovor, da se po smrti pok. predsjednika Franje Tuđmana u njegovom uredu napravila inventura i obavljeno je pečaćenje i dokumentacije i prostorija te su tom prilikom pronađene i kazete koje nisu presnimavane, da kazete nisu bile predviđene po protokolu da nose oznaku stroge tajne obzirom je njihova i namjena i svrha bila daljnje presnimavanje, no međutim, kada se govori o smislu državne tajne svjedok je mišljenja da bi i kazeta i zapisnik trebali imati istu oznaku, da kazete za vrijeme života pok. predsjednika Franje Tuđmana nisu mogle biti dostupne i trećim osobama, jedino u slučaju da je Predsjednik zatražio te iste kazete da ih ponovno presluša i to samo on, a da je takav zahtjev stavljen odobrenje bi mogao dati isključivo Predsjednik Republike, da je sudbina navedenih kazeta nakon smrti pok. predsjednika Franje Tuđmana bila takva da je danom njegove smrti ured i dokumentacija zapečaćena, a zapisnici su se dijelili sukladno sadržaju i to zapisnici koji su se odnosili na HDZ, zapisnici privatne prirode i ostali na kojima su zapisane aktivnosti Predsjednika kao državnog poglavara, da pretpostavlja da je praksa sa stenogramima u periodu prije 1995. bila ista ili slična, a navedeni način postupanja je bio praksa i Vlade RH i Hrvatskog Sabora, da su oznaku državne tajne imale sve tri kategorije zapisnika i to zapisnici privatne prirode, zapisnici Predsjednika Republike i zapisnici sa sjednica HDZ-a, da je navedena trijaža zapisnika rađena od tijela od 6 članova koje je imenovano sukladno Uredbi Vlade, koju je Vlada pripremila u slučaju smrti Predsjednika Republike, da je tom Uredbom propisano da će se zapečatiti Ured i svi dokumenti i tom prilikom su zapisnici koji su se odnosili na rad Predsjednika Republike ostali u Uredu Predsjednika Republike, zapisnici koji su se odnosili na HDZ su predani HDZ-u, a zapisnici koji su bili privatne prirode Predsjednika su predani njegovoj obitelji.

