U sklopu Dana arhitekata 5.2 koje organizira Hrvatska komora arhitekata sutra će se održati panel “Prostor i gradnja – Vrijeme za novi zakonodavni okvir”. Na ovu temu, koja je u skladu s trenutkom u kojem se najavljuje promjena Zakona o obnovi, razgovarali smo s Kristinom Perkov iz Odbora za zakonodavstvo HKA te Lukom Krstulovićem, urbanistom i voditeljem skupa.
Kad promatramo prostor, osobito obalni, postaje očito da je prostorno uređenje posljednja dva-tri desetljeća u cijelosti zakazalo. Zašto se to dogodilo ako smo desetljećima prije toga bili nositelji dobrog urbanizma i projektiranja?
Luka Krstulović: Odgovor je jednostavan – stvarajem nove države došlo je do društvene i ekonomske tranzicije koja u sektoru prostornog uređenja naprosto nije promišljeno izvedena. Sustav prostornog uređenja iz bivše države možemo u mnogim stvarima ocijeniti uspješnim, no on je bio takav u okvirima u kojima je formiran. Nije ga moguće preslikati na nove društvene i ekonomske okvire, jer oni sami po sebi zahtijevaju veću dinamiku i fleksibilnost. Naravno, deregulacija i potpuno prilagođavanje tržištu još je lošija ideja. Stoga možemo reći kako je problem dvojak - proizlazi istovremeno iz pretjerane prilagodbe kao i iz nedostatka stvarne prilagodbe. Pritisak tržišta s jedne strane doveo je do postepenog urušavanja funkcionalnog zakonodavnog okvira i posljedično do brojnih devastacija u prostoru, a inercija naslijeđenih obrazaca s druge strane povećala je jaz između politike i struke, te onemogućila da se planiranje i projektiranje u novoj društvenoj perspektivi sagleda kao koristan alat. Tu su poziciju neuspješno pokušali iskoristiti drugi resori, uz očiti nedostatak bavljenja temom prostora, što je dovelo do vidljivih posljedica. Naravno, lako je kritizirati taj proces iz današnjeg gledišta, treba biti iskren i reći da u njemu svi pomalo snose odgovornost. Također, demokratizacija i otvaranje tržištu u pravilu su bolan i kaotičan proces za složena područja kao što je prostorno uređenje. No vrijeme za izlike je prošlo, posljedice su tu i nadajmo se samo da će one biti dovoljan poticaj nama kao društvu da shvatimo potrebu za promjenama.
Kristina Perkov: Kako je Luka već i naglasio, osnovni problem je što strukturne promjene sustava prostornog uređenja u Hrvatskoj zapravo nikad nisu provedene, tj. sustav iz prethodnog društvenog uređenja nismo prilagodili novom. I dalje imamo nesređene zemljišne knjige, katastar, neusklađene zakone i resore, što je jedna od osnovnih pretpostavi da se uopće možemo baviti ozbiljnim planiranjem. Takva nesređena situacija stvara i ogromne gubitke što otežava provođenje kapitalnih projekata ali i također stvara iznimno velike probleme na lokalnoj razini. Ono što dodatno pogoršava cijelu tu situaciju je i činjenica da se zadnjih tridesetak godina prostorno planiranje kao stručna disciplina sustavno uništava. Prostorno planiranje, planovi i odredbe za red u prostoru se uvelike smatraju nepoželjnima, kao ograničavajući faktor za realizaciju poduzetničkih i privatnih potreba i želja. Posljedice takvog neučinkovitog sustava su sve brojnije i sve vidljivije u prostoru, devastacije neplanskom i često nekvalitetnom izgradnjom su postale svakodnevna pojava. Kao što ste i sami naveli, upravo Hrvatska ima dugu povijest planiranja gradova i naselja u kontinuitetu, od antičkih vremena pa sve do planske urbanizacije druge polovice 20 stoljeća. Upravo njihova unikatnost, raznolikost, vrsnoća i europska prepoznatljivost bi nas trebali obvezati da tu visoku razinu urbanističkog promišljanja i urbane kulture njegujemo i dalje.
