Glavne europske institucije (Komisiju, Parlament i Vijeće) svakodnevno obiđe oko 15.000 lobista, a prihod od profesionalnih lobističkih aktivnosti koje se odnose na EU iznosi oko 90 milijuna eura godišnje. Samo te dvije brojke govore o moći koji lobisti imaju u pohodu na europske institucije. Većina tog novca i lobističkih udruga odnose se na trgovačka i poslovna udruženja. Udruge koje promiču javni interes predstavljaju tek manji broj, a i one su zbog svojih ograničenih financijskih sredstava u nepovoljnijem položaju od, primjerice, multinacionalnih korporacija. Velikim kompanijama i poslovnim udruženjima na području Europske unije uspješno poslovanje je gotovo uvjetovano snažnom povezanošću s Komisijom. Gubitak utjecaja na Komisiju i pristupu informacijama te nemogućnost sudjelovanja u zakonodavnim inicijativama za tvrtke čiji promet seže preko milijarde eura godišnje jednostavno nije dozvoljena opcija.
Komisija i lobisti vole se javno
Nakon stvaranja jedinstvenog unutarnjeg tržišta 1990.-ih javio se trend u kojem pojedinačna poduzeća, najčešće multinacionalne korporacije, izravno lobiraju u europskim institucijama te izrastaju u važne političke faktore u Europskoj uniji. Većina multinacionalnih kompanija povećava broj lobističkog osoblja, posebice stručnjake za odnose s javnošću i komunikacije. Stvaranje jednog tržišta, jedne valute i snažna konkurencija među europskim kompanijama nedvojbeno su pomogli jačanju korporativnih interesa europske gospodarske elite u procesima odlučivanja, ali i u strukturama institucija Europske unije. Proces razvoja europskih integracija zakomplicirao je proces zastupanja interesa, a od interesnih skupina zahtijeva se da djeluju na više političkih razina: nacionalnoj i europskoj. Zbog složenog procesa zastupanja europskih interesa u posebno su pogodnom položaju interesne skupine koje imaju dovoljno znanja, novaca i lobista upućenih u problematiku o zakonskim prijedlozima o kojima se raspravlja.
Naime, posao lobista nije da uskače u mijenjanje zakonskog prijedloga jednom kad uđe u labirint europske procedure, jer je tada posao već gotov. Uspješni lobisti zakonske akte prate dok su u nastojanju i silom statističkih podataka i argumentacije sugeriraju da je baš njihov prijedlog rješenje za europske probleme. Podmićivanja uglavnom ne pale, posao eurobirokrata je teško dobiti i predobro je plaćen da bi ga se ugrozilo plavom kuvertom. Lobiranje se ne ostvaruje niti potezanjem za rukav. Najčešći način jesu sastanci s onima koji zakonske prijedloge skiciraju na nižim razinama odlučivanja. U određenim okolnostima i situacijama čak i sama Komisija potiče osnivanje ili jačanje pojedinih interesnih skupina kako bi održavala visoku razinu komunikacije s onim sektorima za koje smatra da su bitni za Uniju.
Tko bliži Bruxellesu…
Iako kuverte ne prolaze, ono što se u europskim institucijama cijeni zasigurno je poznavanje materije o kojoj se lobira, a tko je u to bolje upućen od europskih povjerenika - dužnosnika koji su se određenim sektorima u Europskoj komisiji bavili na najvišoj razini. Nakon završetka mandata, oko 40% povjerenika počelo je zastupati privatne interese, a to znači da su se zaposlili u privatnim kompanijama, priključili nekoj od lobističkih skupina ili osnovali vlastiti konzultantski biznis, pokazala je prošlogodišnja studija na temelju istraživanja „života nakon Komisije“ kod 92 bivša povjerenika. Za pronalazak unosnog radnog mjesta najviše šansi imaju oni članovi Komisije koji su bili zaduženi za tržišno natjecanje, zajedničko tržište, industriju ili poreznu politiku. No, za prebacivanje iz europskog u privatni sektor postoje neka ograničenja. Komisija je propisala da 18 mjeseci nakon napuštanja dužnosti povjerenik ne smije lobirati za privatne interese, ali taj propis ima jedan propust: zabrana se odnosi samo na područje kojim se osoba bavila tijekom staža u Komisiji.
Na takav način lobiranja požalila se i nevladina organizacija Alter-EU, koja se zalaže za transparentnost lobiranja, a ona upozorava da nema nikakvog uspjeha ako se zabrana lobiranja odnosi samo na resor u kojem je bivši povjerenik radio jer Komisija funkcionira kao kolektivno tijelo u kojem povjerenici interveniraju u resorima u kojima nisu na funkciji. Stoga je Komisija nastojala poticati samoregulativne mjere unutar zajednice lobista, što potvrđuju minimalni zahtjevi utvrđeni još 1992. kada je Komisija predložila interesnim skupinama da same izrade kodeks ponašanja u procesu lobiranja. Prošle godine Komisija i Europski parlament konačno su izradile zajednički registar lobista koji omogućava uvid u aktivnosti lobista u te dvije EU institucije, no Alter-EU je krajem lipnja ove godine upozorila na manjkavosti lobiranja u Bruxellesu, jer je registriranje isključivo dobrovoljno. Čini se stoga da se borba za otvorenije lobiranje u institucijama EU nastavlja.
