Za Hrvatsku poštansku banku moglo bi se reći da je školski primjer zašto je najbolje onemogućiti političarima da pod kontrolom imaju bilo kakvu značajnu financijsku kuću, a pogotovu ne osjetljivu štedno-kreditnu instituciju kojoj građani i tvrtke povjeravaju svoj novac.
U svojoj povijesti Poštanska banka je prikriveno sanirana nekoliko puta, a posljedice raskalašene Sanaderove ere osjeća i dandanas. Pomalo je apsurdno da vrlo brzo stiže finale privatizacije HPB-a u trenutku kad se napokon može reći da banka ima kvalitetan, profesionalan menadžment i postiže sve bolje rezultate.
Međutim, sadašnji predsjednik uprave HPB-a, Čedo Maletić – čovjek koji se kalio na najtežem poslu u bankarstvu kao šef nadzora i kontrole HNB-a, a kasnije i kao direktor Imex banke – ipak je samo biološka činjenica. Ne postoji nikakvo jamstvo da ga neće smijeniti neki političarski hir te u banku dovesti nekoga poput bivšeg direktora Banke Josipa Protege kojeg optužnica tereti da je uz još deset optuženih oštetio banku za 255 milijuna kuna. Stoga je možda najbolje zaboraviti frazeologiju iz Sanaderovih vremena o potrebi jačanja hrvatske nacionalne državne banke.
Ta teorija pokazala se samo kao demagoški kišobran Protegi i suoptuženima za besramno razbacivanje bankovnim novcem. Danas se Protega i kompanjoni brane s tezom da su samo provodili agresivnu strategiju osvajanja što većeg tržišnog udjela koju im je naložio vlasnik. U stvarnosti je na taj način grupa poduzetnika vrlo upitne sposobnosti izvukla iz banke nevjerojatne iznose, a Protega i društvo isplaćivali su si bajkovite nagrade za uspješnost u radu – ukupno 26 milijuna kuna.
Drugim riječima, poučeni prvom sanacijom banaka te bankarskom krizom 1998. godine, kao i aferom Bankomat, danas treba samo postaviti pitanje za koliko će se, kada i kome prodati HPB.
Kada?
Kako doznajemo, želja je ministra financija Slavka Linića prodati HPB što je brže moguće. Navodno ministar Linić planira finalizirati prodaju čak prije ljeta, ali dobri poznavatelji procedura u složenim transakcijama kao što je kupnja jedne banke smatraju da će prodaja HBP-a biti samo još jedan slučaj u kojem će Linić morati malo prikočiti mimo svoje volje.
Naime, zasad je u suradnji savjetnika u procesu privatizacije i uprave banke sastavljen osnovni informacijski memorandum za potencijalne zainteresirane investitore. Prodavatelj sada treba odlučiti hoće li ići s pozivnim natječajem za prodaju banke ili će krenuti što je transparentnije moguće, s otvorenim natječajem.
Nakon pokretanja natječaja trebalo bi se ući u fazu u kojoj se za zainteresirane kupce otvara data room, a oni ulaze u due dilligence ili dubinsko snimanje banke. Sve to moguće je izvesti do ljeta te realizirati kupoprodajnu transakciju, ali se ne može reći da se radi o realnoj opciji. Uz to, čini se da možda i ne bi trebalo žuriti jer uz vođenje Čede Maletića banka s vremenom dobiva na cijeni. Naime, za vjerovati je da će konkretni model privatizacije ovisiti prvenstveno o iznosu koji će Linić moći dobiti za banku te će o tome ovisiti i odluka hoće li kupcima ponuditi 99 posto dionica banke ili će se zadržati jedan paket.
Konkretno, u banci država ima 51 posto dionica, 27 posto drži Pošta, a oko 20 posto HZMO. Svi ti ključni državni dioničari riješili bi mnoge financijske probleme ako se za HPB dobije respektabilna cijena. Ključni argumenti za dizanje cijene u ovako dubokoj i teškoj krizi, koja je gotovo potpuno umrtvila bilo kakve agresivnije preuzimačke ambicije velikih igrača, zapravo je sve bolje poslovanje banke.
