Lijepe crvene ženske cipelice koje je dobio na dar Branko Čabraja, jedna od žrtava velike prijevare koju je izveo na nevjerojatan način direktor tvrtke Oldeani Ljubomir Dragović, nijemi su svjedok nevjerojatne igre u kojoj mu je Croatia osiguranje na temelju izmišljenih provala isplatilo odštetu od 1,650.000 DEM. Nisu pomogle ni kaznene prijave policiji niti pokretanje istražnog i sudskog postupka u proteklom desetljeću da se dođe do prave istine, vrati novac i kazni krivca. Postupci su na neobjašnjiv način prekidani i sve je ostalo na mrtvoj točki.
U međuvremenu je "dobitnik" toga novca uspio, prema izjavama naših sugovornika, kupio građevinske objekte u Novom Vinodolskom i nekim drugim mjestima. Srebrni "mercedes" Ljubomira Dragovića kupljen je također tim novcem, a Branku Čabraji su umjesto vraćenih 320.000 kuna za iznajmljeni prostor za skladište ukradene robe ostale za utjehu darovane crvene cipelice, najskuplje plaćene ikad u Hrvatskoj.
Najamnina nikad plaćena
Što se sve događalo u tih deset godina? Godine 1990. tvrtka Oldeani, na čijem je čelu Ljubomir Dragović, zastupala je švicarsku tvrtku s isto takvim imenom na našim prostorima. Imala je potpisan ugovor s tadašnjim direktorom Holiday Ina Stevom Karapandžom, za iznajmljivanje povećeg poslovnog prostora gde će tvrka poslovati. Vrijeme je prolazilo, a ugovorne obveze o iznajmljenom prostoru nisu se ispunjavale. U međuvremenu izbio je i rat, pa je na čelo toga hotela došao Branko Jakopović, koji nam je ispričao:
- Tvrka Oldeani mjesecima nije plaćala obveze. Prema ugovoru, bila je obvezna svaki mjesec platiti 3000 DEM. Do kraja 1994. godine taj dug se povećao na ukupno 34.000 DEM. Međutim, iako smo dobili niz sporova, na sudovima, tvrka Oldeani uspjela je na neobjašnjiv način izbjeći te svoje obaveze. Najzanimljivije je bilo rješenje Vrhovnog suda Hrvatske od 19. lipnja 1994., prema kojem se ukidaju dosad dvije izrečene presude o iseljenju tvrke Oldeani i sve se vraća na početak. Tako je trajalo sve do trenutka kada je roba u nekoliko navrata nestala iz skladišta. Tada je tvrtka Oldeani sama napustila taj prostor, a novac za najamninu nikad nije uplaćen hotelu Holiday In.
- Jedne večeri - priča nam drugi sugovornik Branko Čabraja - u moj lokal "Čardu" navratio je moj prijatelj iz djetinjstva Rudolf Krebelj. Bilo je to potkraj 1991., kada je Zagreb bio pod uzbunama a ja sam više provodio vremena na fronti nego u svome lokalu. Promet je bio slab, a kada mi je prijatelj rekao da ima komitenta kojem je potreban skladišni prostor, nisam se dvoumio. Odmah sam pristao iznajmiti taj prostor, i posao je ubrzo ugovoren. Kasnije sam upoznao i Ljubomira Dragovića koji je izabrao jedan prostor u kući na ulazu u dvorište. Malo sam bio iznenađen zašto je izabrao taj prostor, a ne mnogo bolje skladište u dnu dvorišta. Danas mi je jasno i zbog čega. Naime, roba koja je u noćnim satima kasnije prevožena iz Holiday Ina, gdje će kasnije biti prijavljena i "provala", morala bi se prevoziti kroz dvorište pokraj kuće u kojoj živim i to bi netko mogao vidjeti. Zbog toga je izabrao skladište na samom ulazu. Najamnina je iznosila 1000 DEM i igra je mogla početi.
Jedini trag - odlomljene brave
Još u rujnu 1991. Dragović je potpisao s Croatia osiguranjem ugovor o osiguranju. Prema polici koja je sastavljena 28. rujna 1991., a vrijedila je samo tri mjeseca, do 28. prosinca 1991., taksativno je navedeno da se skladište i roba u njemu osiguravaju protiv provale i razbojstva, a da se roba sastoji od zaliha odjeće i obuće u, kako se navodi, dobro zaključanoj trgovini.
