Danas ću u Sarajevu predsjedati sastankom političkih direktora upravnog
odbora Vijeća za provedbu mira. Ti sastanci, koji se održavaju četiri
puta na godinu, važan su forum dijaloga između članova međunarodne
zajednice i političkih predstavnika BiH. Taj je dijalog tijekom
proteklog desetljeća doživio duboke izmjene i nastavlja se mijenjati.
Prvobitnim sastancima upravnog odbora Vijeća za provedbu mira
dominirali su najosnovniji aspekti provođenja Daytonskog sporazuma, kao
što je sloboda kretanja, raspodjela hitne međunarodne pomoći te u
kasnim 90-im godinama povratak izbjeglica.Nakon toga su malo po malo
ekonomska pitanja počela zauzimati središnje mjesto, primjerice
unaprjeđenje poslovne klime i stvaranje jedinstvena ekonomskog
prostora.
U proteklih nekoliko godina gradnja institucija koje su nužne za
integraciju zemlje u euroatlantske tijekove sve više služila je kao
sveobuhvatni okvir u kojem se vodila diskusija o povedbi mira.Pitanja o
kojima se razgovara danas jednako su tako kompleksna, kao i ona iz
poslijeratna razdoblja, iako su radikalno različita i mnogo više
obećavaju. Takav je i odnos između predstavnika BiH i Vijeća za
provedbu mira.
Krajem 90-ih godina međunarodna je zajednica bila ta koja je upravljala
novcem. Bosna i Hercegovina živjela je od međunarodnih subvencija, a
domaće institucije bile su financijski i politički ovisne o
međunarodnoj zajednici.
To više nije tako. Danas većina državnih prihoda dolazi iz
konvencionalnih izvora, uglavnom iz prihoda ostvarenih na osnovi poreza
na dodanu vrijednost. BiH više nije financijski ovisna o strancima,
niti je ovisna politički. Vijeće za provedbu mira, i to preko mog
ureda, sve manje politički intervenira u Bosni i Hercegovini.
Sve više važne odluke donose samo domaći vođe i institucije.
Međunarodna zajednica i lokalne institucije sada su partneri u
zajedničkom programu reformi, i to preko zahtjeva procesa stablizacije
i pridruživanja, što je put kojim se Bosna i Hercegovina približava
Europskoj uniji. Partnerstvo je dvosmjeran proces. Vijeće za provedbu
mira ponudit će podršku i lobirati za dalju integraciju u EU, a od
domaćih institucija očekuje se da rade u skladu s praksom koju
primjenjuju njihovi sugovornici drugdje u Europi.
Tako se manevarski prostor o nekim ključnim područjima određivanja
politike ograničava potrebom usuglašavanja s europskim standardima. To
ima važne implikacije za način na koji se sastanci Vijeća za provedbu
mira poimaju u Bosni i Hercegovini.
Zamjena daytonskog pritiska privlačnošću Bruxellesa više je od pukog
tehničkog prijedloga ili retoričkog izraza.
Ona se tiče i zamjene obavezna procesa – odnosno provedbe uvjeta
mirovnog sporazuma - izbornim procesom, odnosno ispunjavanjem određenih
uvjeta s ciljem dostizanja točke u kojoj pristupanje u EU postaje
stvarno.
Sposobnost novih političkih vođa u BiH da u nekoliko sljedećih tjedana
i mjeseci provedu teške reforme bit će pokazatelj njihove volje i
mogućnosti da preuzmu odgovornost za političke procese i upravljaju
zemljom bez OHR-a.
ZA VEČERNJI LIST PIŠE VISOKI PREDSTAVNIK ZA BiH