Što struka želi postići fokusiranjem na zakon? Zašto se uopće bavi zakonodavnim okvirom, a ne konkretnim planovima i projektima?
Luka Krstulović: Struka bi se, u idealnim uvjetima, uistinu trebala fokusirati pretežito na arhitekturu i urbanizam, no uvjeti u kojima djelujemo nisu takvi. Sama činjenica da se kolege naših godina odlučuju baviti ovom temom ukazuje na to da stanje u struci nije dobro, te da je potrebno fokus prebaciti s pojedinačnih na opće teme, baviti se sustavom. Treba biti iskren i reći – u proteklom periodu nismo uspjeli, rezultati su loši i moramo se suočiti s njima, detektirati probleme i krenuti u potragu za rješenjima. Taj proces je na neki način i započeo, dio naših kolega već je istupio izvan strukovnih okvira i započeo ukazivati na sustavne probleme u prostoru, a na nama je da taj proces nastavimo i reafirmiramo društveno angažiranu poziciju arhitetaka. To je težak zadatak, ali bez tog angažmana neće biti ni kvalitetne arhitekture ni urbanizma, odnosno takvi primjeri svoditi će se na iznimke a ne pravila.
Kristina Perkov: Već duže vrijeme se suočavamo s posljedicama koje nastaju zbog neodrživog gospodarenja prostorom. Brojni su medijski natpisi koji oslikavaju samo jedan manji dio devastacija prisutnih u svim dijelovima zemlje i situacija je svakim danom sve alarmantnija. Na te probleme je godina upozoravala planerska struka, no očigledno ne dovoljno glasno. Prečeste izmjene zakonskih propisa koje reguliraju prostorno planiranje uglavnom nisu dovele do poboljšanja i sve više je evidentna i neusklađenost i preklapanje nadležnosti sa zakonima koji reguliraju teme kao što su zašita okoliša, promet, poljoprivredna i šumska područja, teme turizma i pomorskog dobra i druge iznimno važne teme. Promjene su nužne i jedna od tih promjena je stvaranje učinkovitog i provedivog zakonodavnog okvira iz područja prostornog uređenja i gradnje.
Tijekom srpnja i kolovoza provedena je i šira stručna rasprava Teza za izmjenu zakonodavnog okvira iz područja prostornog uređenja i gradnje koje su nastale na inicijativu resornih odbora – Odbora za zakonodavstvo i Odbora za urbanizam, Hrvatska komora arhitekata. Što je zaključeno u tim raspravama, što bi se trebalo poduzeti da se donese adekvatan zakonodavan okvir?
Kristina Perkov: Stvaranje učinkovitog i provedivog zakonodavnog okvira je izrazito kompleksna tema i predstavlja dugoročan i sveobuhvatan proces. Pripremljene teze, bazirane na zaključcima sa prošlogodišnjih Dana arhitekata 4.0., bile su kvalitetna osnova za provođenje šire stručne rasprave koja predstavlja iznimno važan dio tog procesa. Značajan broj kolega uključio se tijekom srpnja i kolovoza dostavom kvalitetnih komentara, primjedbi i prijedloga kojima su doprinijeli daljnjoj razradi pojedinih teza te nadopuni evidentiranih ključnih nedostataka. Možda tu ne bih izdvojila zaključke, koji će biti predstavljeni na dvodnevnom stručnom skupu koji će biti nastavak stručne diskusije i dodatna prilika za uključivanja šire stručne javnosti, već bih iskoristila ovaj intervju da se zahvalim svim kolegama koji su sudjelovali u pripremi teza i u stručnoj raspravi na izdvojenom vremenu i pomoći. Pozivamo sve kolege na Dane arhitekata 5.2 / PROSTOR I GRADNJU - VRIJEME ZA NOVI ZAKONODAVNI OKVIR, koji će se održati u dva termina, 28. i 29. rujna video-prijenosom iz ORIS Kuće arhitekture.
