Osijek je bio na nogama. Građani su se grupirali i “patrolirali” kvartovima u potrazi za nepoznatim nekim tko, kako su vjerovali, sipa otrov po osječkim ulicama i truje pse. Hrpe sumnjive bijele tvari “nicale” su po cijelom gradu.
I baš kao da to nije bilo dovoljno, s neba su počeli mrtvi padati golubovi na panikom već dobrano zagrijani osječki asfalt. Kada je osvanula i Facebook-grupa “Osijek – otrovani grad”, stručne službe bile su nemoćne u pokušajima da umire građane. Nudilo se u toj grupi čak i tisuću kuna nagrade onome tko nađe navodnog trovača. Analize su na koncu pokazale: bijela tvar zapravo je kuhinjska sol, a nesretni golubovi najeli su se sjemenskog kukuruza, koji se inače prska pesticidima. No panika zbog otrova već je zahvatila i Zagreb i Dalmaciju... Zorno to prikazuje s kakvom se nepodnošljivom lakoćom diže panika. Izvan sebe smo zbog crvenog meteoalarma koji kao da najavljuje oluje ili poplave biblijskih razmjena.
Strahujemo i od sirijskih izbjeglica ili homoseksualaca, od drugih i drukčijih. I Istanbulska konvencija uspjela nam je, tako, izazvati ozbiljne podjele u društvu.
– Širenje straha oduvijek je privlačilo pažnju javnosti i predstavljalo strategiju kojom su se služili mediji, političari i drugi zainteresirani društveni akteri. Rekao bih da ono u podlozi ima psihološku predispoziciju koja je dio našeg evolucijskog naslijeđa. Ljudi uvijek osluškuju negativne signale iz okoline i obraćaju pozornost na sve što bi moglo predstavljati opasnost, osobito ako su u pitanju oni i njima drage i nezaštićene osobe. Stoga je i strah, pa i panika, razumljiv, tim više ako je riječ o situacijama u kojima postoji visok stupanj neizvjesnosti, nepostojanja informacija ili oprečnih mišljenja stručnjaka, medija ili tijela javne vlasti. Mediji su, stoga, odavno shvatili da se negativne vijesti bolje prodaju od pozitivnih, bilo da su u pitanju prirodne katastrofe, kriminal, ekološki incidenti ili bilo koja druga vrsta prijetnje za poredak i svakodnevni život – kaže sociolog izv. prof. dr. sc. Željko Pavić s Filozofskog fakulteta u Osijeku.
Proizvodnja straha, nastavlja on, može biti i rezultat sustavnijeg rada u čijoj su pozadini ponekad i konkretni materijalni interesi.
– U društvenim znanostima odavno postoji pojam „moralne panike“ kojim se upravo označava sustavniji rad na proizvodnji straha od neke pojave čiji se razmjeri napuhavaju izvan njezinih stvarnih proporcija. Nije rijetkost da se porast kriminala prenaglašava, odnosno da se normalne statističke varijacije, promjene u stopama pojedinih vrsta kriminala, proglašavaju razlogom za strah te da se zahtijeva društvena reakcija. U proizvodnju moralne panike često su uključeni mediji, ali i, svjesno ili nesvjesno, političari, policija, socijalne službe i svi oni koji imaju interes da se određenom problemu ili obliku socijalne patologije da veća pažnja i više novca. Političari mogu naglašavati određene probleme kako bi se predstavili kao osobe koje će ih riješiti i tako dobili glasove na izborima – ističe profesor Pavić.
Navodi i primjere panike oko vjerskih kultova te utjecaja videoigara na nasilno ponašanje. Slučajevi zloupotrebe ljudi u kultovima i pojedini slučajevi u kojima su počinitelji nasilnih djela intenzivno igrali neke videoigre često su, iznosi on, dovodili do prenaglašavanja ovih problema.
Manipulacija brojevima
– Može se pružiti anegdotalni dokaz da je osoba igrala pojedinu videoigru, kao što je to, primjerice, bio slučaj s pokoljem u američkoj srednjoj školi Columbine 1999. godine, no nije moguće znati bi li se on dogodio i da nije bilo tako, odnosno jesu li te mlade osobe igrajući videoigre samo zadovoljavale svoje agresivne impulse koje bi imali i bez videoigara – rezimira naš sugovornik.
Unatoč tome što može doći do prenaglašavanja određenih socijalnih i ekoloških problema, ovaj se proces, stava je Pavić, može smatrati i normalnim dijelom demokratskog društva jer ozbiljnost problema ne postoji sama po sebi, društvo je to koje mora odlučiti što je opasno i zašto.
– Važno je jedino da se ne manipulira brojevima i trendovima, odnosno njihovim uzrocima. Primjerice, strah od imigrantskog kriminala prisutan u današnjoj Europi može biti opravdan, no prije toga potrebno je dokazati jesu li imigranti više „kriminogeni“ od drugih osoba sličnog društvenog položaja u društvu u koje su došli. U konačnici je riječ o političkoj odluci, odnosno o tome želi li neko društvo u neizvjesnoj situaciji riskirati s nečim što može smatrati opasnošću – govori. S druge strane, kada su u pitanju prirodne katastrofe, iznosi on, stručnjaci i javna vlast mogu donositi pesimistične prognoze, odnosno naglašavati najopasnije i najcrnje scenarije, iz opravdanih razloga, kako bi potaknuli ljude da se pripreme na njih, ali i da se ograde u slučaju da do takvih scenarija i dođe.
