Ne pada mi na pamet iz SAD-a kritizirati mjere hrvatske Vlade ili davati bilo kakve prijedloge, kaže Primorac, no kolege ovdje nepodijeljeno misle da isključivo povećanje poreza koje se dogodilo Hrvatskoj, bez drugih mjera fiskalne konsolidacije, mora ostaviti negativan trag na ekonomiju.
SAD-u se ovih dana na jednom mjestu sudaraju dvije suprotnosti, ona američka koja pokazuje svu snagu potrošačkog društva prkoseći tzv. globalnoj krizi i druga koja predstavlja ostatak svijeta savršeno uklopljenog u američku svakodnevicu i barem nakratko daleko od krize koja im je preokupirala živote u njihovim matičnim državama.
Tu prvenstveno mislim na golem broj Europljana i stanovnika Azije koji su ovih dana doslovno okupirali trgovačke centre diljem SAD-a. Tijekom više od 20 godina američkog iskustva nikad dosad nisam svjedočio intenzivnijoj potrošačkoj groznici u SAD-u poput ove koja se događa ovih dana. I zapravo je nemoguće ne upitati se proživljava li ova država krizu potpuno drugačije od ostatka svijeta. No u trenucima dok je potrošačka Amerika pokazivala svu svoju moć (domaći potrošači pokazuju rastuće povjerenje u mjere svoje administracije i oko 42% vjeruje da zemlja ide u dobrom smjeru) istodobno se odvijao proces koji je ekonomiju ove snažne države mogao gurnuti u recesiju.
31. prosinca 2012. trebao je biti sudbonosan za SAD jer su toga dana višegodišnje zakonske regulative predsjednika Busha, koje su, usput rečeno, donijele niz poreznih olakšica golemom broju građana SAD-a, trebale prestati vrijediti.
Naime, zakon iz 2010. godine jasno je predvidio da 1. siječnja 2013. godine na snagu stupa sigurnosni mehanizam, tzv. fiscal cliff ili u prijevodu fiskalna litica koji trenutačno podiže poreznu stopu, ali istodobno smanjuje državnu potrošnju na svim razinama. Govoreći jednostavnim rječnikom, SAD je bio pred mjerama poput onih koje Hrvatska poduzima u zadnje vrijeme kako bi se što učinkovitije punio proračun i smanjivala potrošnja, naravno sve to s dubokom nadom izlaska iz krize.
Ne pada mi na pamet iz SAD-a kritizirati mjere hrvatske Vlade ili davati bilo kakve prijedloge, no kolege ovdje nepodijeljeno misle da isključivo povećanje poreza koje se dogodilo Hrvatskoj, bez drugih mjera fiskalne konsolidacije, mora ostaviti negativan trag na ekonomiju, odvratiti ulagača i srušiti povjerenje rejtinških agencija. Hrvatska ekonomija zanemariva je u globalnim okvirima, nema razvijeno tržište obveznica, uglavnom je nekonkurentna, veće su investicije uglavnom daleko i prema tome ona mora primjenjivati mjere sukladno svojim posebnostima.
Primjena američkog modela kojem nismo dorasli, bez niza drugih popratnih mjera i aktivnosti specifičnih za naše gospodarstvo, u Hrvatskoj bi najvjerojatnije dovela do slabljenje nacionalne valute, što velikim ekonomijama ponekad i biva cilj zbog povećanja globalne konkurentnosti, ali, naravno, takva bi mjera Hrvatskoj istodobno znatno otežala vraćanje postojećih dugova. Svi ekonomski stručnjaci s kojima sam razgovarao slažu se da je u Hrvatskoj potrebno žurno stvoriti nužne preduvjete želimo li pokrenuti učinkovit oporavak gospodarstva, a oni uključuju promjenu odnosa prema privatnom sektoru počevši od proizvodnje pa do zdravstva, reduciranje nepotrebne administracije, zaustavljanje nepredvidljivih i čestih izmjena poreznog sustava te smanjenje velike uloge koju država ima u hrvatskom gospodarstvu.