Već 3. listopada u Policijsku postaju Črnomerec stiže obavijest da je u skladište Oldeanija provaljeno, a takve prijave podnesene su i 19. listopada te 12. i 17. studenoga 1991. godine. U njima su lažni iznosi o utvrđenom manjku robe koja je iznesena iz skladišta. Taj je manjak uvećan za 3828 pari cipela, koliko je "odneseno". Ukupnu vrijednost ukradene robe samo u prvoj provali procijenio je prijavitej na približno 375.000 DEM, a slični iznosi prijavljeni su i u ostale tri provale.
Prema policijskom izvješću utvrđeno je da su brave na ulazu u skladište odlomljene, no nije bilo nikakvih drugih tragova (?). Osim toga, iznesena roba, zbog količine, nije se mogla ni u kojem slučaju iznijeti u vreći ili na leđima.
Mnogo je bliža istini priča Rudolfa Krebelja, znanca i prijatelja, a i supomagača Ljubomiru Dragoviću.
- Kada sam se vratio iz Španjolske - priča nam Rudolf Krebelj - upoznao sam Dragovića koji me je zamolio da mu nađem skladišni prostor za njegovu robu. Nakon što sam dobio privolu od Čabraje, uputio sam ga njemu na dogovor. Već prije prve provale koju je Dragović prijavio policiji, zajedno s vlasnikom tvrtke Oldeani, u gluho doba noći prevozio je robu iz "Holiday Ina" u iznajmljeno skladište u Velikogoričkoj ulici 36, gdje je bilo skladište Branka Čabraje. Bili smo sami i nije bilo svjedoka. Četiri puta smo prevozili robu, nakon čega bi bila prijavljena provala u skladište u "Holiday Inu" i obavljen očevid. Roba u novom skladištu je stajala, jer nije bilo kupaca. Nitko nije ni ondje plaćao najamninu. No kad se ukradena roba našla u novom skladištu istog vlasnika, Dragović je u ime tvrtke Oldeani podnio prijavu Croatia osiguranju i započeta je složena operacija oko isplate osigurnine.
Kako je direktor tvrtke Oldeani uspio tako lako naplatiti od Croatia osiguranja 1,650.000 DEM za "ukradenu" robu, ostaje nepoznanica. Međutim, i Croatia osiguranje je vodilo sudske sporove s Oldeanijem i uvijek bilo gubitnik.
Njemačko-švicarska operacija
Nakon svih peripetija, Croatia osiguranje svojom uplatnicom od 17. travnja 1997. uplaćuje 5,658.487 kuna tvrtki Oldeani kao naknadu za vrijednost "ukradene" robe iz skladišta u Ljubljanskoj aveniji. Karakteristično je da već istog dana zagrebačka podružnica Čakovečke banke, na temelju zahtjeva tvrtke Oldeani, isplaćuje 1,575.000 DEM na račun njemačke Reuschel Bank u Münchenu. Time je prvi dio dugogodišnje operacije direktora tvrtke Oldeani okrunjen uspjehom.
Preostao je drugi dio te operacije. Prebačeni novac na račun švicarske tvrtke Oldeani, koja je u međuvremenu propala, s računa te tvrtke u njemačkoj banci, valjalo je prebaciti na privatni račun Ljubomira Dragovića. Evo što nam o tome priča spomenuti svjedok te igre Rudolf Krebelj.
- Budući da Dragović nije govorio ni jedan jezik - nastavlja Krebelj - zamolio me jednog dana da s njime krenem u München u jednu njemačku banku podići novac. Naravno da nisam znao za podrijetlo novca, ali sam sumnjao da tu baš nisu čista posla. Moje slutnje su se obistinile. S nama je bio i jedan odvjetnik iz Zagreba čijeg se imena ne sjećam. Primio nas je jedan od direktora banke Reuschel koji je potvrdio primitak 1,5 miljuna maraka koji su stigli iz Zagreba. Međutim, bilo je potrebno prebaciti taj novac s računa švicarke tvrtke Oldeani, koja je propala, na privatni račun Ljubomira Dragovića. Malo po malo, uz naporne pregovore, to je uspjelo, ali s kakvim pravnim pokrićem, i danas mi je nepoznato. Pretpostaljam da uslužni direktor te banke nije besplatno učinio tako veliku uslugu direktoru tvrtke Oldeani u Zagrebu, čija matica u Švicarskoj više nije ni postojala. Uglavnom 1,650.000 DEM došlo je u ruke Dragoviću. Iz tog je novca podmirio moje troškove odvjetnika iz Zagreba, te se upustio u složenu ali, čini mi se i sumnjivu, kupnju nekretnina u Hrvatskoj i Crnoj Gori - završio je svoju priču Rudolf Krebelj.
Piše Mladen Stražimir