– Sjetimo se slučaja potresa u talijanskoj L’Aquili 2009., nakon kojega je nekoliko znanstvenika optuženo da nisu predvidjeli potres, odnosno da su umanjili vjerojatnost da će se dogoditi i time nedovoljno upozorili javnost. Znanstvenici su u konačnici oslobođeni krivnje u sudskom procesu, no iz cijelog slučaja jasno je da je ponekad možda bolje ograditi se predviđajući najgori scenarij – prikazuje. Pojava novih medija i internetskih društvenih mreža, zaključuje Pavić, dovodi do toga da u proizvodnji straha i panike jače sudjeluju i sami građani, iako se može reći da ove medijske platforme daju novo oruđe i starim proizvođačima straha. Brzo širenje informacija putem interneta može donijeti i prednosti u upozoravanju na realne opasnosti, ali može proširiti i strah i paniku zasnovane na pogrešnim informacijama.
Što misli o širenju panike, često u svojim stripovima prikazuje legendarni crtač Dubravko Mataković.
– Prisjetit ću se dijela iz monodrame “Ja sam taki čoek”, bosanskog umjetnika Josipa Pejakovića. Njegov junak prepričava i događaj iz pilane u kojoj radi, kada balvan pričepi nogu radnom kolegi Iliji. Kada je Ilija vidio da su se balvani s velike hrpe pokrenuli prema njemu, uzeo je bradvu i odsjekao si nogu da bi izvukao živu glavu. Poslije su svi iz kolektiva zafrkavali Iliju jer su se balvani zaustavili na četiri metra od njega. Primjer je to pojedinca zahvaćenog panikom. Međutim, kada panika postane kolektivna, onda se upetljaju mediji, a oni su velikim dijelom odgovorni za širenje panike. Barem jednom mjesečno možemo negdje pročitati kako zlokobni asteroid velikom brzinom leti prema našem planetu ili je neki, ne manje opasan, promašio Zemlju za samo nekoliko stotina tisuća kilometara, ali, eto, srećom, nismo znali. Nedavno je padala napuštena kineska svemirska postaja. Na nekim portalima pisalo je da će, možda, komadi pasti i na Dubrovnik – kaže Dubravko Mataković. Zbog navodnog trovanja pasa u Osijeku tražila se, nastavlja, odgovornost policije, pa i glava fantomskog trovača.
– A trovača nigdje, kao da je propao u zemlju, preplašio se i prestao s nepoćudnim aktivnostima. Prati i on medije pa je shvatio što ga čeka. Voda u Brodu ne valja. Onda objave da će se brodski vodovod priključiti na onaj koji opskrbljuje Vukovarsko-srijemsku županiju te će zbog toga u nekim mjestima te županije biti smanjen pritisak vode. Odmah je u Dnevniku bio prilog o gospođi iz Vinkovaca koja puni kadu, posuđe i kanistere vodom jer se boji da će ostati bez nje. Ne sumnjam da su još neke građanke Vinkovaca i okolnih mjesta, potaknute tim upozoravajućim činom, pripremile dostatne zalihe pitke vode i spremile se za nadolazeće teško razdoblje. Maloprije sam ispraznio vodokotlić i on se, začudo, opet napunio uobičajenom brzinom – karikira Mataković pa nastavlja u svojem stilu: – Homoseksualci bi mogli, ako im dopustimo, hodati naokolo raskopčanih rasporaka i spopadati druge muškarce kojima nije do toga. U vrtićima u Švedskoj odgajaju bespolnu djecu, pa bi se to moglo dogoditi i kod nas. Sve zbog toga što smo odlično informirani. Za utjehu, nisu samo Hrvati i Bosanci podložni paničarenju, ono je nekako normalno ljudskome biću. Poznat je slučaj panike u Americi izazvane radijskom dramom Rat svjetova u izvedbi Orsona Wellesa. Amerikance hvata panika zbog Marsovaca, komunista, Rusa, Kineza, Sjevernokoreanaca, a oni svi opet paničare jedni zbog drugih. Naravno, ponekad do panike dolazi zbog stvarnih razloga, stvarne neposredne opasnosti kada nije potrebna pomoć medija da bi je podebljale. Na primjer, žiteljima Marsa prijeti stvarna opasnost od invazije Zemljana na Mars. Vjerojatno ih zbog toga već hvata panika – zaključuje on. Vratimo se na osječku kuhinjsku sol.
Kriva procjena rizika
– Zaista, je li većina ljudi toliko iracionalna da vjeruje u teorije zavjere i teroriste koji hodaju po gradu i sustavno truju životinje? No, koliko god se ova ponašanja činila iracionalnima, u njihovoj je podlozi nekoliko snažnih psiholoških fenomena – ističe izv. prof. dr. sc. Silvija Ručević, profesorica na Odsjeku za psihologiju na Filozofskom fakultetu u Osijeku.
