Električni romobili, o kojima se ovoga ljeta naveliko piše i u hrvatskim medijima, predivno su praktična stvar. Malo je što ljepše od izbjegavanja kolona automobila po velikim gradovima jezdeći na romobilu, s vjetrom u kosi i s pokretima koji vas vraćaju u dane djetinjstva, a opet brzo i bez po muke.
Ali, zapravo, jedino ljepše od električnog romobila je - uopće nemati električni romobil. Nego ga dijeliti. A taj trend, koji je eksplodirao po velikim gradovima u Europi, zasad zaobilazi Zagreb. Iskustvo Zagrepčana s električnim romobilima nije ni 10 posto iskustva Parižana ili stanovnika nekog drugog europskog grada čije su ulice preplavili električni romobili ne u privatnom vlasništvu, nego u vlasništvu start-up kompanija koje ih nude na vožnju svojim korisnicima po principu dijeljenja, po principu tzv. “share” ekonomije: ljudi ih uzmu gdje god hoće i ostave gdje god hoće, i u tome je ta ljepota.
Krenete u grad autom, parkirate na rubu centra gdje je lakše i jeftinije parkirati, pa produžite dalje električnim romobilom koji vam se našao u vidokrugu ili na aplikaciji na mobitelu, pa ga ostavite gdje god vam je zgodno, pa kad se kasnije umorite od hodanja ponovno uzmete neki drugi. Umjesto jednog, kojeg vučete za sobom svugdje, koristite naizgled beskonačan broj električnih romobila, po cijenama koje, ovisno o gradu i državi, iznose od 5 do 7,5 kuna za start vožnje i 0,80 do 1,80 kuna po minuti vožnje. Jeftinija cijena je u Poljskoj, skuplja u Belgiji.
Jednom kad ste u svom gradu pretplaćeni na takvu uslugu, možete električne romobile iste kompanije koristiti po svim drugim gradovima u kojima je prisutna. Lijepo je imati elektromobil u svom gradu, ali ljepše je imati tisuće na raspolaganju u svom plus još tisuće i tisuće u 20-30 drugih gradova. Zato je ova pojava vjerojatno najbolja stvar koja se dogodila konceptu nasumičnog, povoljnog otkrivanja europskih gradova još od pojave Ryanaira.
Puno je kompanija koje se bave time, zovu se Scoot, Lime, Bird, Bolt, Lyft i slično, krenule su 2012. iz San Francisca i proširile se po Americi i Europi, koju su posebno preplavile u posljednjih godinu-dvije.
Njihova masovna pojava u gradovima poput Pariza ili Bruxellesa stavlja pred gradske vlasti novi izazov: kako regulirati taj dosad ne baš regulirani segment gradskog prometa. Je li im dozvoljeno voziti po cesti ili po trotoaru? U Bruxellesu je nedavno neki lik izazvao zgražanje kad je električnim romobilom vozio kroz 635-metarski, zavojiti tunel Porte de Hal, bez kacige naravno, s vjetrom u kosi, ali očito i propuhom u glavi.
U Parizu, gdje je 12 različitih kompanija preplavilo ulice s preko 20 tisuća električnih romobila, gradske vlasti već kažnjavaju vožnju tih novotarija po trotoaru (kazna je 135 eura), a planiraju i ograničiti brzinu na 20 km/h po većini ulica, te samo 5 km/h po nekim ulicama s puno pješačkih prijelaza. London je potpuno zabranio ulazak na tržište takvim kompanijama s elektromobilima: prvo će razmisliti i regulirati propise na taj novi trend. Pariz je odabrao drukčiji pristup: prvo neka dođe tko god želi, a poslije će se regulirati, u hodu, kad stvar postane masovnija. Ili kad padnu prve žrtve.
U lipnju je, naime, neki mladić poginuo na električnom romobilu kad ga je udario kamion, kojemu je mladić oduzimao prednost na semaforu, što vozači elektromobila često rade, misleći valjda da su mali pa će ih drugi pustiti.
Ali, kakve sve to veze ima s EU, generalnom temom kojom se bavi ova kolumna jednog dopisnika iz Bruxellesa? Nikakve posebno, osim možda kroz ova tri zaključka. Prvo, pošto je čitav koncept “share ekonomije”, pa onda i dijeljenje električnih romobila, zasnovan na digitalizaciji: živimo u vremenu kad će biti digitalizirano sve što može biti digitalizirano.
Svaka radnja, pokret, posao, hobi, svaka usluga, bez obzira pruža li je poduzeće, udruga ili vlada, sve će se pokušati poremetiti i nanovo izgraditi alatima koje otvara digitalizacija.
Drugo, bit će tu puno posla za novo reguliranje, za propisivanje što je dopušteno, a što nije. Jer, prošlo je doba nevinosti kad su svi mislili da tehnološke kompanije iz Silicijske ili već koje druge doline brinu o bilo čemu drugom osim o profitu.
Ni privatnost, ni sigurnost nisu im pretjerano na umu, ako ih netko ne natjera da im budu na umu. I treće, iako će sve što može biti digitalizirano, i iako će se sve to najvidljivije događati na jedinstvenom tržištu EU čiji smo i mi dio, to ne znači nužno da će svaki uzbudljivi novi trend automatski doprijeti i do Hrvatske.
Nema načina da EU natjera nekoga da, ako želi pružati uslugu u Parizu, pruža uslugu i u Zagrebu, odnosno ako želi pristup jedinstvenom tržištu EU pokrije čitavo to jedinstveno tržište.
