Svaki grad na ovome svijetu ima neka svoja kultna mjesta koja stvaraju onu umjetničku, neopipljivu i teško opisivu atmosferu, nekakav poetski spleen, i to bez obzira na ideološke zabrane ili kulturološku lukrativnu modu. Među njima je i austro-ugarski Zagreb, grad koji je i u sivom socijalizmu znao sačuvati svoju neukrotivu dušu, ali i posvećena mjesta susreta ljudi od misli, pera i umjetnosti. Baš takvo mjesto bila je kavana Corso, smještena u samom središtu Zagreba, na uglu Ilice i Gundulićeve, a u njoj i jedan čuveni Stammtisch poznatog hrvatskog filmskog kritičara i publicista Vladimira Vukovića Vladeka. O tom initimističkom stolu i njegovim vjernicima, ali i samom Vukoviću zbirku "Nezaboravne priče iz kavane Corso" napisao je hrvatski prozaik Dubravko Jelačić Bužimski, a objavila Matica hrvatska u biblioteci Koloplet hrvatske proze koju uređuje Romana Horvat.
Naravno, pišući o nekada čak i burnim seansama oko Vukovićeva stola, Jelačić Bužimski piše ponajviše o sebi, otkrivajući i više nego što bi otkrio da je napisao autobiografiju. Tako doznajemo i ponešto o njegovim prvim objavljenim literarnim tekstovima koje je napisao po uzoru na neke svoje velike (ali i tragične) književne prethodnike, ali i puno toga o njegovu filmskom i umjetničkom ukusu. Ipak, priče iz kavane Corso ne tiču se samo filma, premda su baš filmski djelatnici njihovi najčešći protagonisti. Ima tu i likovnjaka, filozofa, glazbenika, prosvjetara, pisaca opće prakse, ali i nezaobilaznih udbaša koji su u ona nekadašnja vremena morali bdjeti nad nestašnim umjetnicima koji su se okupljali po kavanama.
Nekima je autor otkrio ime (poput Zorana Tadića), a neke je ostavio u sigurnoj anonimnosti, natjeravši čitatelja na nagađanje i pogađanje. Jelačićevo štivo na mahove je puno duhovitih "štikleca", ali i opasne jeze, jer se kao pripadnik generacije hrvatskih fantastičara autor nikad nije oslobodio ezoteričnih tema kojima zapravo obiluje zagrebačka povijest, pa i njegova svakodnevica.
Knjiga je puna i povijesnih digresija, kao što je to primjerice jedna slikovita i poduža diskusija o pravim uzrocima Lenjinove boljševičke revolucije, ali i emotivnih priča o Hrvatima koji su trbuhom za kruhom otišli i preko oceana, a da nikada nisu prežalili ognjištarske zvukove i običaje.
Ima tu i pritajene, gospodske erotike ispisane u štiklecima o starim zagrebačkim kinima u kojima su se prikazivali mekani filmovi s obnaženim ženskim tijelom (Brigite Bardot), ali i autorovih snoviđenja o tajanstvenoj ženi iz studentske lascivne mladosti koja se ukazuje nakon pustih desetljeća na nekoj opernoj izvedbi Dvořákove "Rusalke".
"Nezaboravne priče iz kavane Corso" imaju i svoju nezanemarivu aktualnost. Odnosi se to na citiranje Vukovićevih riječi: "Ako jednog dana crveni odu, a ja se tome nadam cijeli život, doći će lihvari. Bankarske bande legalnih lihvara nešto su najgore na svijetu". Tako je proročki zborio Vuković u onim socijalističkim danima kada kruti kapitalizam nije pokucao na zagrebačka i hrvatska vrata. A tu je i tužna činjenica da jedna od najzagrebačkijih kavana koja je dobila i cijelu zbirku priča umire usred Zagreba već desetljećima i to bez ikakve šanse da će ponovno otvoriti svoja vrata. Ironija je to veća što se doslovno iznad nje nalazi i Gradski ured koji bi se, među ostalim, trebao baviti i kulturom. Ali, tko je to vidio da kavana, makar i kultna, spada u kulturni resor?