19. Svjedok Željko Kekić u svom iskazu navodi da konkretnih saznanja o stenogramu nema, ali može reći da tužitelja gospodina Paragu i njegov život jako dobro poznaje jer je od 1980. kada se zaposlio kao djelatnik Službe državne sigurnosti (UDBA) pa sve do 1990., odnosno do promjene vlasti pratio intenzivno gosp. Paragu i njegovu obitelj, da može reći da su ga pratili od 0-24 i njega i njegovu obitelj sve do njegovog uhićenja 1980., a kada je pušten iz zatvora opet su ga nastavili pratiti, da su tako intenzivno pratili osim gosp. Parage još jedino pok. Marka Veselicu, da temeljem navedenoga može nedvojbeno reći da gosp. Paraga nije bio nikakav suradnik KOS-a, nalozi za praćenje su bili izdani po Odjelu nacionalizma i po Odjelu Klera, a isti se nalazio u postupku operativne obrade UDBE, a ne kao suradnik iste, napominje da je igrom slučaja 1991. i osobno upoznao gosp. Paragu kojom prilikom su njegove kanale htjeli iskoristiti i iskoristili su za naoružavanje RH, da su mnogi objekti operativne obrade išle prema Sloveniji da bi dobili putovnicu jer je to tamo bilo puno lakše postići, u Sloveniji su po tom pitanju bili puno mekši i tamo su se već osjećali demokratski vjetrovi, napominje da su i tužitelj i tuženi bili objekti operativne obrade s tim da je tužitelj bio po osnovi nacionalizma i po osnovi klera, dok je II-tuženik bio po osnovi nacionalizma, da je praćenje tužitelja s njihove strane vršeno do granica sa Slovenijom, a u Sloveniji ga je preuzimala slovenska republička služba, a po povratku u Hrvatsku već na Bregani bi ga opet oni preuzeli u nadzor. Nadalje navodi da oni prilikom obrade tužitelja nisu došli do saznanja da je tužitelj kolokvijalno rečeno bio peder s tim da napominje da mu nije poznato što se dešavalo u zatvoru jer su drugi kolege u zatvoru vršili praćenje, a navedenu činjenicu bi svakako iskoristili da im je bila poznata, napominje da je tužitelj vrbovan od strane KOS-a da ga tada ne bi imali mogućnost pratiti i dalje obrađivati obzirom da objekti operativne obrade nakon vrbovanja od strane KOS-a ostaju u njihovoj nadležnosti jer je KOS po hijerarhijskoj ljestvici njima bio nadređen, ističe da nije ni životno ni logično da je tužitelj vrbovan od strane KOS-a, a da isti pritom nastavlja raditi protiv države jer je jedno s drugim u kontradikciji, da je tužitelj UDBI kao 23-godišnjak bio toliko zanimljiv kao objekt praćenja i prema njemu su primjenjivali toliki nadzor kakav je na ovim prostorima doživio samo pok. Marko Veselica obzirom je procjena vršena temeljem obiteljske anamneze jer je njegova obitelj ocijenjena kao vjernička i nacionalistička, a pritom je tužitelj, u to vrijeme kao mlada osoba, imao i izrazito radikalne stavove, pa je u tom duhu i u skladu sa novom organizacijom službe koja je imala cilj pratiti mlađe osobe ušao u obradu UDBE. Svjedok napominje da promjenom vlasti 90-ih godina nad tužiteljem nije prestao nadzor i isti je i dalje bio meta praćenja SZUP-a, kao pravnog sljednika UDBE, jer je isti i od strane nove vlasti ocijenjen kao ekstremni desničar, kao ustaša i kao velika potencijalna opasnost, naročito zbog činjenice što je počeo naoružavati i vlastite stranačke postrojbe. Nadalje navodi da se u Vodovodnoj ulici u Ljubljani nalazila skrivena pratnja UDBE Slovenije, a na navedenoj adresi je bio u situacijama kada slovenske kolege nisu na granici sa Slovenijom bile u mogućnosti preuzeti objekt operativne obrade pa bi ga oni dopratili do Ljubljane i tamo bi izvršili samo primopredaju, a pritom ne bi radili nikakvu obradu već bi to radili kolege iz Slovenije, da mu je gosp. Josip Perković bio nadređen 3 puta jedanput za vrijeme Jugoslavije i dva puta u RH. Na upit da li je postojala suradnička mreža kontraobavještajne službe Armije JNA nakon 1990., a o kojoj on ne bi imao saznanja svjedok izjavljuje da je postojala suradnička mreža KOS-a i u Hrvatskoj se nakon formiranja demokratske vlasti vodila velika borba između suradnika KOS-a i djelatnika SZUP-a i to na način da su neki od djelatnika SZUP-a bili suradnici KOS-a, a isti su razbijeni privođenjem u akciji Labrador, da je KOS imao najširu mrežu suradnika obzirom su im mladi ljudi bili dostupni prilikom odsluženja vojnog roka, pa se tako procjenjuje da je u jednom trenutku na području RH KOS imao oko 200 000 suradnika, da je moguće ukoliko je neka osoba bila u obradi Službe državne sigurnosti RH da je ta ista osoba bila ujedno i suradnik KOS-a, da je čuo priče u kuloarima da su tužitelju u zatvoru svašta radili, ali da je bio suradnik KOS-a to nikada nije čuo, da su i tužitelj i Ernest Brajder obrađivani po istoj osnovi, ali po dva različita naloga za obradu, da mu je poznato da su spominjani u kontekstu da su bili prijatelji, a navedeno ime se isto tako kod Službe državne sigurnosti vodilo kao rak rana odnosno da li je skočio sam ili su ga bacili kroz prozor njihovi operativci, da mu nije poznato izvješće Službe državne bezbednosti od 11.8.1989. gdje se tužitelja spominje u kontekstu da je bio u homoseksualnim odnosima sa Ernestom Brajderom, da je i Ernesta Brajdera pratio osobno, na području Centra Zagreba su godišnje pratili cirka 300 objekata. Postojanje izvješća u kojima se navode naprijed navedeni podaci svjedok objašnjava činjenicom da je u periodu (1987. na ovamo) u Beogradu postalo jasno da će se Jugoslavija raspasti pa stoga njihove službe rade sve da bi kompromitirali ljude koji su im smetali, a oni u tom periodu nisu sva izvješća niti slali u Beograd i tada dolazi do korelizacije službe i u tom periodu je bilo dosta i lažnih izvješća. U odnosu na dokument iz 1992. koji u sebi provlači i navodi teze koje se ukazuju kao sporne u predmetnom postupku svjedok navodi da je samo prvim pogledom na dokument uočio da je sadržaj istoga kontradiktoran obzirom se u istom već na početku spominje da je tužitelj bio suradnik KOS-a, a pritom je bio i na udaru istog tog KOS-a, a nelogičnost se sastoji u tome da ukoliko je bio suradnik KOS-a isti nikako nije mogao biti na udaru tog istog KOS-a. O preostalom sadržaju nema što iskazati, jedino može napomenuti da je u tajne službe u Hrvatskoj na početku 90-ih godina zapošljavan svakakav kadar i mlad i neiskusan i da su u tom periodu sačinjavana svakakva izvješća, navodi da mu je poznato ime MIle Ćuk i da je istoga upoznao prije demokratskih promjena 1990. kada je bio vozač Franje Tuđmana, kao predsjedničkog kandidata, a kasnije 90-ih je postao djelatnik SZUP-a, a poslije je prebačen za šefa Centra SZUP-a Bjelovar, pritom napominje da isti nije imao nikakvog obavještajnog iskustva.

20. Iz iskaza svjedoka Željka Kekića sud je u bitnom utvrdio da svjedok tužitelja i njegov život jako dobro poznaje jer je od 1980. kada se zaposlio kao djelatnik Službe državne sigurnosti (UDBA) pa sve do 1990., odnosno do promjene vlasti pratio intenzivno gosp. Paragu i njegovu obitelj, da su ga pratili od 0-24 i njega i njegovu obitelj sve do njegovog uhićenja 1980., a kada je pušten iz zatvora opet su ga nastavili pratiti, da zbog navedenoga može nedvojbeno reći da gosp. Paraga nije bio nikakav suradnik KOS-a, da su nalozi za praćenje bili izdani po Odjelu nacionalizma i po Odjelu Klera, a isti se nalazio u postupku operativne obrade UDBE, a ne kao suradnik iste, da su mnogi objekti operativne obrade išli prema Sloveniji da bi dobili putovnicu jer je to tamo bilo puno lakše postići, da oni prilikom obrade tužitelja nisu došli do saznanja da je tužitelj kolokvijalno rečeno bio peder s tim da mu nije poznato što se dešavalo u zatvoru jer su drugi kolege u zatvoru vršili praćenje, a navedenu činjenicu bi svakako iskoristili da im je bila poznata, da je tužitelj vrbovan od strane KOS-a da ga tada ne bi imali mogućnost pratiti i dalje obrađivati obzirom da objekti operativne obrade nakon vrbovanja od strane KOS-a ostaju u njihovoj nadležnosti jer je KOS po hijerarhijskoj ljestvici njima bio nadređen, da nije ni životno ni logično da je tužitelj vrbovan od strane KOS-a, a da isti pritom nastavlja raditi protiv države jer je jedno s drugim u kontradikciji, da promjenom vlasti 90-ih godina nad tužiteljem nije prestao nadzor i isti je i dalje bio meta praćenja SZUP-a, kao pravnog sljednika UDBE, jer je isti i od strane nove vlasti ocijenjen kao ekstremni desničar, kao ustaša i kao velika potencijalna opasnost, naročito zbog činjenice što je počeo naoružavati i vlastite stranačke postrojbe, da je čuo priče u kuloarima da su tužitelju u zatvoru svašta radili, ali da je bio suradnik KOS-a to nikada nije čuo.