Izbjegnuta \"Fiskalna litica\"
Isto tako nemam namjeru ni polemizirati oko sadržaja izjava Laurencea Petera koji tvrdi da je “ekonomist stručnjak koji će sutra znati zašto se stvari koje je predvidio jučer nisu dogodile danas”, no istina je da je uglavnom sve što su predvidjeli teoretičari ekonomskih znanosti bilo pogrešno i da danas svijet funkcionira uglavnom suprotno njihovim predviđanjima. Poučeni tim iskustvom, američki ekonomisti nisu željeli ovaj put riskirati i Predstavnički dom američkog Kongresa konsenzusom je usvojio kompromisni zakonski prijedlog Senata kojim se izbjeglo povećanje poreza i oštro smanjenje državnih troškova nazvano “fiskalna litica” koje bi prema svim ozbiljnim analizama najveće svjetsko gospodarstvo odvelo u recesiju. Naravno, ekonomski su analitičari u svoje planove morali ukalkulirati još jedan “detalj”. Naime, godišnji deficit američkog proračuna već dulje vrijeme veći je od 1000 milijardi dolara godišnje, što je kumulativno do današnjeg dana dovelo do ukupnog duga SAD-a od 16.400 milijardi dolara.
Predsjedniku Obami i ključnim ljudima američke politike jasno je da bez potrošnje, bila ona osobna ili državna, nema porasta bruto domaćeg proizvoda (BDP-a). Kad se tome dodaju i investicije uz koliko-toliko uravnotežen odnos izvoza i uvoza, ispunjavaju se svi nužni uvjeti za rast BDP-a u SAD-u. Jedno staro iskustveno pravilo koje prate gotovo sve američke administracije kaže da se posebice u trenucima znatne gospodarske krize u kojoj stagnira osobna potrošnje i koju prati pad investicija državna potrošnja mora stimulirati i konstantno rasti. Sve navedeno u skladu je s naukom Johna Maynarda Keynesa, jednog od najutjecajnijih svjetskih ekonomista i tvorca suvremene makroekonomije koji je posebno isticao važnost proračunskog deficitarnog financiranja u stanjima gospodarske depresije kako bi se omogućio gospodarski rast.
Dakle, SAD nije napravio ništa drugo nego slijedio temeljna Keynesova pravila izlaska iz krize koja ističu da su gospodarske krize potpuno uobičajene ciklusne pojave, no da upravo tada država treba povećati potrošnju kako bi se povećala potražnja za proizvodima i uslugama, smanjiti poreze i kamatne stope kako bi se potaknulo poduzetništvo i osobna potrošnja te osiguralo podmirivanje kratkoročnih dospjelih obveza. Upravo u ovih nekoliko rečenica sažeta je cijela filozofija nedavnih ključnih poteza američke administracije.
Što bi se dogodilo da nije postignut politički kompromis i da Predstavnički dom nije izglasao zakon kojim se izbjeglo povećanje poreza i oštro smanjenje državnih troškova? Nedvojbeno je da rezanje proračunske potrošnje i povećavanje poreza automatizmom osiromašuje najveći dio populacije SAD-a te posljedično smanjuje potražnju za robama i uslugama, što sve zajedno usporava ekonomski rast i povećava nezaposlenost. Neminovno bi u razdoblju koje slijedi više od tri milijuna ljudi u SAD-u ostalo bez posla, a postotak nezaposlenih sa 7,9%, koliko je iznosio u listopadu 2012. godine, porastao bi na rekordnih 10%. U takvim uvjetima nemoguće je izbjeći recesiju, a prema prvim procjenama vrijednost tržišta kapitala pala bi oko 30%.
Ono što me je fasciniralo jest da nitko od mojih sugovornika, bio on republikanac ili demokrat, nije ni u jednom trenutku posumnjao da će obje stranke, bez obzira na sve razlike, napraviti ono što je najbolje za njihovu zemlju. Nisam mogao ne upitati se kad će i hoće li u Hrvatskoj ikad biti moguće nacionalni interes staviti iznad stranačkog. Ovo je lekcija mnogima i mora se upamtiti.
