Činjenica da je Slavko Linić jedini političar u vladi kojem uvjerljivo raste popularnost bez obzira na to što je stanje u proračunu sve lošije, otvara pitanje kako netko tko je u principu neuspješan i s dokazanom sklonošću verbalnom nasilju te nizom afera iza sebe, može svima drugima vikati da su podmukli, korumpirani, nesposobni ili nekompetentni, a pri tome učvršćivati svoju političku poziciju? Površna analiza tog čudnog fenomena može se svesti na zaključak da je Liniću upalilo populističko udaranje po “bogatima” kroz, primjerice, fiskalizaciju ili Zakon o potrošačkom kreditiranju. Jedan dio hrvatske javnosti očigledno voli da se udara po onima koji su poduzetni pa stoga i imućni bez obzira na to što je to možda način da nam svima skupa bude još lošije.
Značajan dio ljudi podržat će tezu da usred sezone treba zatvarati kafiće zbog 12 kuna viška. Začuđujuće je da je tolika iracionalnost, poput zatvaranja djelatnosti zbog potpuno zanemarivih iznosa, zapravo zaradila više javne podrške nego teških osuda. Zamislimo kako bi uopće funkcionirale Sjedinjene Države da tamošnji poslovično strogi poreznici zatvaraju restorane zbog dva dolara viška? Je li to uopće moguće u zemlji u kojoj je napojnica sastavni dio kalkulacije ugostiteljskog biznisa? Je li logično da Linić zatvara lokale zbog 12 kuna, a tijekom karijere profućkao je velike iznose javnog novca pomažući tvrtkama osobnih ili partijskih prijatelja?
Bilo kako bilo, čini se da je novi Linićev oblik nasilja državnog aparata u Hrvatskoj općeprihvatljiv, a svi se puno manje uzbuđujemo zbog vijesti na koje smo navikli: stanje u proračunu polako se, ali sigurno, pogoršava. I nikome principijelno ne smeta to što ministar Linić zapravo ne ispunjava svoju temeljnu funkciju ministra financija koji bi trebao osigurati fiskalnu stabilnost tako što će uravnotežiti proračun. Ako je njegov set mjera koje primjenjuje takav da su prihodi proračuna u prvih osam mjeseci manji za 3,5 posto odnosno za 2,5 milijardi kuna, onda je to znak da ćemo sigurno uskoro morati ući u europski režim prekomjernog deficita, tj. izgubiti fiskalni suverenitet. Katastrofa. Ministar financija zapravo bi trebao dati ostavku, a ne se do daljnjeg javno živcirati i galamiti jer od takvog načina rada očigledno nema svrhe. Posebno valja naglasiti da HNB najavljuje manjak opće države od 4,8 posto BDP-a.
A to je rupa od 16 milijardi kuna. Pri tome nije bitno da je Linić hrabro ustrajao na provedbi fiskalizacije te razotkrio ono što je bilo potpuno očekivano, jer je to govorila praksa svih zemalja koje su uvele fiskalne blagajne: značajan dio prometa bio je prikrivan. Bitno je to da su ukupni potezi ministra Linića u kombinaciji s ostalim mjerama vlade nedovoljno kvalitetni da omoguće buđenje nacionalne ekonomije. Tonemo.
Kakva je fiskalna korist od fiskalizacije, ako je možda dodatno usporila gospodarsko bilo? Je li fiskalizacija moralno uspjela, a ekonomski propala jer je provedena u nezgodnom trenutku i tahijevski?
Duboki je dojam da karakter i obrazovanje ministra Linića negativno utječu čak i na pozitivne procese koje je pokrenuo. Ovu tezu dužni smo detaljno pojasniti.