21. Svjedok Mladen Vedriš u svom iskazu navodi da je prošlo jako puno vremena, da je vodio dosta razgovora s pokojnim predsjednikom Franjom Tuđmanom koji su bili vezani na njegove funkcije i na politička događanja, a da li je tu bilo nekih razgovora pojedinačno i osobno, teško mu je sa te distance nešto više reći, da su, generalno rečeno, po njegovom mišljenju, transkripti i dokumentacije iz Ureda prvog predsjednika RH, trebali biti dio povijesne baštine koju bi vrednovali povjesničari, a nikako dio radova pojedinih autora za dnevne potrebe, da ako je dio transkripta njegova izjava “Paraga je nažalost jedna tragedija, tragedija koja je vjerojatno u zatvoru nastala, vjerojatno su ga u zatvoru silovali” onda je to bio i dio razgovora, a za navedenu informaciju navodi da je na početku rata, raspadom bivše Jugoslavije i njene Obavještajne službe u javnosti kolao niz dokumenata i različitih informacija u kojima je bila sadržana i spomenuta informacija, pa ju je u Kondicionalu i ponovio, a pritom napominje da o navedenoj činjenici nema nikakvih osobnih saznanja, da osim spomenutih različitih informacija koje su kolale, njegov izvor informacija nisu bile i nadležne službe, da je 1994., kada su nastali sporni transkripti, bio predsjednik Hrvatske gospodarske komore i nije bio u Vladi, da mu nije poznato postupanje sa transkriptima u tom periodu, štoviše, nije niti znao niti pretpostavljao da se razgovori u cjelini snimaju, a još više je ostao iznenađen kada je na javnoj sceni vidio njihove objave, da nije prije dolaska na ročište na kojem se izvodi dokaz njegovim saslušanjem pročitao predmetnu knjigu ovdje II tuženika, ali će je svakako naknadno nastojati pročitati, izjavljuje da mu je osobno žao što je taj transkript iskorišten za pisanje ove knjige. Na upit da li je prilikom razgovora sa transkripta koji je vođen između njega i predsjednika Franje Tuđmana stekao dojam da je predsjednik Tuđman bio upućeniji o navedenoj problematici, a koja se tiče tužitelja spominjući određenu faktografiju, svjedok navodi kad se vrati u to vrijeme i prisjeti tog razgovora koji se vodio u uredu predsjednika RH u cjelini, da zna da je kod predsjednika došao razgovarati o potpuno drugim i politički bitnijim temama, a koje su se odnosile na položaj RH u BiH te procese upravljanja unutar RH, tako da navedenoj temi nije posvetio neku posebnu pažnju i čak mu nije niti jasno zašto je razgovor počeo na taj način. Na upit da li se informacija o tužiteljevoj seksualnoj orijentaciji i odnosima s tajnim službama pojavljivala i u nekim drugim medijima prije njegovog razgovora s predsjednikom Tuđmanom svjedok navodi da je ta informacija kolala u javnom prostoru, pa ju je i u tom tekstu u Kondicionalu i spomenuo, a radi povijesne istine važno je napomenuti da je u tom vremenu u javnom prostoru kolao niz informacija i dezinformacija, što upućuje na to da je i njegov dio razgovora s predsjednikom Tuđmanom počeo s tim Kondicionalom.

22. Iz iskaza svjedoka Mladena Vedriša sud je u bitnom utvrdio da je vodio dosta razgovora s pokojnim predsjednikom Franjom Tuđmanom koji su bili vezani na njegove funkcije i na politička događanja, da njegova izjava koja se spominje u jednom od spornih transkripata, a koja se odnosi na tužiteljeve seksualne sklonosti, nastala kao posljedica činjenice da je na početku rata, raspadom bivše Jugoslavije i njene Obavještajne službe u javnosti kolao niz dokumenata i različitih informacija u kojima je bila sadržana i spomenuta informacija, pa ju je u Kondicionalu i ponovio, ali isti o navedenoj činjenici nema nikakvih osobnih saznanja, da osim spomenutih različitih informacija koje su kolale, njegov izvor informacija nisu bile i nadležne službe, a radi povijesne istine svjedok napominje da je u tom vremenu u javnom prostoru kolao niz informacija i dezinformacija, da mu je osobno žao što je taj transkript iskorišten za pisanje ove knjige.

23. Svjedok Žarko Ivković u svom iskazu navodi da je do objave predmetne knjige došlo na način da se II tuženik obratio I tuženiku da bi izdao svoje memoare, a oni su to prihvatili obzirom je on vrlo zanimljiva politička osoba, da je obavljao visoke političke dužnosti u RH, napominje da je prije ove knjige izišla knjiga II tuženika 1991., da mu je II tuženik predao svoj rukopis, koji je on uredio i priredio za tisak, potom su to objavili, knjiga se nakon toga prodavala neko vrijeme, održavali su promocije i slično, da mu nije bilo poznato da se radilo o klasificiranom materijalu koji nosi oznaku “državne tajne”, radilo se o materijalu koji do tada u široj javnosti nije bio viđen, da nitko od osoba koje se spominju u toj knjizi kao govornici i sugovornici osim tužitelja nije reagirao na bilo koji navod iz knjige, da je on napisao predgovor, da se u prvom dijelu predgovora referirao na sadržaj knjige, a u drugom dijelu se općenito bavio transkriptima i načinom njihovog nastajanja. Na upit da je u uvodu knjige apostrofirao da su transkripti i dalje pohranjeni u Državnom arhivu i dalje su klasificirani kao državna tajna i da se do njih može doći jedino uz dopuštenje Ureda vijeća za nacionalnu sigurnost, pa da li može navesti što je pod tim mislio svjedok odgovara da je u periodu dok je na vlasti bila Račanova vlada veliki dio dokumenata i transkripata deklasificiran, a da li su deklasificirani i dokumenti na temelju kojih je nastala i ova knjiga, da mu nije poznato. Na upit da li prije objave određenog sadržaja vrše provjeru, kao što je u konkretnom slučaju, da li su neki dokumenti deklasificirani i da li nose oznaku državne tajne svjedok odgovara da prije objave knjige potpisuju ugovor s autorom kojim on jamči da odgovara za cijeli sadržaj knjige, a kako se radilo o gospodinu Šeksu, smatrali su da neku dodatnu provjeru ne treba raditi, da se sjeća da u neformalnom razgovoru, neovisno o ugovoru koji potpisuju s autorom knjige, II tuženika nije pitao da li su neki od dokumenata deklasificirani ili klasificirani.