S obzirom na sve veću degradaciju prostora, očekujete li da nadležno ministarstvo napokon prihvati prijedloge i argumente struke? Što ako se to ne dogodi?
Kristina Perkov: Kao što sam i ranije navela, izrada novog zakonodavnog okvira je nužna i da bi on bio učinkovit i provediv nužno je uključiti širu strukovnu zajednicu i javnost. Upravo njihova nedostatna uključenost u ključne procese jednim dijelom je i odgovorna za trenutačni nedovoljno fleksibilan i neučinkovit sustav. Stoga je i jedan od ciljeva izrađenih Teza za izmjenu zakonodavnog okvira iz područja prostornog uređenja i gradnje, čiju izradu su inicirali i izradili resorni odbori – Odbor za urbanizam i Odbor za zakonodavstvo upravo uspostavljanje kvalitetnije suradnje s ministarstvima i drugim državnim tijelima, kroz uključivanje u radne skupine za izradu novih propisa, te je do sada u više navrata Hrvatska komora arhitekata uputila prema Ministarstvu prostornog uređenja, graditeljstva i državne imovine pripremljene teze.
Luka Krstulović: Tako je, ako kroz dosadašnje procese možemo zaključiti jednu stvar to je da se promjena u jednakoj mjeri mora dogoditi i „bottom up“. Struka mora iskoristiti iskustvo koje se nakupilo kroz godine rada u ovom sustavu kako bi prijedloge utemeljila i na realnim problemima i potrebama prakse. Takvi prijedlozi će i pred upravnim tijelima imati veći legitimitet, odnosno biti će teže odbaciti prijedloge koji su utemeljeni u čvrstim dokazima.
Kakva su iskustva drugih tranzicijskih zemalja koje su se također susretale s ovakvim problemima?
Kristina Perkov: Iskustva su različita - Europska unija nema zajednički regulirano prostorno planiranje, što često dovodi do nekvalitetnih zakonodavnih prilagodbi koje prethode pristupanju EU. Nedovoljna ulaganja u razvoj ove discipline dovode i do gubitka elementarne logike planerske discipline i do smanjenja kvalitete planova. U većem broju zemalja uočena je degradacija planerske struke.
Luka Krstulović: Spomenutu temu je nedavno otvorio kolega Nikša Božić u sklopu webinara pod nazivom „Europski sustavi prostornog planiranja“. U sklopu toga, slušali smo predavanja brojnih kolega iz drugih europskih zemalja koji su pričali o svojim, više ili manje, uređenim sustavima te izazovima s kojima se suočavaju. Zanimljivo je bilo čuti kako i naprednije zemlje s većim kontinuitetom sustava planiranja imaju slične probleme kao i mi, te kako u pogledu prostornog uređenja uglavnom nigdje nisu zadovoljni. Razlog tome je, naravno, i sve veći pritisak tržišta te niska razina svijesti o potrebi očuvanja prostora. Ipak, ohrabrujuće je vidjeti kako su rezultati u nekim zemljama puno bolji, te kako postoje i fleksibilniji sustavi s manje formalnim ili normiranim okvirima u kojima je to kompenzirano razinom kulture građenja i planiranja. Svakako, ta iskustva su vrijedna i trebamo ih više proučavati i raspravljati o njima kako bismo došli do optimalnog rješenja za hrvatski kontekst. Ništa ne ide preko noći, a složena tema poput ove zahtijeva znatno više vremena nego što je do sada bilo ulagano, no netko taj proces mora započeti. Mi smo tu i spremni smo.
>> Pogledajte i ovaj video - Skoko: Hrvatski način života je ideal, moramo ga naučiti iskoristiti u svijetu
Daj reci to jednostavno, u Jugoslaviji se forsirala kultura, civilizacija i institucije dakle ljevičaske tekovine. To su desničari razvalili i prilagodili svom razumjevanju pastirske pastoralne države.