Za Dinamove seniore Zdenko Kobešćak (70) ubilježio je više od 200 utakmica, bio je članom slavne generacije ‘67. Od kluba je za igranje dobio dvije zlatne medalje, za 100 i 200 odigranih utakmica. Uspomene čuva u posebnoj sobi u svojem domu, 600 zaista rijetkih sportskih fotografija, piše tjednik Max!
– Uživao sam prikupljajući te fotografije. Neka ostane za mlađe da i oni znaju tko su bili nogometni velikani tog vremena – kaže profesor Kobešćak pokazujući bogatu arhivu.
Ističe da nije bilo tako lako doći do prve momčadi maksimirskog kluba.
– Bile su pripreme juniorske reprezentacije Jugoslavije prije EP-a u Rumunjskoj, gdje je Franjo Wölfl došao gledati jednog Corna, krilo Olimpije, strašan igrač je bio. Tamo je bio i Miljan Miljanić. Nakon što je sve temeljito pogledao, pita Wölfl Miljanića kako mu se taj Corn svidio. A Miljanić mu kaže: Koji Corn? Imaš tamo onog malog, odmah ga potpisuj! I Mara nije gubio vrijeme. Zaputi se ravno k meni u sobu. Pola sata mi objašnjava kako bi bilo lijepo da dođem u Dinamo, da će mi srediti odličan smještaj… Ja šutim i gledam ga. Kad je završio, ja mu kažem: “Ali, znate, gospodine, ja jesam u juniorima Dinama!”, uz osmijeh će Zdenko Kobešćak.
Dinamo je ipak Dinamo
Trener je s vjerojatno najduljim stažem u Dinamu, u kojemu je proveo cijelu trenersku karijeru.
– Otto Barić jednom je došao tu k meni doma i rekao mi: Možeš sa mnom u Austriju, imam tri, četiri kluba koje možeš voditi već sada. No, poslušao sam majčin savjet: Ovdje imaš sve, radiš u velikom klubu, možda novac nije toliki, ali si sretan. I tako sam ostao. Zapravo je jedino što se razlikovalo novac. Iako mi ni ovdje nikada nije bilo loše, tamo bi me vjerojatno platili puno više. Ali, Dinamo je ipak Dinamo – kaže Kobešćak.
Gospodin Zdenko je i profesor nogometa, među prvima ne samo u Hrvatskoj, nego i u bivšoj Jugoslaviji.
– Na fakultet sam išao odmah poslije srednje škole. Teško je bilo odrediti hoćeš li postati igrač ili ne pa sam paralelno s igranjem za Dinamo studirao i kineziologiju. Ali, tada je bila obavezna i specijalizacija, a da bi studirao, morao si biti igrač prve ili druge lige. Tako sam ja bio jedan od rijetkih nogometaša koji je i studirao. Nakon završetka trebao sam preuzeti katedru, imam i dvije godine magisterija, ali zbog prirodnog naginjanja terenu, bilo je logično da ostanem na klupi. Tada je nas s nogometnom diplomom bilo tek četiri ili pet u Jugoslaviji, među nama je bio i Rajko Mitić – opisuje kako je postao profesorom nogometa.
Bio je i jedan od rijetkih nogometaša tog vremena koji je strani angažman našao u klubu prve lige.
– Prije nego što smo ‘67. osvojili taj kup, 1963. mi smo već igrali u finalu. Momčad u sastavu Škorić, Belin, Braun, Matuš, Marković, Perušić, Kobešćak, Zambata, Jerković, Lamza (Haraminčić) i Pašić izgubila je u finalu najprije protiv Valencije. Odigrao sam i dvije utakmice za Jugoslaviju, bio sam u odličnoj formi, pa sam našao mjesto među imenima poput Skoblara, Vasovića ili kolega iz Dinama Škorića, Zambate i Belina. S druge strane bio je najbolji strani igrač protiv kojeg sam igrao, a to je ruski vratar Lav Jašin – opisuje karijeru Kobešćak.
Ramljak bi bio najveći...
