Možete li danas zamisliti život čovjeka koji bi uz pomoć lijekova trajao stotinama godina, a da pritom taj dugovječni život ne izgubi smisao i kvalitetu, osim ako nije riječ o multimilijarderu koji želi produljiti uživanje u blagodatima bogatstva i ne otići s ovog svijeta poput svih “običnih smrtnika”? No, s druge strane i kad je riječ o “običnim smrtnicima”, koliko smo puta svi svjedočili nostalgičnim riječima 80-godišnjaka kako im je život brzo prošao i kako im se čini kao da su još jučer bili mladi. Ne pokazuju li i njihove riječi žal zbog prolaznosti života? No, s druge strane, ako bi život mogao biti neprolazan i vječan, pitanje je i bismo li za njim toliko žalili.
U Silicijskoj dolini kalifornijskog grada Palo Alto, liječnik i investitor Joon Yun sa znanstvenicima radi na produljenju životnog vijeka na više od 120 godina, tvrdeći da bi prosječna osoba mogla živjeti 1000 godina! Yun kaže kako je danas vjerojatnost da će neki američki 25-godišnjak umrijeti prije 26. rođendana samo 0,1 posto, a uspijemo li držati taj rizik konstantnim tijekom života, umjesto da se povisuje zbog bolesti prouzročenih starošću, prosječna osoba bi, statistički gledano, živjela 1000 godina. Dr. Yun je, prema nedavnom pisanju britanskog Guardiana, lani lansirao nagradu od milijun dolara izazvavši zasad 15 znanstvenih timova da rade na “hakiranju koda života”. On vjeruje da je moguće “riješiti starenje” te će za prvo otkriće produljenja života nagraditi onaj tim koji produlji život miševa za 50 posto. Dr. Yun ima impresivan popis od gotovo 50 savjetnika, uključujući znanstvenike nekih američkih top-sveučilišta.
No, kad bi znanstvenici i uspjeli produljiti život čovjeka iznad zasad maksimalne 122 godine, koliko je živjela najdugovječnija žena na zemlji, koje bi bioetičke probleme izazvalo to produljenje života? Kako bi uopće društvo izgledalo s ljudima u dobi od 150 do 200 godina, da ne govorimo o onima s tisuću godina, na već prenapučenoj zemlji? Nameće se i pitanje bi li život, koji traje unedogled, izgubio smisao i bi li se čovjek uopće mogao tijelom i umom prilagoditi dugovječnom životu.
Genetički inženjering
Od početka 20. stoljeća do danas očekivani životni vijek u razvijenim zemljama gotovo se udvostručio sa 47 na 80 godina, a prema srednjoj projekciji Ujedinjenih naroda (UN) 2050. na našem će planetu biti oko 8,9 milijardi stanovnika. Kad je riječ o Europi, prognoze UN-a govore da će se u Europi broj osoba sa 80 i više godina sa sadašnjih 21 milijun u 2050. povećati na 60 milijuna.
Kako riješiti napučenost planeta Zemlje? Što bi to dugoročno značilo za obitelj i ima li uopće u tom slučaju brak ili obitelj, u današnjem značenju tih zajednica, smisla?
Za razliku od dr. Yuna ili britanskog kontroverznog znanstvenika Aubreya de Greya, koji smatra da se čovjek koji će doživjeti 150 godina već rodio, a da bi se za 20-ak godina mogli roditi prvi ljudi koji će doživjeti 1000 godina, manje optimistični sudionici utrke za vječnim životom ne idu tako daleko, ali vjeruju da će ljudi uskoro probiti zasad maksimalnu granicu od oko 120 godina. U rujnu 2013. Google je najavio stvaranje tvrtke Calico s misijom da uz pomoć obrnutog inženjeringa biologije, koja kontrolira životni vijek, pronađe načine koji će omogućiti ljudima da vode dulji i zdraviji život. Zasad se smatra da se radi na lijekovima koji bi produljivali život. U travnju 2014. zaposlenica Calica postala je renomirana znanstvenica Cynthia Kenyon koja je, kako prenosi Guardian, uspjela genetičkim inženjeringom produljiti život crvima do šest puta dulje od normalnoga. U ožujku 2014. vodeći američki biolog Craig Venter zajedno s poduzetnikom Peterom Diamandisom najavio je osnivanje tvrtke Human Longevity Inc., koja nije usmjerena na razvoj antiaging lijekova, već planira stvoriti bazu podataka od jednog milijuna sekvenci ljudskog genoma do 2020. Venter kaže da bi takvi podaci trebali baciti novo svjetlo na ono što čini život duljim, zdravijim, te očekuje da i ostali znanstvenici koji rade na produljenju života koriste ovakvu bazu podataka. Venter ne smatra da je svijet spreman za vječne ljude, ne misli da bi mogao doživjeti 1000 godina, nego bi, kaže, bio zadovoljan kada bi zdrav, bez bolova, Alzheimera i staračkih tegoba mogao doživjeti stotu.