Donošenjem novog, upravo spomenutog zakona 98% građana SAD-a zaštitilo se od povećanja poreza koji se zapravo povećao samo kućanstvima koja zarađuju više od 450 tisuća dolara godišnje (u tim se slučajevima porezna stopa povećala sa 35 na 39,5%). Fascinantno je bilo svjedočiti iz dana u dan kako su rezultati novog zakona postali vidljivi gotovo trenutačno. Strah od novih oporezivanja kod prosječnog Amerikanca je nestao, potrošnja se rasplamsala toliko da je dovela do prave potrošačke ofenzive opisane na početku ovoga članka. Rezultati objavljeni ovih dana upućuju na to da je ovakva porezna politika dovela do povećanog interesa za investicije u američko gospodarstvo; samo tijekom posljednjih nekoliko tjedana u SAD-u je otvoreno oko 150.000 novih radnih mjesta, a ekonomski rast već je danas oko 2%. Vrlo optimistično zvuči i podatak da je u sve računice ukalkuliran i rast plaća radnicima do konca godine od najmanje 2%. Spomenute su mjere naglo promijenile odnos čimbenika rasta ekonomije u SAD-u te, s obzirom na prošlogodišnji pad izvoza i investicija u poslovni sektor, sada u oporavku američke ekonomije ključnu ulogu ima osobna potrošnja koja u ovom trenutku čini oko 70% ukupne gospodarske aktivnosti države.
Zadržana postojeća prava
Mnogi će se iznenaditi kad pročitaju da je američka vlada uza sve spomenute mjere odlučila zadržati postojeća prava nezaposlenih i svih ljudi ovisnih o socijalnoj pomoći pa se SAD na kraju pokazao državom koja svojim građanima omogućuje socijalna prava koja su u svijetu globalne krize davno ukinuta u nizu drugih država.
No razlika između ostatka svijeta i SAD-a leži u tome što uvijek u rukavu imaju velik globalni adut, a to je dolar. Ne treba zaboraviti podatak koji ističe Međunarodni monetarni fond da je ukupna globalna svjetska štednja više od 61% u dolarima, dok najbliža druga valuta euro čini nešto više od 26% svjetske štednje.
O sigurnosti i snazi kupovne moći dolara brinu se Federalne rezerve (FED), najmoćnija centralna banka u svijetu, koja u cijelosti regulira i kontrolira financijsko i monetarno tržište SAD-a. FED danas predstavlja i ključnu snagu za stimulaciju američkog gospodarstva. Pojednostavljeno, posljedična je uloga FED-a osigurati stabilnost cijena i sustavno smanjivati nezaposlenost u SAD-u, a kolika je snaga ove institucije najbolje govori podatak da je 2011. na raspolaganju imao oko 60 milijardi dolara u neto iznosu te ukupnu imovinu od oko 3000 milijardi dolara. Naravno, Fed isto tako osigurava raspoloživu količinu novca na tržištu kupujući vladine obveznice, jednostavno tiskajući novac, a koliki je utjecaj ove organizacije na burzovno tržište najbolje je vidljivo iz podatka da je upravo Zbog FED-a jedan od indeksa vrijednosti dionica “The Dow Jones Industrial Average” između 2009. i 2011. porastao 90%.
No udar globalne krize na SAD ipak je snažan, a o tome najbolje govori izjava prvog čovjeka FED-a Bena Bernankea koji i dalje upozorava da je, bez obzira na sve donesene mjere, i dalje “ugrožen” oporavak najveće svjetske ekonomije jer je očito pravovremeno shvatio da unatoč svim mjerama globalna kriza izvan SAD-a može imati znatne reperkusije na američko gospodarstvo.