24. Iz iskaza svjedoka Žarka Ivkovića sud je u bitnom utvrdio da je do objave predmetne knjige došlo na način da se II tuženik obratio I tuženiku da bi izdao svoje memoare, a oni su to prihvatili obzirom je on vrlo zanimljiva politička osoba, da je obavljao visoke političke dužnosti u RH, da mu nije bilo poznato da se radilo o klasificiranom materijalu koji nosi oznaku “državne tajne”, da se radilo o materijalu koji do tada u široj javnosti nije bio viđen, da je on napisao predgovor, da se u prvom dijelu predgovora referirao na sadržaj knjige, a u drugom dijelu se općenito bavio transkriptima i načinom njihovog nastajanja, da je u periodu dok je na vlasti bila Račanova vlada veliki dio dokumenata i transkripata deklasificiran, a da li su deklasificirani i dokumenti na temelju kojih je nastala i ova knjiga, da prije objave knjige potpisuju ugovor s autorom kojim on jamči da odgovara za cijeli sadržaj knjige, a kako se radilo o gospodinu Šeksu, smatrali su da neku dodatnu provjeru ne treba raditi, da u neformalnom razgovoru, neovisno o ugovoru koji potpisuju s autorom knjige, II tuženika nije pitao da li su neki od dokumenata deklasificirani ili klasificirani. Sud nije poklonio vjeru iskazu svjedoka Žarka Ivkovića u dijelu u kojem navodi da mu nije bilo poznato da se radilo o klasificiranom materijalu koji nosi oznaku “državne tajne” i u dijelu u kojem navodi da se u drugom dijelu predgovora općenito bavio transkriptima i načinom njihovog nastajanja obzirom je navedeno u suprotnosti sa njegovim navodima u samom predgovoru knjige gdje izričito navodi da bi svi transkripti, nakon što su nastali, odmah bili arhivirani i primjereno klasificirani, stavljeni u omotnicu na kojoj je naljepnica „Tajno“ ili „Državna tajna – strogo povjerljivo“, kao i da je u svom predgovoru, na dan pisanja predgovora, naveo da su transkripti i dalje pohranjeni u Državnom arhivu, da su i dalje klasificirani kao državna tajna i do njih se može jedino uz dopuštenje Ureda vijeća za nacionalnu sigurnost.

25. Svjedok Ivica Kostović u svom iskazu navodi da je došao u sustav predsjedničkog ureda kada je postao predstojnik Ureda predsjednika Republike Hrvatske, a rekonstrukcijom je došao da se radi o 19.8.1998., da mu je u poč- etku mandata kada je trebalo pomoći predsjedniku, došao gospodin Šeks koji je u to doba bio potpredsjednik Sabora i rekao mu da ga je zadužio Predsjednik RH da napravi rad o statusu Hrvata u BiH, da je na tom mjestu naslijedio gospodina Hrvoja Šarinića i kako nisu imali nikakvu posebnu primopredaju, pogledao je i vidio kazete na kojima je bio natpis “Hrvati u BiH“, da je pitao predsjednika da li smije to dati Šeksu, a on mu je rekao da mu ih da, da je nakon toga to gospodinu Šeksu poslao po vozaču u Sabor, a na tim kazetama nije bilo nikakve oznake tajnosti, da dalje nije pratio što se s tim dešavalo, da može izjaviti da nikakva snimanja osobno nije radio niti je tehnički bio upoznat kako su se ta snimanja radila, niti je znao sam postupak snimanja, da predsjednik Tuđman nije davao nikakva pisana odobrenja, on se ponašao kao suveren i usmeno je izdavao naredbe “idi tamo, pozovi ovoga” i slično, da je u Vladi RH bio od 1993., bio je i potpredsjednik Vlade, vodio je Odjel za informiranje pri Ministarstvu zdravstva i znao je ako je negdje oznaka “povjerljivo” da se to može samo u skladu s zakonom ili arhivirati ili uništiti, ali ovdje nije imao ništa tako i on je to po naredbi predsjednika dao Šeksu, da koliko se može sjetiti i nije mu poznato da li je revers izdan, da je šef kabineta Predsjednika RH u vrijeme kad je on bio predstojnik Ureda predsjednika RH bio gospodin Radin, da je bio predstojnik Ureda predsjednika RH formalno do njegove smrti, ali se tamo zadržao još neki period do primopredaje u siječnju 2000., da je dokumentacija iz Ureda predsjednika RH isključivo raspoređena kako je to Vlada RH svojom odlukom propisala, pa je on tako naredio pečaćenje, a komisija od 6 članova jer razvrstavala dokumentaciju i koliko mu se čini bilo je oko 14000 dokumenata koji su raspoređeni na način da ono što je privatno (razgovori predsjednika Tuđmana s njegovom obitelji), to je išlo obitelji Tuđman, ono što je povezano s državnim tijelima to je ostalo u Uredu predsjednika RH, a obzirom da predsjednik Tuđman nije išao u središnjicu HDZ-a pa su stranački sastanci vođeni u njegovom uredu (razgovori HDZ-a i predsjednika) to je išlo u HDZ, a ako je poslije nešto dano ovom ili onom, to nije bilo u skladu s odlukom Vlade, da su predmetne kazete otišle iz Ureda predsjednika RH u ranu jesen 1998., a iste nisu bile kasnije u primopredaji nakon smrti predsjednika RH već je primopredaja obuhvaćala samo ono što je zatečeno u Uredu predsjednika RH u trenutku smrti predsjednika RH, da nije provjeravao sadržaj predanih kazeta.