Koliko je realno da će znanstvenicima uspjeti produljiti život iznad zasad maksimalnih oko 120 godina?
– Usporavanje starenja je po svoj prilici realno. Neke zakonitosti odumiranja su nam poznate pa bismo, što vjerojatno i hoćemo, mogli postići da donekle produljimo život – kaže prof. dr. sc Amir Muzur, pročelnik Katedre za društvene i humanističke znanosti u medicini na Medicinskom fakultetu u Rijeci.
Koje bi probleme bioetičke prirode izazvalo produljenje života “po želji” i bi li produžetak života bio prije svega omogućen eliti, koja si može priuštiti skupe lijekove te rade li se takva istraživanja baš zbog njih?
– Pitanje koje postavljate je izrazito zanimljivo i bioetičko da bioetičkije ne može biti. Ključno je pitanje radi li se o pukom odgađanju smrti, što ne bi bila nikakva usluga čovjeku, ili o produljivanju života u punoj kvaliteti, dakle, mladosti. Prije svega, smatram da problem čovjeka nije u dužini, već u smislu života. Kao što je Kant govorio, smrću su najmanje opterećeni oni čiji život najviše vrijedi pa se, doista, može očekivati da se kraja života boje više oni koji nisu dosegli elementarnu zrelost i mudrost. U traženju produžetka života treba gledati i nagonski moment koji je, vjerojatno, barem donekle “ugrađen” u sve nas. Strah od smrti nas iz takve perspektive definira kao ljudsku vrstu, a donekle i motivira na drukčije ponašanje. Dio kulture, umjetnosti, pa i znanosti, zahvaljujemo upravo tom strahu. Postoji li etička dvojba o produžetku života? Prvi je problem bi li takvo produžavanje dovelo u povoljniji položaj samo bogate ili bi bilo dostupno svima. Drugo pitanje je bi li produžavanje moglo, u pojedinačnim slučajevima, naštetiti društvu. Konačno, jedno od najsloženijih pitanja, kojima se osobito bavio otac američke bioetike Van Rensselaer Potter, bila bi prenapučenost kao jedan od uzroka bijede i trpljenja u svijetu, a produljenjem života ovaj bi se problem samo produbio – govori prof. dr. sc. Muzur.
Prof. dr. sc. Ljiljana Pačić-Turk, psihologinja iz zagrebačke bolnice Rebro, koja se dugo bavi i neuropsihologijom, nakon pomnog razmišljanja o mogućem životu od 1000 godina, kaže da joj se ta ideja čini apstraktnom.
– Kad bi to stvarno bilo moguće, morao bi se reorganizirati život na planetu Zemlji, i to na više razina – počevši od osnovnih zajednica kao što je obitelj, do obrazovanja koje bi uz ovakav napredak znanosti sigurno trebalo biti cjeloživotno u smislu da sve ono što biste naučili sa 30 već sa 35 godina ne bi vrijedilo. Već je i danas takav razvoj znanosti, jer u trenu kad ste kupili računalo, ono je već zastarjelo, a kamoli nakon 900. godine – kaže dr. Pačić-Turk.
Produljenje života “po želji”, jer onaj tko želi živjeti dulje već bi između 40. i 50. godine trebao početi piti lijek koji usporava starenje, izaziva niz etičkih pitanja.