O čemu govori Bernanke, postaje jasno iz jednostavnog primjera, npr. ako zbog poremećaja svjetskog tržišta kapitala postojeća FED-ova imovina izgubi na vrijednosti samo 2%, to u konačnici predstavlja 60 milijardi dolara čime se, bez obzira na snagu američkog gospodarstva, može ugroziti FED-ova uloga u oporavku američkog gospodarstva. Upravo zbog toga što velik dio američke proizvodnje više nije u SAD-u te da se kojim slučajem recesija dogodila u SAD-u, njen negativan utjecaj na proizvodnju izvan SAD-a bio bi golem, a cijeli bi proces trenutačno zahvatilo globalno gospodarstvo.
Američko gospodarstvo istodobno mora voditi računa o još nekoliko novih vrlo aktualnih faktora, a tiču se sve većeg utjecaja Kine, ali i EU na globalno gospodarstvo. Naime, SAD, EU i Kina čine gotovo 60% ukupnog globalnog BDP-a, a u svijetu globalne krize i interesi se mijenjaju pa ugledni autori poput Rickardsa naše doba već otvoreno nazivaju “svjetskim valutnim ratom”. Interesi među velikim globalnim igračima ponekad su zajednički, ali s druge strane znaju biti potpuno oprečni. Tako npr. Kina (u zadnjih 10 godina pokrenula je 6 ciklusa devalvacije jena), ali i SAD čine sve kako bi vlastitim valutama smanjili vrijednost kako bi im proizvodi bili što konkurentniji na vanjskim tržištima, no istodobno jednima i drugima zbog razloga koje ne treba posebno navoditi odgovara snažan euro.
Budući da većim dijelom dinamičnost gospodarstva EU i te kako ovisi o SAD-u i Kini, EU nema puno načina suprotstaviti se ovoj tihoj ali sustavnoj zajedničkoj akciji. Koliko je Kini važan odnos FED-a prema dolaru najbolje govori podatak da su ukupne kineske rezerve oko 3000 milijardi dolara, od čega je gotovo 1000 milijardi dolara direktno ili indirektno uloženo preko raznih programa, izdavanja obveznica ili investicija koje je inicirala sama američka vlada.
S druge strane, zbog goleme gospodarske krize u SAD-u te do sada najvećeg tiskanja dolara od svoga postojanja, povjerenje u dolar ozbiljno je poljuljano, a velike i moćne države poput Kine i Japana traže jamstva za stabilnost dolara i na druge načine. Izgleda da su ga pronašli u zlatu. Aktivnosti koje u zadnje vrijeme poduzima Kina, ali i neke druge snažne ekonomije, prvenstveno kupnjom golemih rezervi zlata uglavnom iz SAD-a, govore o tome da danas postoji golema težnja za stabiliziranjem svjetskog tržišta nečim puno mjerljivijim od tiskanja novca, nečeg čime nije jednostavno manipulirati, a to je očito zlato. Neke analitičari već javno nastupaju i ističu da je barem privremeno vraćanje na tzv. zlatni standard ili točnije “fleksibilni zlatni standard” kojim se definira nužan postotak ukupnog novca pohranjen u zlatu ili čvrsto valutno vezanje uz zlato, jedina garancija kontrole tiskanja novca te osiguravanja stabilnosti cijena, ali i vrijednosti imovine što je iznimno važno u dugoročnom planiranju investicija.
Svoja razmišljanja povezuju s razdobljem “zlatnog standarda” od 1870. do 1914. godine, jedinstvenom razdoblju u ljudskoj povijesti koje nije bio obilježeno inflacijom, dapače u većini tada razvijenih ekonomija postojala je deflacija ili ukupno sniženje cijene usluga i proizvoda, a kao rezultat intenzivnog razvoja novih tehnologija i inovacija drastično se povećala produktivnost kao i životni standard, sve to uz praktički najnižu zabilježenu stopu nezaposlenosti. Naravno da su oponenti tzv. zlatnog standarda odmah istaknuli da su današnji procesi toliko brzi i dinamični da bi primjena zlatnog standarda bitno usporila dinamiku moderne ekonomije kao i njeno izvlačenje iz sadašnje krize.
Apsolutno je netacno da je potrosnja u Americi toliko povecana i da su trgovacki centi puni. Kome je cij da obmanjuje javnost?