– Lamza je najbolji igrač s kojim sam igrao. Bio je igrač trenutka, ali na ključnim utakmicama, ne toliko u kontinuitetu. Sjećam se kako je igrao u Glasgowu, na stadionu koji prima sto tisuća ljudi. Izađemo da vidimo teren, nigdje nikoga. Vratimo se 20 minuta prije početka, a ono 80.000 Škota, ne čujemo jedan drugoga! Svi bježimo od lopte, a Lamza igra kao da nigdje nema nikoga, nije imao nikakvih kompleksa. Zato je bio veći od nas ostalih. Belin i Rora bili su veliki igrači. Za Ramljaka je velika šteta što je poginuo, bio bi sigurno najbolji centarhalf Europe. Nakon 1967. odlazim u Maribor, a nakon toga u Stade Rennais, gdje sam upoznao nogomet na puno višoj razini i dobio mogućnost učenja francuskog. To znanje jezika omogućilo mi je da me Joseph Blatter pozove na Uefin seminar u Clairfontaineu, gdje sam predavanje držao i Michelu Platiniju. Supruga je ostala trudna, vratio sam se u Dinamo i potpisao trenerski ugovor. Ostao sam do mirovine – sjeća se Zdenko.
Četiri je puta kraće ili dulje vrijeme bio trener prve momčadi Dinama, a asistirao je velikanima poput Antolkovića, Zebeca, Bazića, Markovića, Blaževića, Ivića, Skoblara ili Barića. Tko je od njih najbolji?
– Na mene su najveći utjecaj ostavili Milan Antolković i Branko Zebec. Njima sam bio i igrač i pomoćnik. Zebec je među njima najbolji jer je osvojio taj Kup. Ali, on je bio preteča modernog shvaćanja nogometa. Recimo, naše krilo ide i cijeli stadion gleda kako će centrirati, a Branko gleda našeg lijevog beka koji ne zatvara. Bio je, kažu, i vrhunski igrač, brz i eksplozivan, kao Vukas! I tu dolazimo do toga koje su to točno karakteristike igrača današnjeg nogometa. To je prije svega vrhunska izdržljivost. Jedno je talent i stil igre, to je nešto s čim igrač dolazi. Ali, da bi potpuno realizirao stil, mora imati još 5-6 kvaliteta. Treba biti brz, eksplozivan, hrabar, imati sportsku ličnost. I – voliti pobjeđivati. Bez toga – ništa!
Kaže da je Ronaldo danas najbolji.
– Za razliku od Messija, on puno više stvari može sam. Najbolji nogomet, iako sam realovac, igra Bayern – kaže profesor.
– Imao sam sreću raditi s vrhunskim trenerima. Od svakoga od njih imao sam mogućnost uzeti najbolje. Ivić je, recimo, toliko studiozno pristupao utakmici da je to išlo i preko granica. Skoblar nije pridavao značenje treningu, ali bi se zato prije utakmice pretvarao u životinju. Postajao je isti kakav je bio kao igrač! Zebec je bio apsolutni autoritet, dok je Antolković bio gospodin. Vlatko Marković je strašno držao do fizičke spreme. Znalo se što čeka momčad u koju on dolazi. Otto je bio najprofinjeniji i kao gospodin i kao trener. Dosta direktan u analizi i korekciji, u istini prema igraču – prisjeća se dana s nekim od najvećih hrvatskih trenera.
– Kao trener moraš dati maksimalno koliko možeš igraču, u smislu da si mu kao otac. Danas nema više trenera poput Đalme Markovića.
Kruna profesorove karijere trebalo je biti mjesto izbornika mlade reprezentacije Jugoslavije.
– Miljanić me odabrao. Govorili su mu “pa imaš trenera koliko hoćeš”, no on bi samo mirno odvratio “da, ali ja hoću njega”. Međutim, došao je raspad i nije se realiziralo – prisjeća se.
Logičan je nastavak bilo formiranje reprezentacije Hrvatske.
– Bio sam trener prve momčadi Dinama, a time i pomoćnik Jerkoviću u reprezentaciji. O atmosferi ne treba puno, svi su došli. Kasalo je bio i kažnjen, ali se pojavio. Prvu sezonu HNL-a obilježila je besparica. Kako god bilo, igrači žele biti plaćeni, žele premije jer od njih žive. Na promjenu imena (Dinamo se tada zvao HAŠK Građanski, op.a.) nije se moglo utjecati. No, ti ipak suosjećaš s kontinuitetom tog imena. Uvijek je to za nas bio Dinamo, pa se na kraju Dinamo i vratio – prisjeća se početaka HNL-a.
Caniggia nam je presudio
– Taj posljednji mandat bilo je nemoguće raditi, igračima je važno jesu li plaćeni ili ne, a u to vrijeme nogomet baš i nije bio u prvom planu.
Iz tog doba datira i dvoboj protiv Atalante, Kobešćak je vodio plave u uzvratu nakon što je smijenjen Kuže.