26. Iz iskaza svjedoka Ivice Kostovića sud je u bitnom utvrdio da je došao u sustav predsjedničkog ureda kada je postao predstojnik Ureda predsjednika Republike Hrvatske, a rekonstrukcijom je došao da se radi o 19.8.1998., da mu je u početku mandata došao gospodin Šeks koji je u to doba bio potpredsjednik Sabora i rekao mu da ga je zadužio Predsjednik RH da napravi rad o statusu Hrvata u BiH, da je na tom mjestu naslijedio gospodina Hrvoja Šarinića i kako nisu imali nikakvu posebnu primopredaju, pogledao je i vidio kazete na kojima je bio natpis “Hrvati u BiH“, da je uz suglasnost Predsjednika II-tuženiku po vozaču posalo u Sabor navedene kazete, da na tim kazetama nije bilo nikakve oznake tajnosti, da dalje nije pratio što se s tim dešavalo, da je zbog prijašnjih funkcija koje je obavljao znao ako je negdje oznaka “povjerljivo” da se to može samo u skladu s zakonom ili arhivirati ili uništiti, ali ovdje nije imao ništa tako i on je to po naredbi predsjednika dao Šeksu, da je bio predstojnik Ureda predsjednika RH formalno do njegove smrti, ali se tamo zadržao još neki period do primopredaje u siječnju 2000., da je dokumentacija iz Ureda predsjednika RH isključivo raspoređena kako je to Vlada RH svojom odlukom propisala, pa je on tako naredio pečaćenje, a komisija od 6 članova jer razvrstavala dokumentaciju i koliko mu se čini bilo je oko 14000 dokumenata koji su raspoređeni na način da ono što je privatno (razgovori predsjednika Tuđmana s njegovom obitelji), to je išlo obitelji Tuđman, ono što je povezano s državnim tijelima to je ostalo u Uredu predsjednika RH, a obzirom da predsjednik Tuđman nije išao u središnjicu HDZ-a pa su stranački sastanci vođeni u njegovom uredu (razgovori HDZ-a i predsjednika) to je išlo u HDZ, a ako je poslije nešto dano ovom ili onom, to nije bilo u skladu s odlukom Vlade, da su predmetne kazete otišle iz Ureda predsjednika RH u ranu jesen 1998., da je primopredaja obuhvaćala samo ono što je zatečeno u Uredu predsjednika RH u trenutku smrti predsjednika RH, da nije provjeravao sadržaj predanih kazeta. Sud nije poklonio vjeru iskazu svjedoka Ivice Kostovića u dijelu u kojem navodi da predmetne kazete nisu bile kasnije u primopredaji nakon smrti predsjednika RH obzirom je navedeni dio iskaza kontradiktoran u odnosu na izjavu samog svjedoka koji je u uvodnom dijelu naveo da nakon predaje kazeta dalje nije pratio što se s tim dešavalo, kao što je u suprotnosti i sa iskazom II-tuženika koji je u svom iskazu naveo da je predmetne kazete dao svom savjetniku Ivi Bakoviću da presnimi te kazete i nakon 10-ak dana su te kazete ponovno vraćene u kabinet predstojnika ureda predsjednika Republike, iz čega proizlazi da su predmetne kazete nakon smrti predsjednika Franje Tuđmana morale biti u primopredaji u Uredu predsjednika. Naprijed navedeno tim više kad se ima u vidu da svjedok Kostović nije bio dio šesteročlane komisije koja je razvrstavala dokumentaciju zatečenu u Uredu predsjednika RH nakon smrti predsjednika Franje Tuđmana, te kad se ima u vidu količinu dokumentacije, nije životno ni logično, a niti uvjerljivo da se svjedok sjeća upravo te tri kazete.

27. U odnosu na neusklađenost iskaza II-tuženika i svjedoka Ivice Kostovića u pogledu godine preuzimanja kazeta na kojima su se nalazili sporni razgovori između Predsjednika Tuđmana i njegovih suradnika, sud je poklonio vjeru iskazu svjedoka Ivice Kostovića da se navedeno dogodilo u jesen 1998. (svjedok Kostović u svom iskazu navodi da je postao predstojnik Ureda predsjednika Republike Hrvatske dana 19.8.1998., a II-tuženik mu je došao na početku početku mandata, u ranu jesen 1998., po navedene kazete), a ne kako to IItuženik u svom iskazu navodi da se navedeno dogodilo koncem 1999.. Naprijed navedeno tim više obzirom je Predsjednik RH dr. Franjo Tuđman upravo i umro koncem 1999. (10. prosinca 1999.).