– Bi li produljenje života “po želji” bilo dostupno svima ili bi bilo ekskluzivno pitanje elite. Ako je ostavljeno ljudima na volju da biraju duljinu života, je li im ostavljeno na volju da biraju ili određuju vlastitu smrt u smislu “Sad mi je dosta pa ću prestati piti tablete i ponovno ću ubrzati starenje?” Kako riješiti napučenost planeta Zemlje? Što bi to dugoročno značilo za obitelj i ima li uopće u tom slučaju brak ili obitelj, u današnjem značenju tih zajednica, smisla? Ili bi trebale postojati, primjerice, zajednice 600-godišnjaka koji će imati svoju životnu povijest? Životni planovi u današnjem smislu te riječi više ne bi postojali, možda ni životni izazovi i težnja za isprobavanjem nečeg novog. Usto, postavlja se i pitanje motivacije da se nešto učini kroz neko vrijeme i stalne borbe s vremenom koje protječe, što karakterizira današnji svijet – kaže Pačić-Turk.
Biologija to ipak neće dopustiti?
U svijetu u kojem bi ljudi živjeli 1000 godina, pita se, što bi bilo sa zapošljavanjem mladih i radnim mjestima kojih bi bilo manje i što bi bilo s povećanjem radno (ne)sposobnih ljudi i koliko bi trajao tada radni vijek.
Inače, danas i bez pomoći znanosti na japanskom otoku Okinawa stogodišnjaci nisu iznimka jer Okinawa spada u mjesta s najvećim brojem stogodišnjaka. Žive na niskokaloričnoj prehrani temeljenoj na biljkama, konzumiraju više tofua i soje nego bilo koja druga populacija, što doprinosi, drže stručnjaci, manjem obolijevanju od tumora i manjem broju komplikacija vezanih uz menopauzu.
I narod u dolini rijeke Hunze, u sjevernome dijelu Pakistana, na granici s Kinom, spada u najdugovječnije stanovnike na zemlji. Žive jednostavno, bave se ratarstvom i u manjoj mjeri stočarstvom – uzgajaju koze, ovce, uglavnom zbog mlijeka, vune i gnojiva. Za njih se spominje da u prosjeku žive više od stotinu godina. Starci su u dolini Hunze vitalni, u dobroj kondiciji, a njihova je prehrana oskudna i niskokalorična. Sade jabuke, šljive, breskve, dud, vinovu lozu, lješnjak, bademe. Od zobi, ječma i heljde prave kruh čapati i jedu ga uz svaki obrok. Meso i životinjske masnoće konzumiraju rijetko, najčešće zimi za blagdanskih svečanosti, a svinjetinu ne jedu. Hunze imaju nizak prag obolijevanja od raka i kardiovaskularnih bolesti – visokog tlaka, kolesterola, ateroskleroze... Hranu najčešće konzumiraju svježu, a povrće kuhaju kratko. No, unatoč zdravoj prehrani i životu usklađenom s prirodom, i njihov život završava na granici od oko stotinu godina.
Što se tiče umjetnog produžetka života, još uvijek većina znanstvenika vjeruje da nam biologija neće dopustiti njegovo neograničeno, pa čak ni značajno produljenje. Nir Barzilai, direktor Instituta za istraživanje starenja na Medicinskom fakultetu Albert Einstein College smatra, smatra da je na temelju biologije koju danas poznajemo, granica života negdje između 100 i 120 godina. Čak i ako bi se život uz pomoć znanosti uspio produljiti na 1000 godina, prof. Muzur ne vjerujem ni da bi prilagodljivost čovjekova uma i tijela bila u stanju dobro se nositi s tolikim vremenskim rasponom, da ne govorimo o socijalnom aspektu takvog dugovječnog “sretnika”. – Kako je pitanje produljenja života tipično bioetičko, zasad se u nepoznavanju smrti i u tome je li ona uopće loša moramo određivati individualno, prema odgoju, vjeri i intelektualnom formiranju – kaže na kraju prof. Muzur.
Što ga više produže, teže će biti otići.. A otići se ipak mora :))