Iako u posljednjem desetljeću bilježimo drastičan pad broja učenika i studenata, nemali je broj preostalih mladih s diplomama, ne samo iz društveno-humanističkog područja, već i iz prirodoslovno-matematičkih i tehničkih znanosti, bez posla ili radi za ispodprosječne plaće. Može li onda ovo društvo biti prosperitetno?
Hrvatska je u listopadu imala manje od 105 tisuća studenata, što je najmanji broj u posljednjih desetak godina, dok se u inozemstvu školuje petina mladih ili njih 20.333, koliko ih je prijavilo MUP-u privremeni odlazak iz zemlje zbog školovanja. Koliko će se mladih koji se školuju u inozemstvu vratiti i koliko će njih još otići na sveučilišta diljem EU na prijediplomski, diplomski, doktorat ili zbog posla ako im se nastave nuditi mrvice sa stola? I ne pruži jamstvo da će sutra živjeti u uređenijem društvu i moći si osigurati pristojan standard od svog rada?
Ne, nisu krive samo političke elite što četvrtina studenata želi raditi u inozemstvu ili otići na diplomski ili doktorat, prema istraživanju Instituta za istraživanje migracija, nego cijelo društvo u kojem vlada parola 'Snađi se, druže!', u kojem se s podsmjehom gleda na one koji misle da bi se trebali držati natpisa s Kneževa dvora iz doba Dubrovačke Republike "Zaboravite privatno i brinite se za javno". Od školskih do studentskih klupa djeca i mladi nagledaju se svega i svačega u obrazovnim i drugim institucijama što im urušava povjerenje u javni sustav. I da će ova zemlja sutra biti uređenija i perspektivnija. Kakvu poruku obrazovanim mladima šalje prevladavajući narativ kako nam nedostaje konobara, kuhara, sobarica..., ali za plaće od 1000 eura bruto te svođenje države na (ne)uspjehe od turizma?
POVEZANI ČLANCI:
Mladi moraju vidjeti razvojne perspektive ove zemlje, da se razvijaju i znanost i visoke tehnologije, a ne samo turizam. Moraju vidjeti i da u svim institucijama prevladavaju meritokratska načela te da se cijeni i pošteno plaća svačiji stručan rad, bio on kuhar, zidar ili liječnik. Dok razmišljamo o tome, razmišljamo o riječima čovjeka i stručnjaka iz akademske zajednice koji nam je rezignirano kazao:
"Nagomilalo se jako puno lošeg kadra na važnim pozicijama, a sve nam više najbolji mladi odlaze van. Bez izgleda da se vrate. Urušavamo se moralno i intelektualno." Ako se to urušavanje ne zaustavi, ovdje će ostati samo 'nečija djeca'. Ako želimo status quo, onda nam ne treba ovoliko škola, fakulteta i javnih instituta već kratki rezovi.
Premda upotrebljava pretjerano dramatični izraz "progon mladih", gđa. Jurasić ima itekako pravo. Najgore je to, što se problem razvio u povratnu vezu koja ga čini sve većim. Naime, jedini pouzdani lijek za skoro sve društvene probleme svake zemlje je zdravo stabilno i napredno gospodarstvo. Moralo bi biti jasno, da takovo gospodarstvo počiva na dovoljnom broju dobro obrazovanih i sposobnih građana, počevši od onih mladih. U tom slučaju opet imamo povratnu vezu, ali takovu koja onemogućava pojavu opisanog problema. Nikakva velika mudrost, ali žalosna je činjenica da zemlje poput Hrvatske to nisu mogle shvatiti, a kamoli ostvariti, niti promjenom političkog i ekonomskog sistema od prije više od 30 godina.