28. Na temelju ovako izvedenih dokaza sud je nedvojbeno utvrdio: - da je I-tuženik objavio knjigu II-tuženika u dva dijela pod naslovom „Državni udar - Kako su Manolić i Mesić rušili Tuđmana i hrvatska politika prema BiH“ - da je urednik knjige, prije objave iste, imao saznanja o klasificiranju dokumenata iz ureda Predsjednika RH, tehnici njihova klasificiranja, da su pojedini dokumenti deklasificirani za vrijeme premijera Vlade Ivice Račana 2001., kao i da su transkripti na dan pisanja predgovora i dalje pohranjeni u Državnom arhivu, da su i dalje klasificirani kao državna tajna i do njih se može jedino uz dopuštenje Ureda vijeća za nacionalnu sigurnost, a da pritom prije objave knjige nije vršio provjeru da li se radi o deklasificiranim dokumentima - da su u navedenoj knjizi objavljena tri sporna transkripta i to: razgovor Franje Tuđmana i Mladena Vedriša od 4. siječnja 1994., razgovor Franje Tuđmana i Hrvoja Šarinića od 5. siječnja 1994. i razgovor Franje Tuđmana i Dušana Bilandžića od 18. travnja 1994., - da je II-tužitelj u posjed kazeta na kojima se nalaze tri sporna transkripta došao u jesen 1998. - da mu je navedene kazete po nalogu Predsjednika RH dr. Franje Tuđmana predao Ivica Kostović, u to vrijeme predstojnik Ureda predsjednika Republike Hrvatske - da je II-tuženik, po preuzimanju kazeta, iste dao svom savjetniku Ivi Bakoviću da presnimi te kazete i nakon 10-ak dana su te kazete ponovno vraćene u kabinet predstojnika ureda predsjednika Republike (iskaz II-tuženika) - da su svi dokumenti iz ureda Predsjednika RH bili označeni državnom tajnom - strogo povjerljivo, osim onih dokumenata koji su bili za javnu uporabu (iskaz svjedoka Gordana Radina) - da kazete po protokolu nisu bile predviđene da nose oznaku stroge tajne obzirom je njihova namjena i svrha bila daljnje presnimavanje, no u smislu državne tajne i kazeta i zapisnik bi trebali imati istu oznaku (iskaz svjedoka Gordana Radin) - da je I-tuženik objavio knjigu II-tuženika bez provjere da li su neki dokumenti deklasificirani i da li nose oznaku državne tajne, a obzirom se radilo o gospodinu Šeksu, smatrali su da neku dodatnu provjeru ne treba raditi (svjedok Ivković), - da urednik knjige niti u neformalnom razgovoru II tuženika nije pitao da li su neki od dokumenata deklasificirani ili klasificirani (svjedok Ivković) - da 3 transkripta iz 1994. na kojim se nalaze razgovori predsjednika Franje Tuđmana i to: s Mladenom Vedrišem od dana 5. siječnja 1994, Dušanom Bilandžićem od 18. travnja 1994. i Hrvojem Šarinićem od 4. siječnja 1994., nisu deklasificirani (dopis Hrvatskog državnog arhiva od 16.03.2022. (list 170 spisa)). - da nije točan navod da je tužitelj bio suradnik UDBA-e i KOS-a i da je bio vrbovan od strane KOS-a kao 19-godišnjak (iskaz tužitelja i svjedoka Željka Kekića) - da su informacije o tužiteljevim seksualnim sklonostima bazirane na kuloarskim, ničim dokazanim tračevima po principu „rekla-kazala“ (tri sporna transkripta, svjedoci Kekić i Vedriš)

29. Na temelju iskaza tužitelja, kojeg je sud prihvatio jer je tužitelj iskazivao životno, logično i neposredno uvjerljivo, sud je utvrdio da su netočni i neistiniti navodi koji su o njemu navedeni u knjizi II-tuženika, a koju je objavio I-tuženik i takvo utvrđenje suda uopće nije dovedeno u sumnju iskazima II-tuženika i svjedoka Žarka Ivkovića. Sud nije uvažio navod II-tuženika da on nikada nije imao namjeru povrijediti čast i ugled tužitelja i da na bilo koji način ne daje do znanja da je suglasan sa ocjenama i tvrdnjama koje su iznijele četiri osobe koje vode razgovor u transkriptima, da je on samo prenio njihove tvrdnje, vrijednosne ocjene o tužitelju, obzirom mu je bilo jasno ili trebalo biti jasno da će prenošenjem informacija u kojima se tužitelja spominje u negativnom kontekstu (homoseksualne sklonosti i suradnik UDBA-e i KOS-a) kod tužitelja postići efekt upravo kakav je i postigao, a na koji se tužitelj i poziva u predmetnoj tužbi. Nadalje, neovisno o činjenici što II-tuženik u knjizi nije iznosio svoj vrijednosni sud o sadržaju spornih transkripata isti ih je protupravno, u suradnji s II-tuženikom, koji nije prije objave knjige izvršio provjeru jesu li predmetni transkripti deklasificirani, učinio dostupnima javnosti.

30. Odredbom čl. 35. Ustava Republike Hrvatske (Narodne novine broj 56/90, 135/97, 08/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10, 05/14, pročišćeni tekst; dalje u tekstu Ustav RH) propisano je da se svakom jamči štovanje i pravna zaštita njegova osobnog i obiteljskog života, dostojanstva, ugleda i časti.

31. Odredbom čl. 37. st. 1 Ustava RH propisano je da se svakom jamči sigurnost i tajnost osobnih podataka. Bez privole ispitanika, osobni se podaci mogu prikupljati, obrađivati i koristiti samo uz uvjete određene zakonom, stavkom 2. istoga članka propisano je da se Zakonom uređuje zaštita podataka te nadzor nad djelovanjem informatičkih sustava u državi, a stavkom 3. istoga članka da je zabranjena je uporaba osobnih podataka suprotna utvrđenoj svrsi njihovoga prikupljanja.

32. Slijedom naprijed navedenih utvrđenja, te naprijed citiranih odredbi Ustava RH, ovaj sud zaključuje da su tuženici svojim postupanjem protupravno i bez ikakve provjere o tužitelju prenijeli informacije koje nisu istinite. U ovakvom postupanju I-II tuženika ovaj sud nalazi elemente klevete počinjene od strane tuženika na račun tužitelja. Pritom pozivanje I-II tuženika da su i drugi mediji već ranije objavljivali sporne informacije o tužitelju, a na temelju provedenih dokaza i utvrđenih činjenica u ovom postupku, po mišljenju ovoga suda, te i takve informacije ne mogu spadati u kategoriju da 10 puta rečena laž 11 put postaje istina.