Riječki Vlaj
Linić je Grobničanin, a oni su nešto poput splitskih Vlaja; u Rijeci su tema viceva kakvi se inače pričaju o Bosancima. Iz tih ranih godina možda potječe Linićeva prijekost i impulzivnost. No, nije bitno. Ako je njegova eksplozivnost i svadljivost možda jednostavno biološki i psihološki uvjetovana, opet je jasno da imamo ministra koji je u mnogim situacijama disfunkcionalan. Vrlo ugledni sugovornici su nam pričali da tijekom sastanaka moraju pomno pratiti fizičke znakove Linićeva psihološkog stanja – kočenje vrata, ljutite grimase, iskakanje žile na čelu... Ako Linić krene tim putem, onda je, kažu nam, bolje izbjeći bilo kakvu osjetljiviju temu. Je li logično imati ministra koji više ne može kontrolirano voditi razgovore ako ga razljuti neko pitanje ili ako mu poraste šećer? Očigledno je da se može tako provlačiti kroz život jer je njegovu karijeru obilježilo nekoliko slavnih ispada. Zbog nekih je čak stjecao i simpatije.
Primjerice, kada je kao direktor riječke Rafinerije ušao u obračun s jugoslavenskom vladom Bore Mikulića zbog kupovine skupe iranske nafte koju je morao prodavati po niskim cijenama. Navodno je osim općepoznate Linićeve dreke i galame na tom sastanku bilo bacanja pepeljara i razbijanja stolaca. Navodno je intervenirala i policija. Još je slavnija njegova navodna opasna svađa u Sloveniji kad je sebe i grad Rijeku upleo u trgovinu oružjem. Opel asconom uputio se na sastanak te je bio toliko “uvjerljiv” da mu se navodno prijetilo pištoljima. Sve je završilo njegovim automobilskim filmskim bijegom te time da je izvukao novac za oružje u obliku granitnih ploča kojima je popločio Rijeku. Iako se svojedobno pisalo da su te ploče radioaktivne, to nije utvrđeno.
Vrlo žučljive rasprave Linić je vodio i zbog velikog novca koji je zaradio za riječku Rafineriju trgujući s Fikretom Abdićem. Izvozili su robu Agrokomerca i skupljali devize, ali kad je pao Abdić, onda je kreditima koji su nosili taj posao bila pokrenuta policijska istraga.
Ukratko, svi Linićevi veliki poslovi bili su kontroverzni. Dobro je radio s Agrokomercom, ali je sve puklo. Dobio je spor s vladom SFRJ te je Rafinerija trebala dobiti milijardu maraka, ali ih nikad nije dobila jer se Jugoslavija raspala. Kao i pri vođenju proračuna 2013. – puno vike, uzbuđenja i galame, a malo koristi i održivog rasta.
Liniću se mora priznati da je uvijek bio čovjek od akcije. Imao je veliku ulogu u spašavanju Rijeke od razaranja početkom rata, izrastao je u gradonačelnika Rijeke koji je uspijevao žestoko se svađati s HDZ-om ali i voditi grad tako da 1995. na izboru za Sabor dobije 49 posto glasova te do nogu potuče Hrvoja Šarinića. To mu je uspjelo čak nakon što ga je HDZ uspio zaplotnjački smijeniti. Ali samo nakon tri dana Linić se vratio u fotelju gradonačelnika jer je liberal Antić dao ostavku. U Rijeci je ostao i Linićev rep iz afere s tržnicama. Zbog nje se uvijek jako ljutio, ali je činjenica da je puno toga ostalo poprilično nerazjašnjeno.
Posebno je intrigantan njegov odnos s brojnim prijateljima. Nejasno je koliko je Linić, kao čovjek od javne funkcije, odradio usluga za svoje prijatelje-poduzetnike, a koliko oni za njega, ali nekako se čini da su javni budžeti tu ostajali kratki bez obzira na to koliko se Linić uvijek predstavljao kao borac za opće javno dobro. S jedne strane Linić se potpuno iracionalno i disfunkcionalno svađa s predstavnicima poslodavaca čije kritike su vrlo odmjerene, precizne te, moglo bi se reći, korektne, a s druge strane i te kako mazi dlaku svojih poduzetničkih ljubimaca.
