Čim izađete iz zračne luke Heydar Aliyev i uđete u glavni grad Azerbajdžana, jasno vam je da ste stigli u zemlju sporta. Od slika luka i strijele na zidovima zračne luke do brojnih Azerbajdžanaca koji prolaze u raznim sportskim timovima. Osjećaj se pojačava dok vaš vozač juri autocestom uz nogometni stadion kapaciteta 65.000 gledatelja, osvijetljen poput Allianz Arene s jedne strane i vrhunsku novu gimnastičku dvoranu s druge strane. Ili zastrašujući osjećaj koji imate kada vas taksist vozi na Baku City Circuitu, kao da upravo sudjelujete na Velikoj nagradi Azerbajdžana. Nepotrebno je reći da nemaju baš dobre vozače formule 1, stoga se samo nadate da ćete ostati u komadu unatoč njihovoj suludoj vožnji po cestama.
Ali ono što im je dobro jest strategija kako crno zlato pretvoriti u sportski sjaj. Sport je važan dio javnog života svake zemlje. U Azerbajdžanu se to smatra prioritetom. Ilham Aliyev – koji je naslijedio svog oca na mjestu predsjednika 2003., kada je već bio na čelu nacionalnog Olimpijskog odbora – vidio je to kao priliku da svoju zemlju stavi na sportsku kartu. Do tada je zemlja bila ponajviše sportski poznata po rodnom mjestu Tofiqa Bahramova, linijskog suca koji je presudio da je drugi gol Geoffa Hursta u finalu Svjetskog prvenstva 1966. bio preko crte. Aliyevljeva vizija bila je i ostala je pozicionirati “zemlju vatre” na karti svijeta i Europe. Najbolji instrument za to su sport i kultura. Sport ima veći potencijal za dopiranje do najvećeg broja ljudi.
Danas je u različitim regijama države izgrađeno pedesetak olimpijskih sportskih centara i još ih se planira. Tijekom posljednjeg desetljeća Azerbajdžan se okrenuo sportskoj diplomaciji kako bi poboljšao svoju međunarodnu reputaciju. Bio je domaćin raznim svjetskim i europskim prvenstvima, Europskim igrama, sponzorirao je majice Atlético Madrida, svjedočio utrkama formule 1, održavali su se kvalifikacijski turniri Olimpijskih igara, finale Europske lige… lista nema kraja.
Azerbajdžan je mlada država, ima samo 32 godine. Ono što se dogodilo u ove 32 godine je izvanredno. Međutim, povijesni značaj sporta teče duboko u venama Azera. Baš kao i drevna povijest naroda Azerbajdžana, povijest tjelesnog odgoja i sporta također je davno započela. Bilo je nekoliko izuma koji su uvelike utjecali na razvoj sportskog društva u kamenom dobu. Izum “luka i strijele” među tim otkrićima jasan je primjer. Zatim zapisi i plesovi koji odražavaju različite fizičke pokrete ljudi još dvije tisuće godina prije Krista kada su se u Azerbajdžanu koristili brončani instrumenti. Drevni petroglifi Gobustana primjer su toga. Brojne slike i crteži na stijenama prikazuju scene lova, figure životinja, plesove i druge fizičke pokrete ljudi. Sportske Azere veličao je i veliki pjesnik i najmoćniji intelekt azerbajdžanske književnosti Nizami Ganjavi, koji je živio u 12. stoljeću, opisujući u svojim pjesmama hrabrost herojskih sinova naroda Azerbajdžana, a posebno majstorstvo hrvača.
Hrabri mladići i junaci u narodnim pričama i legendama oduvijek su se isticali svojom tjelesnom formom i uvijek su bili ostavljeni licem u lice s velikim i kompliciranim izazovima. Pritom se oduvijek preporučalo koristiti moć i snagu za neovisnost i dobrobit domovine. Nakon formiranja safavidske države, u 17. stoljeću razvili su se mnogi povijesni sportski centri, nazvani zorkhanas. U tim kućama hrabrosti pehlevani (vrlo jaki muškarci, vješti u hrvanju) izvodili su glavne pehlevanlig (razne demonstracije hrabrosti i snage). Članovi zorkhane redovito su trenirali i povremeno su se održavala natjecanja. Zorkhane su preuzele ulogu društvenih centara, privlačeći mase ljudi. Njihova izgradnja postala je najunosniji pothvat. Igre su bile toliko popularne da su izgrađene mnoge zorkhane, čak ih i sada postoji više od 20 u Tabrizu. Ona koja se nalazi u Icheri Sheher, blizu kazališta Mugham u Bakuu, zaštićena je kao povijesni spomenik.
Azerbajdžanski narod ponosan je na svoje povijesno sportsko društvo, nasljeđe koje nastavlja živjeti. Stoga nije ni čudo da je sport vrlo visoko na političkoj agendi. Oni razumiju sport i što sport može učiniti za postizanje političkih ciljeva. Argument je da velike sportske događaje treba promatrati kao poticaj i katalizator za promjene, za razvoj i prikupljanje meke moći.