U trenutku kad je Maletić dolazio u banku prije nekoliko godina doslovno je se moglo prodati za jednu kunu te zamoliti novog vlasnika: spašavaj što se spasiti može, samo bez velike buke. Ipak, Maletić je od dolaska u banku počeo provoditi izrazito odlučnu politiku rezerviranja i otpisa svih loših kredita Protege i društva, a taj posao pospremanja velikog kreditnog nereda u portfelju banke provodi do danas.
Stoga banka ima zadovoljavajući koeficijent adekvatnosti kapitala i visoku pokrivenost loših kredita rezervacijama, ali je za osiguranje kapitaliziranosti i dalje ovisna o hibridnim depozitima koje je u više navrata osiguravala država. Dakle, jedan o faktora koji će utjecati na visinu transakcije sigurno je i nužna dokapitalizacija.
Nadalje, novi vlasnici banke zasigurno će primijetiti da je Maletić od dolaska u banku uspio spustiti odnos troškova i prihoda (cost/income ratio) s katastrofalnih 94 posto na 64 posto. Taj cost/income ratio u daljnjem je padu. Uz to, danas banka u usporedbi s prosjecima tržišta ima natprosječni povrat na kapital od 7 posto te bilježi 12-postotni rast kredita, daleko veći nego prosjek tržišta.
Banka se može pohvaliti značajnim rastom depozita kao i s povećanjem tržišnog udjela u izrazito nezahvalnim vremenima. A upravo tržišni udio bit će najveći mamac za kupca, ključna motivacija za ulaganje u trenutku kad sve stroži regulativni okviri i opći uvjeti poslovanja guraju neka od najuglednijih europskih imena na razmišljanja o dezinvestiranju, tj. čak o izlasku s hrvatskog tržišta te prebacivanju ambicija na zahvalnije zemlje s većim tržištima i višim stopama rasta kao što su Rusija, Ukrajina ili Poljska.
Kome?
Zasad još nema službenih potvrda o zainteresiranosti mogućih kupaca, ali se na osnovi kuloarskih priča može barem grubo rekonstruirati lista mogućih preuzimača, pa makar samo teoretskih.
Visoko na listi želja države kao prodavatelja zasigurno je veliki domaći investitor.
Prvo, procjenjuje se da bi banci izrazito pogodovao ulazak domaćeg privatnog kapitala te bi se dugoročno smanjila razina vjerojatnosti bijega novog vlasnika na znak prve ozbiljnije nevolje, a što smo dobro vidjeli po ponašanju Bayerische Landesbanka u Riječkoj banci.
Drugo, prodaja domaćem investitoru kao strateškom partneru političarima bi bila priča koju će puno lakše prodati javnosti nego prodaja strancima. Nije tajna da je Adris jedini domaći veliki investitor s financijskim kapacitetom za preuzimanje banke poput Poštanske.
Ključno je pitanje hoće li se usredotočiti samo na Croatiju osiguranje ili bi mogao krenuti u stvaranje domaćeg financijskog konglomerata.
Najintrigantnija priča o potencijalnom preuzimaču HPB-a ona je koja je krenula nakon nedavnog posjeta glavnog direktora Erste banke Hrvatskoj. Pomirljive riječi prema hrvatskoj monetarnoj politici mnogi su protumačili kao početak diskretnog lobiranja. U slučaju da hrvatski Erste preuzme HPB, postao bi drugi igrač po veličini na hrvatskom tržištu, pretekao bi PBZ. Bio bi to svojevrsni vrhunac impresivne karijere Petra Radakovića, čovjeka koji je počeo gradeći malu, ali uspješnu, Bjelovarsku banku. Prodao ju je Ersteu pa je preuzimanjem svojedobno posrnule Riječke banke ušao u prvu hrvatsku bankarsku ligu. Mogla bi to biti i zadnja velika Radakovićeva utakmica na hrvatskom tržištu jer se u sljedećih nekoliko godina očekuje velika smjena generacija, odlazak većine velikana hrvatske bankarske scene, pa tako i Petra Velikog.
Tko se osim Radakovića, koji je u šezdesetima, može pohvaliti strelovitim, ali prirodnim, razvojem od šefa regionalne bančice do, možda, drugog najjačeg bankara u državi?
Ersteu će možda odmoći možebitna procjena vlasnika i regulatora da ne treba povećavati koncentraciju velikih igrača na tržištu. Iako je ta koncentracija već ekstremno visoka, konačnu odluku najvjerojatnije će donijeti – cijena.