Kao potpredsjednik u Račanovoj vladi pomogao je “Viktoru Lencu”, koji je vodio njegov prijatelj Vrhovnik, s više od 50 milijuna dolara od poreznih obveznika, a “Lenac” je na kraju ipak propao. Je li se povijest ponovila kad je država nedavno pokušala spasiti Centar banku partiji bliskog poduzetnika Biondića s 50-ak milijuna kuna? Jesu li Maras i Kovačev mogli gurnuti tako velik novac u banku koja je potom ekspresno propala bez odobrenja ministra financija?
Valja podsjetiti da je svojedobno Linić poprilično pomogao prijatelju Robertu Ježiću u preuzimanju DIOKI-ja, a kad je ponovo došao na vlast čini se da se prvenstveno bavio – spašavanjem DIOKI-ja. Kupovali su se nepotrebni kolosijeci, a još je nejasno zašto su porezni obveznici morali isplatiti pet milijuna eura jamstva turskim ulagačima.
Voli nesposobne?
Linić, čini se, jako voli menadžere i poduzetnike koji su skloni propadanju. Činjenica je da je SDP-ov tajkun Goran Štrok pokupovao svoje hotele dok je Liniću trajao prvi mandat, ali ih je prezadužio te se spašavao od kolapsa prodajući ih Lukšić grupi.
Liniću ne smeta puno što se više njegovih prijatelja ili njihovih tvrtki našlo na listi velikih poreznih dužnika. Tu je, primjerice, bila tvrtka Joze Kalema, riječkog poduzetnika s kojim je Linić nedavno privatno boravio u Dubaiju. Porezni dug viši od 5,6 milijuna kuna ima i Linićev kartaški prijatelj Zoran Klarić, koji se nakon povratka Linića na vlast zamalo vratio u HAC iako je HSS-ov kadar.
Ako znemarimo Linićeve osobne odnose prema nekim poduzetnicima, uvijek ostaje pitanje načina na koji on provodi promjene. Jedva je odustao od uvođenja poreza ne nekretnine u zaista neprimjerenom trenutku, ali je karakterističnom upornošću izgurao zaista loše napisan zakon koji je definirao pravila igre za predstečajne nagodbe. Nitko u stručnoj javnosti ne spori da se zbog ogromne nelikvidnosti nešto trebalo učiniti te je jasno da je zaustavljanje cijelog procesa od strane suca Kolakušića šokirao kompletni financijski i poduzetnički establišment, ali je opet isto tako činjenica da se nitko ozbiljan zapravo u trenutku izrade zakona nije dovoljno odlučno želio svađati s przničavim ministrom jer se čovjek svađa ružno i iracionalno. Istina, Linić ubrzano zna korigirati svoje pogreške i prilagođavati se, ali je dojam da nikada neće odustati od produciranja pogrešaka. Danas ne znamo hoće li njegov proces predstečajne nagodbe u budućnosti donijeti pravnu neizvjesnost mjerenu u milijardama kuna.
Ukratko, Linić je čovjek teškog karaktera i pomalo staromodni financijski direktor iz socijalističkih vremena koji ne zna na višoj stručnoj razini i u prijateljskom okružju za poduzetnike voditi procese promjena, a za to je nagrađen povelikom hrpom političkih poena. Zaključak je prozaičan: svatko izgleda ima upravo onakvu vlast kakvu zaslužuje. Što ako je Linić zaista najbolje što Hrvatska može odabrati za ministra financija? E, onda svi imamo puno ozbiljnijih problema nego što se čini na prvi pogled.
Dobro je to što će nam Europska unija preuzeti upravljanje temeljnim odrednicama proračuna - odnosom prihoda i rashoda. Međutim, opet nam neće reći što trebamo učiniti i kako da smanjimo fiskalni deficit. A u provođenju rezova vrlo je izvjesno da će nam opet nedostajati znanja i vještina u vođenju tih procesa.
>>Ipak može gore! Prihodi u osam mjeseci pali 3,5 posto
