Mirno je sjedio na kauču dok su se tri dječaka i djevojčica oko njega igrali. Rođen je negdje u središnjoj Hrvatskoj, zove se Boris i ima šest godina. Voli trčati, iza sebe bacati krpenu loptu i balon, igrati lovice... Nikada nije upoznao mamu i tatu, poznaje samo tete iz Doma u Nazorovoj u kojem živi od rođenja. Kada se želi maziti, gestom će pokazati da treba nježnosti. Ako je sretan i zadovoljan, nagradit će vas zvonkim smijehom i povremenim pogledom lijepih crnih očiju. Boris je dijete s teškoćama u razvoju iz autističnog spektra. Roditelji su od njega odustali dok je još bio u rodilištu. Ni oni ni bake i djedovi, tete, ujaci i stričevi nikada nisu nazvali i pitali kako je. Za njega centar nije našao nikoga od 1082 osobe, koliko ih je ljetos bilo u registru posvojitelja. Boris, iako sporo, ipak napreduje, uči se životnim vještinama.
Poticajna obiteljska sredina
– Naučio je piti iz šalice – pohvaljuje ga odgojiteljica Lida. Dječak zarobljen u svom svijetu u tom je trenutku lupio dlanom o dlan, dotrčao do nas i prislonio glavu, pokazujući koliko želi pažnje.
– Uz tretman domskih stručnjaka rane intervencije dva puta tjedno odvodimo ga u Centar za autizam, od sljedeće godine onamo će ići svaki dan. Za Borisa bi bili blagotvorni i poticajna obiteljska sredina i skrb, neki brižni i topli udomitelji, ako ne stalno, barem preko vikenda. A najbolje bi bilo posvojenje, sigurna sam da bi naš mali „kišni čovjek" uz strpljive roditelje i uz njihovu ljubav i angažiranje puno više napredovao i "procvjetao" – govori Jasna Ćurković Kelava, ravnateljica doma.
Prema statističkim pokazateljima Ministarstva socijalne politike i mladih, od 400 djece koliko ih je posljednjeg dana prošle godine čekalo na posvajanje, njih 218 ima teškoće u razvoju. Lani je posvojeno samo desetero takve djece.
– Žao mi je da se sustav nedovoljno bavi traženjem posvojitelja za teže posvojivu djecu. Ako ih nema u RH, treba ih tražiti u drugim zemljama gdje se ljudi lakše odlučuju za djecu s teškoćama u razvoju jer im država pomaže i nudi organizirane potrebne servise podrške, psihosocijalne pomoći i rane intervencije – objašnjava ravnateljica. Iako zakonske prepreke za inozemno posvajanje nema, a suglasnost za međudržavno posvojenje daje se nakon što su pokušane sve druge opcije unutar Hrvatske, posljednjih godina gotovo da nema vanjskih posvojenja, lani je samo jedna strankinja posvojila dijete. To zapravo i nije bilo posvajanje nekog od djece iz sustava jer je riječ o djetetovoj pomajci. Ni ukupna brojka posvojene djece nije velika. Priliku za novi život, u posvojiteljskoj obitelji, lani je dobilo je tek 113 djece, najviše u dobi od jedne do pet godina. Nitko stariji od 15 nije bio te sreće.
Problemi zbog trauma
– Sustav je gotovo zamro. Treba ga probuditi – kaže Ćurković Kelava pa te svoje riječi potkrepljuje činjenicom da se do 2010. samo iz doma u Nazorovoj godišnje posvajalo 30-ak djece, posljednjih pet godina taj je broj prepolovljen. Lani ih je ukupno 38 posvojeno iz svih 20-ak domova u Hrvatskoj. Osim pravnog vakuuma nastalog ovogodišnjom suspenzijom Obiteljskog zakona, koji je za posljedicu imao da spori sustav postane još sporiji, malom broju posvojenja u prilog ide i to da se biološkim roditeljima daje previše šanse, zbog čega trpe djeca. Iako ne žele ili se ne mogu skrbiti za dijete, biološki roditelji ne daju pristanak da ga se da na posvajanje. U domovima za djecu lani je bilo 1126 djece, suglasnost za posvajanje dalo je 36 roditelja, a sudovi su donijeli samo pet rješenja kojima se nadomješta pristanak roditelja. Često je dovoljno da se jednom u tri mjeseca mati ili otac jave i pitaju za dijete pa da sustav zabilježi kako se za njega – skrbi. Takvo odugovlačenje u konačnici rezultira da djecu zbog dobi, usputne traumatiziranosti brojnim odbacivanjima i oblicima skrbi, više nitko ni ne želi posvojiti.
U Dječjem domu Antun Gustav Matoš nalazi se 12-godišnji dječak, nazvat ćemo ga Danijel, čiji su roditelji ovisnici iz Dalmacije. Sustav im je godinama davao šansu da se poprave i preuzmu brigu o sinu. Dječak je u međuvremenu propadao psihički i emocionalno, počeli su problemi u ponašanju, mijenjao je domove i udomitelje. Tek s devet godina, kad su roditelji odustali od njega, Danijel je dobio priliku da bude posvojen. Ali, zbog svih problema prouzročenih nesretnim životom i njegove dobi za dječaka do sada nije bilo zainteresiranih posvojitelja.
– Danijel ide u šesti razred, ima potrebu za posvojiteljskom obitelji za koju bi se vezao, nadamo se da će nam se javiti netko tko je strpljiv i spreman potruditi se oko ovog dragog i bistrog dječaka. Zbog problema u školi i u ponašanju u domu se intenzivno radi s njim, a vikendom će odlaziti k udomiteljskoj obitelji u Podravinu, koja ga je dobro prihvatila i zbog toga je jako sretan – kaže Jasna Ćurković Kelava.
Bude li imao sreće pa se javi netko tko bi ga htio posvojiti, tražit će se i Danijelova suglasnost. Zakonom je propisano da dijete koje je napunilo 12 godina za posvojenje treba dati svoj pristanak. Ravnateljica kaže da je za djecu najvažnije da im se što prije nađe obitelj, da odrastaju u njoj, a ne u sustavu socijalne skrbi.
– Posvojitelji žele što mlađe zdravo dijete. Oko starije djece treba se puno više angažirati jer su ona vrlo često traumatizirana – objašnjava Ćurković Kelava. I kad se odluče, čekanje da dijete dovedu kući može potrajati godinama. Baš kao što Boris i Danijel godinama čekaju da i njih netko odvede u svoj dom i pruži im ljubav i toplinu za kojom čeznu.
>> Milanka Opačić: Posvojenje je stvaranje novog obiteljskog života
Oprez pri usvajanju! Kontrole "Dobrotvora" su nužne! Jer nevina dijeca mogu doći u pogrešne ruke pedofila,zlostavljača i ostalog sljama!