33. Nadalje, tužitelj u tužbi i u svom iskazu, u dijelu koji se odnosi na povredu prava osobnosti, navodi da ga je objava predmetnih transkripata povrijedila jer ga se u istima spominje u kontekstu suradnika UDBE i KOS-a, a on je osoba koja se borila protiv komunizma i jednostranačja i bio je najveći protivnik istih, bio je i pred likvidacijom i proveo je godine u zatvorima od UDBA-e i KOS-a, da je cjelokupno njegovo djelovanje, od njegovih najranijih dana, potpuna negacija onog što je II tuženik objavio u svojim stenogramima, za koje postoje knjige, da je on osoba koja je stvorio HOS, a pritom ga se optužuje da je kosovac, da je povrijeđen i zbog činjenice jer se radi o običnom traču između pokojnog Tuđmana i njegovih najbližih suradnika, da ga se difamira kao homoseksualca i navod da je kao 19 godišnjak vrbovan za KOS jer nije nikada imao homoseksualne odnose ili homoseksualne kontakte obzirom se navedeno protivi njegovim vjerskim i političkim uvjerenjima, da se posljedice objavom navedenih informacija ogledaju u činjenici da se i drugi mediji referiraju na navedene informacije s ciljem da ga se grubo difamira, kako njega tako i njegovu obitelj, a navod o njegovom homoseksualizmu i navod da o tome postoje čak i snimke predstavljaju za njega deveti krug Danteovog pakla, da su se informacije da je bio suradnik KOS-a i UDBA-e i da je homoseksualac opetovano ponavljale, a on se od istih zaštitio na jedini način na koji je mogao i to putem ispravka informacije i putem suda, da su navedene informacije preuzeli razni portali, forumi, komentiralo se na facebook stranicama, a komentiralo se i na facebook stranici sa njegovim imenom, a koje on nije kreator niti vodi tu stranicu, da mu je sve ono što za sebe smatra da je sveto i nepovredivo, objavom ove knjige je narušeno.

34. Neimovinsku štetu prema općim propisima obveznog prava i to čl. 1046 Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 - dalje: ZOO) predstavlja povreda prava osobnosti pod kojim se u smislu čl. 19 ZOO-a podrazumijeva ugled, čast i dostojanstvo, a za takvu povredu, uz ispunjenje pretpostavki iz čl. 1100 ZOO-a, oštećeniku pripada pravična novčana naknada.

35. Obveza I-II tuženika za naknadu neimovinske štete postoji ako su objavljenom informacijom zaista i stvarno povrijedili zaštićeno dobro i time uzrokovali duševne boli. Sud prema čl. 1100 st. 1 ZOO-a pravičnu novčanu naknadu dosuđuje u slučaju povrede prava osobnosti ako nađe da to težina povrede i okolnosti slučaja opravdavaju što znači da se naknada neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti tj. ugleda, časti i dostojanstva priznaje samo iznimno i to samo onda kad je povreda izuzetno teška tako da je kod oštećenika opravdano mogla izazvati osobito intenzivnu duševnu bol.

36. Kao što je već navedeno, informacije koje je tužitelj u tužbi i svom iskazu označio štetnima, a koje su o njemu objavljene u predmetnoj knjizi, svakako su objektivno podobne narušiti tužiteljevu čast i ugled jer se radi o informacijama koje, uz uvažavanje društvenog konteksta položaja osobe na koju se odražavaju, itekako mogu izazvati prijekor, prijezir i poniženje te umanjiti ugled i moralno ocrniti tužitelja, pa objava takvih informacija predstavlja objektivno protupravnu štetnu radnju koja je u uzročnoj vezi s nastalom štetom koju je tužitelj pretrpio. Činjenica povrede časti i ugleda te postojanje, trajanje i intenzitet pretrpljenih duševnih bolova koji su izazvani ovom povredom utvrđena je izvođenjem dokaza saslušanjem tužitelja koji je u svom iskazu životno, logično i vrlo uvjerljivo iskazivao o posljedicama koje je objavljena knjiga II-tuženika i u njoj iznesene tvrdnje o tužitelju imala na njegov duševni mir i odnose s okolinom.

37. S obzirom na naprijed navedeno, sud je stekao uvjerenje da je tužitelj dokazao psihičku traumu koju je pretrpio uslijed objave spornih transkripata u knjizi II- tuženika, a duševne boli koje je tužitelj opisao u svojem iskazu, prema mišljenju ovog suda, opravdavaju naknadu neimovinske štete isplatom pravične novčane naknade.

38. Prilikom odlučivanja o visini naknade neimovinske štete sud je, osim o trajanju i intenzitetu pretrpljenih duševnih boli, vodio računa o stupnju odgovornosti I-II tuženika koji su objavom neistinitih informacija grubo, bez obzira i ikakvog povoda, predstavili tužitelja u difamatornom i neistinitom kontekstu te o činjenici da je sporni transkripti koje je II-tuženik uvrstio u svoju knjigu, a I-tuženik je objavio, i dalje dostupna u prodaji pa je uslijed toga informacija kojom je šteta uzrokovana svakodnevno dostupna velikom broju čitatelja. Sud je također vodio računa o tome da su sporni navodi iz predmetne knjige bili povod za veći broj članaka koji su o tužitelju objavljeni na raznim portalima, forumima i na facebook stranicama, u kojima se spominju sporni navodi o tužitelju. Sud je uzeo u obzir i činjenicu da je tužitelj političar i da sudjeluje u političkom životu Republike Hrvatske te da po prirodi te profesije na njegov uspjeh na izborima, osim njegovog političkog programa, značajan utjecaj ima i tužiteljev ugled u društvu koji je objavom spornih informacija narušen. Slijedom svega navedenog prema ocjeni ovog suda dosuđena novčana naknada u iznosu od 50.000,00 kn primjerena je s obzirom na značenje povrijeđenog dobra – časti i ugleda tužitelja i predstavlja satisfakciju za stvarno pretrpljenu štetu i nije suprotna svrsi i cilju koji se naknadom želi postići, a to je upravo duševna zadovoljština.

