Ovo je vrijeme odmora, ali ne i za politiku. Borba za prva tri mjesta na ljestvici nikad nije bila izjednačenija. HDZ i SDP već mjesecima vode mrtvu utrku, pa je već sad jasno da bi za konstituiranje sljedeće garniture koja će upravljati Hrvatskom moglo biti najvažnije tko će i s koliko postotaka zasjesti na treće mjesto. A tamo, pokazuju istraživanja, vlada najveća gužva koja je dosad zabilježena. Na treću poziciju pucaju tri stranke, koje stoje zalijepljene jedna drugoj uz bok i potpuno je neizvjesno kako će završiti utrka. Među njima jedna je prirodni saveznik SDP-a, jedna se približava HDZ-u, a jednu bi pod svaku cijenu htjeli izbjeći i SDP i HDZ. Riječ je, redom, o HNS-u, HSS-u i HSP-u.
Dok narodnjaci i seljaci mogu biti relativno zadovoljni jer su im se postoci stabilizirali pogotovo HSS-u koji je mjesecima balansirao na rubu praga pravaši nemaju previše razloga za veselje. Jedina stranka koja za sebe bez oklijevanja kaže da je stožer desnice, proljetos je zasjala kao zvijezda lokalnih izbora, a danas je, samo tri mjeseca poslije, njen sjaj znatno tamniji. Dok će Anto Đapić i njegovi ljudi dio ljeta morati posvetiti analizi situacije, u najjačim stranačkim stožerima pad HSP-a ispod sedam posto razlog je za zadovoljstvo. SDP-u odgovara da treći po snazi bude njegov potencijalni koalicijski partner, dok HDZ odavno priželjkuje povratak pravaša na njihovu, kako ironično govore, prirodnu razinu ispod deset posto. Bit će kako bude, rekli bi oni koji vjeruju u sudbinske rasplete, no činjenica je da kad se počne govoriti o rejtingu stranaka i skrivenim željama političkih konkurenata, prevladava dojam da se glavnina djelovanja političkih stranaka svodi na "kemijanje", manipulaciju, podmetanje, plasiranje "zanimljivosti" o protivničkom taboru...
Taj je dojam jedan od razloga što birači nemaju povjerenja ni u političke stranke ni u institucije države koje ovise o političkim vjetrovima i što neprestano govore da domaćoj političkoj sceni trebaju nova lica, mladi ljudi, obrazovani kadar... Premda, ruku na srce, svi naši političari koji danas djeluju kao da su izlizani od višegodišnje upotrebe jednom su bili mlade snage svojih stranaka. Nepovjerenje u politiku i institucije ide na ruku tzv. političkim poduzetnicima koje prati trag uspjeha, koji znaju s novcem, umješni su u poslovanju, samouvjereni su i usredotočeni na cilj. Biračima umornim od starih likova koji su ih stotinu puta razočarali bez obzira na to što taj dojam može biti posljedica opće klime u društvu, a ne objektivna prosudba nečijega političkog angažmana prestaje biti važno čak i to jesu li se poduzetnici koje je privukao zov politike u pretpolitičkoj fazi bavili nečasnim rabotama, jesu li na putu do uspjeha i bogatstva prešli preko ruba zakona. U hrvatskom je mentalitetu još zamjetan stav da će se onaj tko se znao pobrinuti za sebe, znati skrbiti i za druge.
Usprkos gorčini koju politika izaziva kod prosječnog čovjeka, političke su stranke za razvoj demokracije zdravije od takvih izletnika koji radi statusa žele svoj poduzetnički uspjeh zaokružiti nekom političkom dužnošću. Iako stranke, istina, katkad znaju izgubiti perspektivu o sebi. Socijaldemokrati su, tako, razočarali radnike koji su od njih očekivali zaštitu u svijetu kojim vlada profit. Liberali su izazvali gorčinu birača jer su se gubili u unutarnjim previranjima i sukobima. Pravaši su, pak, zanemarili svoj politički habitus i, u želji da postanu prihvatljivi europskim pučkim krugovima, izgubili su naboj koji im je donosio popularnost u Hrvatskoj. U politici se svaka pogreška plaća, ali se gotovo svaka može i popraviti.