Andreja Kramarića bih svakako stavio bliže golu. Pa to je ono što najbolje zna, koliko je samo zabio u mlađim uzrastima! Ovako je u potpunosti nedorečen.
– Imali smo taj prolaz. Pa Boban je zabio u 82.! Ali, momčad je bila premlada, bio je penal na onom paklenom Caniggi i ispali smo.
Kobešćak je iz juniorske u seniorsku momčad usmjerio više od pedeset igrača koji su nastupali ili nastupaju za Dinamo te još više od sto igrača koji su igrali ili igraju u različitim klubovima Hrvatske ili Europe. Tu su Ivković, Ladić, Bišćan, Leko, Boban, Šuker, Mlinarić, Deverić, braća Cvetković, braća Šimić, Šokota...
– Jedino nisam ozbiljnije utjecao na karijere Prosinečkog i Marića jer sam u doba kada su stasali uskakao u prvu momčad.
Zato je vodio neke druge talente.
– Bio sam trener juniora, ponudili su mi dečka za kojeg su rekli da bi mogao biti zanimljiv. Putovali smo na turnir u njemačkom Salemu i uzeo sam Sinišu Mihajlovića. Nije taj turnir bio bilo što, današnji takvi turniri nisu ni blizu, nastupile su mlade momčadi četiri njemačka i četiri europska prvoligaša. Turnir je trajao sedam dana. Mihajlović je tamo bio najbolji, što sam i rekao pri povratku u Zagreb. S njim više nisam imao što raditi. Nije mi jasno zašto nije ostao, a sjećam se i Davora Jozića koji je isto već bio u Dinamu, junior, a da nije odigrao ni minute za prvi sastav.
Kaže da je Marko Mlinarić najbolji igrač kojeg je vodio.
– Prošao je, ali nije napravio karijeru u vrhunskom europskom klubu. Vjerojatno opet zbog administrativne barijere po pitanju starosti. Teško mi je reći zašto nisu uspjeli Domagoj Kosić, Dražen Boban, Igor Jovičević, Duško Popovski ili Domagoj Abramović. Posebno on, iako se treba reći da je bila riječ o individualcu koji se teško uklapao u momčad. Sve su to bili rođeni talenti, ali očito im nismo uspjeli dati onaj dodatni impuls koji bi od njih napravio vrhunske igrače. Ne slažem se ni da naši igrači zaostaju u taktici, jer ona je povezana s mogućnošću da na utakmici dovoljno puta ponoviš ono što trener od tebe traži. Leko mi je ispričao da je po dolasku u Kijev u spremi bio zadnji, a negdje prije odlaska prvi. Jedan od igrača od kojih očekujem još i više je Tomečak, no on oscilira. Izgleda da ga motiviraju jači suparnici.
Kovačića i Modrića bliže golu
Smatra da Alen Halilović mora igrati u kontinuitetu.
– Tada će i talent doći do izražaja. Sve ovisi o njemu, ima stil igre Messija, vrhunsku kontrolu lopte, ali ovisi o suigračima. Ako mu se suigrači skrivaju, on ne dolazi do izražaja. Mlad je, tek se treba pokazati u kontinuitetu.
Dinamovci su i oslonac kockastih.
– Mislim da i Kovačić i Modrić igraju predaleko od gola. Oba su veliki znalci, no trebali bi biti konkretniji.
Stara je priča da je baš Kobešćak priopćio Zdravku Mamiću da nije za nogometaša. Koliko je to točno?
– Bio sam trener i Zdravku i Zoranu. Zdravko je bio odličan igrač, kapetan pionira, no kako je odrastao, bio je sve teži pa ga je tako selekcija izbacila. Svoj vrhunski talent tako nije mogao realizirati zbog svoje predispozicije. Ali, zato on danas utakmicu može dobro vidjeti, ima dovoljno talenta i dovoljno je za to naučio. Zoran je, pak, bio slabiji znalac od Zdravka, ali zato vrhunske građe, izdržljiv, brz i eksplozivan, odličan zadnji vezni, jer su mu na tom mjestu sve te odlike došle do izražaja. Da je Zdravko bio njegovih psihofizičkih sposobnosti, igrao bi u vrhunskim klubovima.
>>Platini: Ukinuo bih žute kartone i uveo 15 minuta suspenzije
Koliko znam Kobeščak se znao predstavljati i kao dobar krojač roditeljima koji su imali djecu za koje je znao reči da su dobar štof ali im treba dobar krojač kojeg treba i dobro platiti.Sapienti sat.