Područje temeljnih prava obuhvaćeno pristupnim pregovorima u poglavlju 23 iznimno je široko, a pravna stečevine Europske unije obuhvaća ne samo prava zaštićena Poveljom Europske unije o ljudskim pravima nego i sve pravne instrumente zaštite ljudskih prava koje su donijeli Vijeće Europe i Ujedinjeni narodi. Važno je napomenuti da je Povelja Europske unije o ljudskim pravima sastavni dio Lisabonskog ugovora. Povelja o temeljnim pravima EU ima jednaku snagu kao i osnivački ugovori, čime je i ona stekla status primarnog prava. To je izričito propisano člankom 6 Ugovora o EU. No pravna stečevina obuhvaća i sva ona ljudska prava koja su zaštićena drugim međunarodnim instrumentima bilo da su oni usvojena na razini Ujedinjenih naroda, bilo na razini Vijeća Europe. Pri tome posebice treba izdvojiti Konvenciju Vijeća Europe o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda. No, pored te konvencije Vijeće Europe donijelo je brojne druge važne konvencije kojima su uspostavljeni standardi zaštite ljudskih prava na specifičnim područjima poput zaštite nacionalnih manjina, zaštite djece itd.
Premda su se pristupni pregovori inicijalno bavili svim pitanjima zaštite ljudskih prava, kako su pregovori napredovali, pozornost se usmjeravala na ona pitanja za koja je Europska unija smatrala da Hrvatska još uvijek nije ostvarila dostatan napredak. Tako da je fokus bio usmjeren na antidiskriminaciju, sankcioniranje zločina iz mržnje, zaštitu nacionalnih manjina, povratak izbjeglica, konvalidaciju, jačanje uloge pučkog pravobranitelja, besplatnu pravnu pomoć i upravno sudovanje.
Zasigurno najsloženija pitanja u području zaštite ljudskih prava odnosila su se na zaštitu nacionalnih manjina te na povratak izbjeglica. To je imalo svoje subjektivne i objektivne razloge. Subjektivni su proizlazili iz različitih percepcija položaja nacionalnih manjina o tome kakva prava one uživaju te s kojim se problemima suočavaju. Objektivne su proizlazile iz financijskih učinaka koje su pojedina pitanja imala na državni proračun. Posebice se to odnosi na povratak izbjeglica. No, kad govorimo o zaštiti prava nacionalnih manjina, glavno pitanje koje je dominiralo ovim područjem bilo je vezano uza zastupljenost nacionalnih manjina u državnoj upravi i pravosuđu. U odnosu na povratak izbjeglica pregovori su se usmjerili na stambeno zbrinjavanje izbjeglica i konvalidaciju radnog staža. Ta pitanja bila su sagledavana u kontekstu stvaranja minimalnih uvjeta za održiv povratak izbjeglica.
Premda je pitanje besplatne pravne pomoći u pregovaračkom procesu u suštini trebalo biti tehničko pitanje usklađivanja s relevantnom direktivom Europske unije, ono je privuklo neočekivano veliku pozornost u pregovaračkom procesu. U suštini pravna je stečevina od Hrvatske tražila da sve građane Europske unije u prekograničnim sporovima osigura besplatnu pravnu pomoć pod uvjetom da su oni zbog svog slabog imovinskog stanja onemogućeni u pristupu sudu. No, pitanje je preraslo spomenuti zahtjev te se od Hrvatske tražilo da uvede cjelovit sustav besplatne pravne pomoći. To je značilo uspostavu sustava koji će svim hrvatskim i Unijinim građanima slabijeg imovnog stanja osigurati da ne budu diskriminirani u pristupu sudu temeljem svog slabijeg imovnog stanja.
Upravno sudovanje bilo je predmet interesa pregovaračkog procesa u kontekstu osiguranja jednakopravnosti stranaka pred sudom. Tražila se kontradiktornost postupka, odnosno da se građanima omogući da na glavnoj raspravi pred sudom mogu iznijeti svoj predmet. Nakon što se Hrvatska odlučila za uvođenje dvostupanjskog upravnog sudovanja, pozornost pregovora bila je usmjerena na ispunjavanje potrebnih pretpostavki da uspostavljeni sustav zaživi u praksi.
Pitanje zatvorskog sustava u suštini se svodilo na nedostatne kapacitete zatvorskog sustava te poduzimanje mjera koje će taj problem riješiti. Tražilo se ulaganje u zatvorsku infrastrukturu, ali i sustavne promjene koje će rasteretiti zatvorski sustav od velikog priljeva zatvorenika. Uvođenje sustava probacije te zakonske izmjene sustava kazni trebale bi dovesti do tog cilja.
Zaključno može se reći da je područje zaštite ljudskih prava po opsegu pitanja bilo najšire obuhvaćeno u poglavlju 23. No, kako je Hrvatska napredovala u pristupnim pregovorima, mnoga su pitanja dosegla najviše europske standarde te su time izašla iz fokusa pregovara. Na kraju su ostala sano pojedina najsloženija pitanja koja je Hrvatska u velikoj mjeri uspjela riješiti do okončanja pregovora. No, pitanja zaštite ljudskih prava takva su da se ona neće skinuti s nacionalne ni s međunarodne agende sa završetkom pregovora budući da ona od države traže stalnu pozornost. Stečena iskustva u pregovorima s Hrvatskom Europska unija će zasigurno koristiti u poticanju reformi u državama koje nastoje ući u EU te će stoga ta iskustva biti svojevrstan putokaz i za buduće pregovore.
Zgodna je ova fotografija koja zorno pokazuje kako temeljna ljudska prava moraš svijećom tražiti.