Može se pretpostaviti da će mogućnost kupnje HPB-a sasvim ozbiljno razmatrati i francuska Societe Generale. Ona je relativno kasno došla na zasićeno i vrlo konkurentno hrvatsko tržište te je, bez obzira na očiglednu volju (za Splitsku banku platila je jako puno), napravila malo. Tek s HPB-om stekla bi relevantan udio na hrvatskom tržištu. Ista teza vrijedi za mađarsku OTP banku, koja se teško može zadovoljiti padajućim tržišnim udjelom od 3,4 posto.
Od investitora iz klasičnog bankarskog miljea, još se sigurno mogu izdvojiti ruske i turske banke. Od preuzimanja austrijske Volskbanke u regiji se s poštovanjem govori o moći i velikim apetitima ruskog državnog diva Sberbanke. Ona je u fazi vrlo skupocjenog (pre)uređivanja poslovnica u Hrvatskoj, navodno priprema vrlo agresivan napad na vodeću, okoštalu strukturu dominantnih velikih hrvatskih banaka.
Uz Sberbanku navodno je za HPB zainteresirana i ruska VTB banka. Navodno čak i gorljivije nego Sberbank. To je banka osnovana 1990. uz podršku Ruske državne banke i ministarstva financija. Radi se o ogromnoj kompaniji koja se uvrštava među 500 najvećih europskih kompanija. I dalje je preuzimački vrlo aktivna.
Turska Kent banka, koja u Hrvatskoj kreće s vrlo povoljnim kreditima i uvjetima štednje, također je jedan od mogućih zainteresiranih igrača.
Navodno postoji i vrlo živ interes britanskih i turskih fondova, a i iz EBRD-a poručuju kako ni oni neće stajati po strani u cijelom procesu. Zanimljivo je da je isti taj EBRD za HPB svojedobno bivšem ministru financija nudio besramno malo stavljajući naglasak na nedostatnu kapitaliziranost te podcjenjujući kvalitetni rad na saniranju stanja kao i potencijale banke.
Za koliko?
Sve u svemu, uz desetak ozbiljno zainteresiranih nema sumnje da se banka može brzo i lako prodati. Ključno je pitanje za koliko. To je najveća nepoznanica. Prošla su vremena kad su stranci masno plaćali za hrvatske štedno-kreditne institucije. Primjerice, SocGen je za Splitsku banku dao peterostruki iznos njezine knjigovodstvene vrijednosti.
Danas je takvo što nerealno očekivati. Sudeći prema transakcijama iz novije povijesti, može se očekivati raspon cijene od 0,4 puta na realnu vrijednost i čak tri puta na knjigovodstvenu vrijednost.
Knjigovodstvena vrijednost banke iznosi oko 1,4 milijarde kuna, tako da cijenu treba tražiti negdje između 550 milijuna kuna i čak više od 4 milijarde kuna. S obzirom na nezahvalna vremena i zasićenost hrvatskog bankarskog tržišta i loše performanse domaće ekonomije, plafon cijene od 4 milijarde kuna može se smatrati nerealnim. Samo je pitanje koliko.
Valja znati da je Linić kao privatizacijski prihod u proračunu predvidio nešto više od 3 milijarde kuna, a u to nije planirana samo prodaja HPB-a nego i Croatije osiguranja kao i udjela u još stotinjak kompanija!
Problem je, naime, s političarima da si oni, za razliku od pravih privatnih vlasnika, ne smiju dopustiti maksimiliziranje cijene. Primjerice, prodajete li svoj stan, onda ćete pričati uokolo da je stan jako vrijedan, vjerojatno i skuplji nego što jest realno. Međutim, ako političar prodaje državni stan, on će vjerojatno pričati o nižoj cijeni od realne kako bi postizanje realne cijene prikazao kao svoj politički uspjeh.
Možemo se tako prisjetiti i vremena kad je Goran Granić netom nakon dolaska na vlast u koalicijskoj vladi Ivice Račana na posebnoj presici izvijestio novinare o prodaji tri velike banke te se, nepripremljen, čak pomalo čudio interesu novinara za pitanje “koliko ste dobili za banke”.
>>Bankari ne očekuju spuštanje kamata nakon ulaska u EU