Prvo, otvara zemlju prema unosnom turističkom tržištu koje tek treba iskoristiti. Turizam je važan dio gospodarske diversifikacije Azerbajdžana. Iako je doživjela impresivan rast od prijelaza stoljeća zahvaljujući nafti kao glavnom izvoznom proizvodu, počeli su tražiti druge načine održavanja gospodarstva. Drugo, sportski događaji pružaju savršenu priliku za izgradnju infrastrukture bitne za turizam. Naposljetku, održavanje događaja s velikom zapadnom publikom uz neke općenito manje skupe i manje prestižne događaje koji su više usmjereni na istok kao što su Islamske igre solidarnosti i Šahovska olimpijada omogućuju Azerbajdžanu da se predstavi – u skladu s porukom Bakuskog procesa – kao središte interkulturalnog dijaloga i suradnje. Vlada to naglašava, objavljujući da ‘na raskrižju kultura i civilizacija, Azerbajdžan predstavlja čvorište između Istoka i Zapada te između Sjevera i Juga’.
Taj je proces poznat kao brendiranje nacije ili stvaranje imidža. Predstavljajući Azerbajdžan kao zemlju vatre, ovi događaji stvaraju sliku zemlje kao uzbudljive, privlačne i koja štiti tradiciju i religiju. Azeri se rado pozivaju na religiju zoroastrizam i svoj hram vatre u Bakuu, koji simboliziraju njihovu kulturnu i vjersku raznolikost. “Danas su džamije, crkve, sinagoge... zaštićene od naše države”, kaže prvi čovjek države Aliyev.
A upravo se u Bakuu održava UNESCO-ova globalna sportska konferencija, prestižni sportski događaj koji okuplja više od 50 ministara sporta i visokih dužnosnika, više od 540 delegata iz rekordnog broja zemalja – 124 zemlje. Azeri nas ponovno uče kako iskoristiti snagu sporta za promicanje rodne ravnopravnosti, inkluzivnosti, socioekonomskog razvoja i poboljšanja dobrobiti mladih. I još jednom, demonstrirajući svijetu želju da budu središte međukulturalnog dijaloga i suradnje. Formira se Fit4Life Alliance pod brendom Bakuske deklaracije.
Azerbajdžan je doživio dramatičan razvoj otkako je postao neovisna država. Izgrađen je čitav niz novih stadiona i centara, obnovljene su ceste, posađeno drveće, stvoreni parkovi, obnovljena industrijska područja, obučeni mladi stručnjaci i učeni strani jezici, a sve će to činiti dio Azirisove ostavštine i pomoći Azerbajdžanu da napreduje u godinama koje dolaze. Ali oni također imaju cilj diversificirati svoje gospodarstvo, povećati sportski turizam, koristiti sportsku infrastrukturu za poticanje Azerbajdžanaca na bavljenje sportom i promicanje zdravog načina života, a nadaju se da će stvoriti dovoljno zamaha u cijeloj sportskoj zajednici i još više ojačati svoj brend kao društvo različitih sportova i inkluzivnosti.
Između Azirisa i nas postoji više sinergije nego što mislimo. Hrvatska je izvanredna zemlja, bogate povijesti, kulture, radne etike i ljepote prirode. Mlada, neovisna država koja je prošla kroz institucionalnu tranziciju, gospodarski i društveni razvoj. Također se nalazi na važnom raskrižju koje predstavlja ulaz u Europsku uniju. Nasljeđe sportskog društva i njegova kultura sežu daleko u povijest. Sportska infrastruktura, hoteli i razina organiziranosti – sve govori o tome da Hrvatska ima dovoljno jak potencijal da ugosti velike međunarodne događaje i postane središte nekih sportova. A s Azerbejdžanom dijelimo i još jednu zajedničku stvar – Prosinečkog. Azeri su svjesni da je upravo on doveo azerbajdžanski nogomet na višu razinu. Kao što znaju da je Hrvatska “zemlja vatrenih”. I s pravom su ovdje u Bakuu postavili pitanje kada će Hrvatska imati ženskog Modrića. Mnogo njih. Biti poznata kao “zemlja ženskih vatrenih”, središte europskog ženskog nogometa.
Istina je da na našim prostorima nogomet još uvijek doživljavamo kao muški sport. Ipak, ako nikada niste gledali žene kako igraju nogomet na stadionu, onda nećete u potpunosti razumjeti čar. Kada razmišljate o ženskom nogometu, nemojte zamišljati dosadan, probni događaj; kakve god ideje imali o ženskom nogometu, njega je užitak gledati; ponekad je privlačniji od muške igre. Osim što ima važan ekonomski učinak, ima pozitivan učinak na promicanje uključivosti. Nije tajna da je ženski nogomet sport okrenut budućnosti, nešto što je već tu iza vrata. Azeri su to već znali kada su bili domaćini Svjetskog kupa, prvi put da je Svjetsko prvenstvo za žene na visokoj razini održano u muslimanskoj zemlji. Ovo natjecanje privuklo je više navijača od prethodnih svjetskih prvenstava. Samo u nekoliko godina, s baze od 25 registriranih profesionalnih nogometašica u Azerbajdžanu brojka se ubrzo popela na 1700.
Možda bi Hrvatska mogla graditi nogometni krešendo dok idemo prema renesansi ženskog nogometa u Europi.
