Na Sve svete svi su na ulicama i cestama, neke su i zatvorene, novine
su donijele karte zabranjenih zona vožnje, no kad bi se svim živima
pridružili i svi mrtvi, mislim da se prizor od nedavno neće ponoviti,
ni sutra, a nadajmo se ni ikad više.
Već 24 godine, naime, stanujem u zagrebačkim Dugavama, u prstenastoj
Ulici Sv. Mateja. Samo je dva puta naša ulica bila zakrčena kolonom
vozila: 2. srpnja 1991. i u listopadu 2005., na dan Croatian summita.
Prvi su je put začepili tenkovi JNA, napuštajući obližnju vojarnu zvanu
Maršalka, a drugi put automobili građana koji su se vraćali s posla.
Dakako, nije isto kad vam pod prozorom tutnje tenkovi i ruše stabla uz
cestu (koja su tu posađena u spomen na nekadašnjeg vrhovnog
zapovjednika tih tenkova, maršala Tita, i kojih je prije rušenja bilo
točno 88) i kad vam ulicu zakrče auti i psovke bijesnih, gladnih i
nemoćnih sugrađana. Ne, to nikako nije isto, jer ovo drugo mnogo je
gore.
Tenkovima je upravljala neprijateljska sila, i to u vrijeme
(neobjavljenog) rata, a građane je na cesti blokirala njihova,
prijateljska vlast, usred jesenskog mira. K tome, tenkovski je čep
trajao relativno kratko, desetak minuta, a građani su u onoj dugavskoj
omči proveli više od četiri sata!
Nisam toga dana pratio što se sve zbivalo na cesti, ne zbog toga što
nisam imao vremena ili što me ne bi zanimalo, nego zbog toga što me
bilo sram.
Očajni vozači, kako su sutradan izvijestile novine, sjedili su po
rubnicima najprometnijih zagrebnačkih ulica, svađali se, plakali i
mokrili. Dok je Građanin Predsjednik dočekivao “visoke goste”, njegovi
su ga građani proklinjali i pišali u gaće!
Takvog prezira prema običnom svijetu nije bilo ni u vrijeme spomenutog
maršala, koji je u malome prstu imao više vlasti nego što je imaju svi
nedavni “visoki gosti” zajedno. I tada se zatvarao promet, i tada je
iza svakog drveta virila policijska šapka, i tada je bilo gužvi i
čepova, no građani koji su ovako ili onako, veselo ili sa škrgutom,
dočekivali “najvećeg sina jugoslavenskih naroda i narodnosti” ipak nisu
bili - zapišani. Ljudska su prava bila ograničena, ali su građani bili
suhi, danas je, kao, sve dopušteno, ali je čovjek prisiljen vlastiti
auto pretvoriti u poljski zahod.
Opravdanja da su zaštitne mjere bile neophodne i da su za većinu
nevolja u glavnom gradu krvi sami građani, samo su pojavni oblici
prezira o kojem govorim. Pa i u druge europske gradove dolaze državnici
na velike skupove, i tamo ureduje policija, pa ipak se još nije čulo da
bi igdje u Europi ljudi bili bačeni u takva poniženja kao bijedni
Zagrepčani tog crnog četvrtka. Građanin je, očito, nitko i ništa, a
protokolarna predstava bez ikakvih korisnih učinaka je sve. Jesu li oni
tenkovi uopće otišli?
GOST SURADNIK