39. Tužitelju su sukladno odredbi iz čl. 1103 ZOO-a na iznos od 50.000,00 kn dosuđene zakonske zatezne kamate od 23. svibnja 2018. (datum podnošenja tužbe) do isplate, a ne kako je isti zatražio od dana podnošenja prijedloga za mirno rješenje spora. Naprijed navedeno iz razloga što spisu prileže prijedlozi za mirno rješenje spora od 07. svibnja 2018. za oba tuženika, ali spisu ne prileže dokazi da su isti navedene prijedloge doista i zaprimili. Kamate na dosuđeni iznos tužitelju su dosuđene po stopi određenoj čl. 29.st.2. ZOO-a.

40. U odnosu na točku II. i III. tužbenog zahtjeva ovaj sud je utvrdio da je ovaj dio tužbenog zahtjeva preopćenito postavljen, isti je neodređen i neodrediv, pa samim time i neovršiv, te je stoga valjalo odbiti tužitelja sa tim dijelom tužbenog zahtjeva, kao neosnovanim. Naime, tužitelj nije naveo koji su to dijelovi odnosno stranice na kojima se povrjeđuju tužiteljeva prava osobnosti koje treba ukloniti, kao što nije naveo, a kroz postupak niti tvrdio niti dokazivao, koje je to isto ili istovrijedno mjesto na internet portalu dnevnika Večernji list nalazećem na Internet adresi www.vecernji.hr na kojem su bili publicirani članci o predmetnoj knjizi i izvještaji s njenog predstavljanja.

41. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom I. i II. izreke ove presude.

42. Tužitelju je sukladno čl. 154. st. 5. i čl. 155 ZPP-a dosuđen trošak parničnog postupka. Kako u pogledu odbijajućeg dijela tužiteljevog zahtjeva nisu izvođeni nikakvi posebni dokazi, pa samim time nije nastao niti poseban trošak, sud smatra da tužitelj nije uspio u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva. Trošak se odnosi na troškove zastupanja tužitelja, a odmjeren je u skladu sa važećom Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (“Narodne novine” broj 142/12; dalje u tekstu: Tarifa), uzimajući u obzir priloženi troškovnik i vrijednost predmeta spora od 50.000,00 kuna. Kao potreban, sukladno čl. 155 ZPP-a, tužitelju je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 100 bodova (Tbr. 7/1 Tarife), trošak sastava podnesaka 11.09.2018. (na sudu zaprimljen 13.09.2018), 21.10.2019. (na sudu zaprimljen 23.10.2019.) i 26.04.2021. u iznosu od po 100 bodova svaki (Tbr. 8/1 Tarife), trošak sastava podnesaka od 19.06.2020. i 21.05.2021. u iznosu od po 25 bodova svaki (Tbr. 8/3 Tarife), trošak pristupa na ročišta 07.03.2019., 15.10.2019., 20.04.2021., 01.03.2022. i 11.10.2022. u iznosu od po 100 bodova svako (Tbr. 9/1 Tarife), odnosno ukupno 950 bodova što uz zatraženu vrijednost jednog boda od 10,00 kuna (Tbr. 50 Tarife) daje iznos od 9.500,00 kuna, te sve uvećano za iznos od 25% PDV-a (Tbr. 42 Tarife) čini iznos od 11.875,00 kuna. Navedeni iznos valjalo je uvećati za trošak sudske pristojbe na tužbu i presudu u iznosu od po 850,00 kuna svaka, tako da sveukupan trošak tužitelja iznosi 13.575,00 kuna.

O zateznim kamatama na trošak parničnog postupka odlučeno je primjenom čl. 30. st. 3 Ovršnog zakona (“Narodne novine” broj 112/12, 25/13, 93/14 i 73/17), po stopi određenoj čl. 29.st.2 ZOO-a. Slijedom svega naprijed navedenog, odlučeno je kao pod točkom III. izreke ove presude.

U Zagrebu, dana 28. studenog 2022.

Sudac: Nevenka Božinović Čupin

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana dostave iste. Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, sud će na ročištu uručiti ovjereni prijepis presude (čl. 335. st. 8. ZPP).

Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (čl. 335. st. 9. ZPP).

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, sud će presudu dostaviti prema odredbama Zakona o parničnom postupku o dostavi pismena (čl. 335. st. 11. ZPP).

Žalba se podnosi pisanim putem ovom sudu u 4 primjerka, a o istoj odlučuje nadležni Županijski sud.

DNA:

-pun. tužitelja uz nalog za plaćanje sudske pristojbe na tužbu i presudu u iznosu od po 850,00 kuna svaka

-pun. I-II tuženika

Broj zapisa: eb315-71ef3

Kontrolni broj: 0ac9a-c5701-6a07d

Ovaj dokument je u digitalnom obliku elektronički potpisan sljedećim certifikatom:

CN=Nevenka Božinović Čupin, O=OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU, C=HR

Vjerodostojnost dokumenta možete provjeriti na sljedećoj web adresi: https://usluge.pravosudje.hr/provjera-vjerodostojnosti-dokumenta/ unosom gore navedenog broja zapisa i kontrolnog broja dokumenta. Provjeru možete napraviti i skeniranjem QR koda. Sustav će u oba slučaja prikazati izvornik ovog dokumenta.

Ukoliko je ovaj dokument identičan prikazanom izvorniku u digitalnom obliku,

Općinski građanski sud u Zagrebu potvrđuje vjerodostojnost dokumenta

Video sadržaj

44

ESKALACIJA RATA

VIDEO Ukrajinci tvrde da su Rusi lansirali interkontinetalnu raketu: Ovo je trenutak tog napada

kakvi ste vi?

FBI otkriva koji su horoskopski znakovi najskloniji kriminalu: 'Jedan je vrlo opasan'

11

CARINE

Nova davanja: Po staroj cijeni samo s lagera. Ovi auti u Hrvatskoj poskupljuju i 20 posto

Sve popularnije

Zaboravite na lozinke i PIN-ove! Generacija Z prigrlila top rješenje za najsigurniji online šoping

Poražavajuće statistike

Iritabilnost, nemir i promjene raspoloženja sve su prisutnija kod djece, a razlog je zabrinjavajući

Ovi radnici i umirovljenici dobit će 75 eura veće mirovine: ‘Pravda koja kasni 20 godina’