U kriznim ili nejasnim situacijama prirodna je reakcija, nadovezuje se profesorica, pogledati kako drugi reagiraju te činiti isto što i oni. Druge ljude, dakle, koristimo kao izvore informacija i vodimo se njihovim mišljenjima i prosudbama, i tada smo pod informacijsko-socijalnim utjecajem. Takav su primjer dijelom, ocjenjuje ona, i prijepori oko Istanbulske konvencije, dokumenta čiji je cilj borba protiv nasilja nad ženama.
– S obzirom na broj ubijenih, pretučenih i maltretiranih žena u Hrvatskoj, većina osoba složila bi se da je takav dokument svakako potreban. No, u čemu je problem? Konvencija je pisana pravnim žargonom, ima 81 članak, a prijevod na hrvatski jezik, s objašnjenjima, dokument je od 104 stranice pa je opravdano pretpostaviti da većina građana koji nisu osobno ili profesionalno za nju zainteresirani Konvenciju nije (detaljno) pročitala. Posljedično, velika je vjerojatnost da ćemo se pri razmatranju “dobrih” i “loših” strana ratifikacije Konvencije voditi mišljenjima i ponašanjima drugih koje smatramo stručnjacima, uključujući pravnike, svećenike, liječnike, aktiviste. Većina ljudi neće propitivati argumente stručnjaka jer vjeruju da su oni informiraniji. Informacijski socijalni utjecaj u ovakvim se slučajevima ne ostvaruje osobnim kontaktom, već preko senzacionalističkih članaka i uočljivih naslova. Nažalost, ponašanja i mišljenja stručnih osoba ne moraju nužno biti najbolja i točna opcija, vrlo je moguće da ni drugi nisu ništa informiraniji nego mi sami ili pokušavaju progurati svoje osobne stavove, bez jasnih argumenata. A ako su drugi krivo informirani, onda ćemo i mi preuzeti kriva i pogrešna tumačenja, što nas ponekad može dovesti do ozbiljnih pogrešaka. Dakle, ni stručnjaci nisu uvijek pouzdan izvor informacija – upozorava ona.
U nejasnim situacijama pitamo se “znaju li drugi nešto što mi ne znamo?”.
– Ako drugi vlasnici pasa izbjegavaju šetnje s ljubimcima po parku, vjerojatno ćemo i mi to činiti. Bune li se drugi protiv ratifikacije Konvencije, moguće je da su informiraniji od nas. Što smo nesigurniji, ili nam je odluka osobno važnija, to ćemo se više oslanjati na druge ljude – iznosi. U kriznim, opasnim situacijama i racionalne su osobe, naglašava, podložne paničarenju, jer tada nerijetko krivo procjenjujemo rizik.
– Primjerice, čak i kad bi vam netko rekao da je vjerojatnost da se vaš pas otruje 1 naprema 100.000, vjerojatno biste odgovorili da, iako je mogućnost mala, ona još uvijek postoji. Često se događa da i potencijalno opovrgavajući dokaz protumačimo tako da se slaže s našim tumačenjem situacije. Iako je vidra u Dravi uginula, prema mišljenju veterinara, od upale pluća, a ne od trovanja, bilo je i komentara poput: “Vidra? Od upale pluća? Kao da mi netko kaže da je polarni medvjed obolio od gripe!” – prikazuje ona.
Zašto inače racionalne osobe podliježu panici? Što je negativan događaj noviji, vjerojatnost da će se ponoviti procjenjujemo većom. Strahove ponekad temeljimo na onome kako se osjećamo – rizičnost situacije u kojoj se osjećamo dobro procjenjujemo manjom, primjerice prekomjerno pijenje alkohola. Nadalje, fotografije čine rizik pamtljivim i većim nego što on objektivno jest i izazivaju emocije.
Da se svidimo drugima
– Drugi razlog za priklanjanje i prihvaćanje ponašanja, odnosno mišljenja većine je potreba da se svidimo drugima i da nas oni prihvate. Ovaj oblik konformiranja naziva se normativni socijalni utjecaj i ne javlja se zbog potrebe za informacijama, već stoga što ne želimo privući negativnu pažnju, imati problema, biti odbačeni ili biti predmetom ismijavanja. Za razliku od informacijskog socijalnog utjecaja, normativni utjecaj obično rezultira javnim popuštanjem bez privatnog prihvaćanja pa osoba misli jedno, a govori, odnosno radi drugo. Moguće je, stoga, da u skupinama koje su za ratifikaciju Konvencije ili protiv nje postoje pojedinci koji privatno misle suprotno od onoga što govore – stajališta je S. Ručević.
Članak opisuje različite slučajeve panike, no nekako mi se čini da su preskočili spomenuti paniku i defetizam oko životnog standarda u Hrvatskoj koji se neprestano širi i doslovno tjera ljude da glavom-bez-obzira bježe iz ove zemlje... Pitam se kako to da se taj egzemplarni primjer širenja panike nije spomenuo u članku...