– Ubijen je moj student. Dečko je bio na mom odsjeku, znao sam ga. Kako
sad dalje? Što ću reći studentima kad ih vidim, kako ću pozdraviti
kolegu s odsjeka?
Ne znam, stvarno ne znam. Jako mi je teško. Dok sam se školovao za
profesora, nitko mi nije objasnio što činiti kad se ovakvo što dogodi –
gutajući riječi povjerio se jučer u telefonskom razgovoru za Večernji
list profesor s glazbenog odsjeka Virginia Techa Zagrepčanin Ivica Ico
Bukvić.
Jeziva praznina
Govori teško i sporo. Prekjučer je izbjegao pokolj u kampusu. Bio je
još u svome domu. Razmjer tragedije postao mu je jasan tek jučer malo
prije deset sati, kad se iz svoga doma uputio na posao.
Iako su otkazana sva predavanja, a studenti zamoljeni da ostanu u
domovima, profesori su pozvani da ipak dođu. U predgrađu Blacksburga,
kaže Bukvić, život je tekao koliko-toliko normalno – ljudi su ulazili i
izlazili iz dućana, vodili djecu u šetnju... Kako se približavao
kampusu, ljudi je bilo sve manje. U samom kampusu – sablasna praznina i
jeziva tišina.
U deset ujutro, vrijeme kad je Virginia Tech obično vrvio životom, kad
je 28 tisuća studenata trčalo na predavanja, sunčalo se na livadama ili
pijuckalo kavu, sve je bilo prazno.
Smrt studenta
– Tad me pogodilo. Meni uvijek treba malo vremena da mi se iz glave
spusti u srce. Nikoga nije bilo. Izgledalo je nestvarno. Puhao je
hladan vjetar, ali sam imao čudan osjećaj kao je sredina ljeta, kad
studenti odu kućama pa se faks isprazni – kaže Bukvić.
Grozomoran simbol tragedije u kojoj su život izgubile 33 osobe dočekao
ga je na ulaznim vratima njegove zgrade. Samo crni plakat, na njemu
velikim brojkama napisan prekjučerašnji datum.
– Prošao sam kroz svoj odsjek. I on je prazan. Znam da su mi tu
kolege, ali su se povukli u svoje sobe. Teško je nekoga sresti.
Stanete, pogledate se. Neugodno vam je, ne znate što biste rekli. Što
se uopće može reći? Uvijek kažete nešto glupo – objašnjava Bukvić. Samo
nekoliko riječi izmijenio je s kolegom i doznao za smrt studenta s
odsjeka.
– Steglo me je. Ne samo zbog njega, ne samo zbog sve te djece nego zbog
svih stradalih. Ljudi u Hrvatskoj najbolje znaju kako je primiti lošu
vijest – tiho kaže. Iz hrvatskog veleposlanstva u Washingtonu nazvali
su ga kako bi ga upitali za dvoje hrvatskih studenata. Ne poznaje ih,
ali je spremno ponudio svu pomoć.
– Moramo biti tu jedni za druge. Samo tako ćemo prevladati ovu moru –
dodaje.
Matej se javio odmah nakon pokolja
Obitelj Zagrepčanina Mateja Muže, dvadesetogodišnjeg atletičara koji kao stipendist američke vlade studira u Virginiji, šokirala je vijest o pokolju na američkom sveučilištu. Međutim, Matej se vrlo brzo javio svojima pa nisu dugo strahovali. – Zaprepastili smo se, ali Matej nam se javio odmah, preksinoć između 18 i 19 sati, te ja kazao da je dobro. Najprije se javio bratu, a onda se i meni kratko javio mobitelom. Rekao je da je dobro, da su odmah obaviješteni elektroničkom poštom da ne napuštaju paviljon te da čekaju daljnje obavijesti. Tamo je s još jednim Zagrepčaninom, Igorom Mišljenovićem, dečkom iz Utrine – mi smo u Travnom. Dobro su, kaže da nema panike. Rekao nam je da je počinitelj Azijac, no da ga ne poznaje – ipak je tamo oko 25.000 studenata. Jutros mi je drugi sin javio da je sve u redu, da mu se Matej javio mailom. Čut ću se s njime za nekoliko sati kad se vratim u Zagreb. Velika je to tragedija – kazao nam je Davor Muže, Matejev otac, koji je trenutačno u Šibeniku. Matejev brat Alen, student zagrebačkog FER-a, ispričao nam je da ga je brat iz Amerike nazvao oko 17.30 u ponedjeljak. – Pitao je znamo li što se dogodilo, a kako ja nisam ništa čuo, ispričao mi je što se dogodilo. Bio je na predavanju kad je profesor, iako je bio kraj predavanja, rekao da ostanu još neko vrijeme. Potom su ih pustili. Njega je djevojka odvezla kući te nas je odmah nazvao – kazao je Alen Muža. (Ro. K.)
