Danas telefoniramo šećući ulicom, a preko kompjutora u svom
domu imamo pristup gotovo cjelokupnom znanju čovječanstva. Čini se da
je stvarnost jednako pregazila i skeptične i hrabre prognozere. Zaista
jest, o čemu svjedoče brojne prognoze u zadnjih sto godina.
Sredinom prošlog stoljeća, kad su neki zanesenjaci
naslućivali buduće goleme brzine automobila i željeznica, mnogi su
liječnici sumnjičavo vrtjeli glavama i uvjeravali da brzina veća od 20
km/h ne bi bila podnošljiva putnicima i da bi oni,
promatrajući krajolik kroz prozor jurećeg vlaka ili vozila, bili
zahvaćeni vrtoglavicom i ozbiljno oboljeli.
Znanstvenici su na temelju matematičkih proračuna tvrdili da
željeznica nikad neće moći biti brža od 34 km/h zato što bi
se pri većoj brzini istisnuo sav zrak iz vagona pa bi se putnici
pogušili. A kad se početkom 19. stoljeća raspravljalo o
uvođenju javnih plinskih svjetiljaka u Londonu, William H. Wollaston,
britanski kemičar i fizičar, svoju je sumnju izrazio riječima da
“isto tako mogu pokušati osvijetliti London
kriškom Mjeseca”.
Kakvom se smatrala budućnost automobila, svjedoči tekst u časopisu The
Literary Digest od 14. listopada 1889. godine. Ondje piše da
je “uobičajena 'kočija bez konja’ trenutačno luksuz
bogataša, i premda će cijena tog vozila u budućnosti pasti,
nikada neće biti naširoko prihvaćeno kao bicikl”.
Ništa čudno kad čak ni pisci znanstvene fantastike nisu bili
spremni na novotarije. Herbert George Wells 1901. izjavio je:
“Moram priznati da moja mašta odbija priznati
podmornicu kao nešto više od komore koja služi
gušenju i utapanju ljudi”.
Razvoj podmornica započeo je vrlo brzo nakon te Wellsove izjave i već u
vrijeme 1. svjetskog rata podmornice su bile faktor s kojim se u ratu
na moru moralo ozbiljno računati, a danas su jedno od glavnih
strateških oružja.
Čovjek i zrak
Godine 1781. francuski je akademik Joseph Jerome Lefrancais de Lalande
decidirano izjavio: “Dokazano je da je čovjeku nemoguće da se
umjetnim krilima ili drugim sredstvima uzdiže u zrak ili da se samo i
održava u zraku.
Čovjek je stvoren za zemlju, a krilati stvorovi za zrak. Ne
pokušavajmo prekršiti zakone prirode”.
Poslije 125 godina stvari se nisu puno promijenile.
“Konstrukcija zračnog vozila koje bi moglo prevesti jednog
čovjeka od jednog do drugog poželjnog mjesta zahtijevat će otkriće
nekog novog metala ili prirodne sile.
Čak i s takvim otkrićem ne možemo očekivati više no da se
vozi samo jedan čovjek”, zapisao je 1903. godine američki
astronom Simon Newcomb. A u The New York Timesu od 10. prosinca 1903.
godine možemo pročitati kritički tekst o Samuelu Langleyu, poznatom
američkom fizičaru i pioniru aeronautike kojem je još 1896.
uspjelo izgraditi prvu uspješnu letjelicu težu od zraka (na
parni pogon) koja je uspjela kontinuirano letjeti, a bio je i prvi
čovjek koji je razjasnio fizički zakon pomoću kojeg ptice klize kroz
zrak bez mahanja krilima: “Nadajmo se da će profesor Langley
prestati ulagati svoj znanstveni genij u beskorisnosti i gubiti vrijeme
i novac na dalje eksperimente sa zračnim brodovima. Život je kratak i
on je svakako sposoban služiti čovječanstvu na pametniji način no
zamarajući se letenjem”.
Točno tjedan dana nakon objave teksta braća Wright poletjela su prvi
put. No, i Wilbur Wright 1908. priznao je da je sedam godina prije,
1901. godine, svome bratu Orvilleu rekao kako čovjek neće poletjeti
još barem pedeset godina.
Radio i tv
“Isključeno je za sva vremena da se čudo čovječjega glasa
reproducira aparatima napravljenima od drveta ili metala”,
rekao je jedan francuski akademik nakon što je razgledao i
čuo Edisonov fonograf. Smatrao je da je tu riječ o prijevari, a da taj
“lažni pronalazač” zapravo govori iz trbuha.
Izumitelj imenom Lee de Forest početkom 20. stoljeća čak se
našao na sudu zbog svoje poduzetnosti i pretjerane vjere u
svoje izume.
Godine 1903. okrivljen je zbog prodaje dionica svoje tvrtke Radio
Telephone Company poštom. Evo kako je njegov grijeh pred
sucem formulirao javni tužitelj SAD-a: “Lee de Forest izjavio
je brojnim novinama, potkrijepivši to napismeno, da će biti
moguće prenositi ljudski glas preko Atlantskog oceana vrlo skoro.
Bazirano na toj apsurdnoj ideji, namjerno izjavljujući neistine, zaveo
je pučanstvo kako bi ljude uvjerio da kupuju dionice njegove
tvrtke”.
Prvo transatlantsko emitiranje ljudskoga glasa ostvareno je 31.
prosinca 1923. godine iz Pittsburgha u Manchester u Engleskoj. Isti taj
Forest, otac radija suđen zbog vizionarskih ideja, na prognozama o
televiziji potpuno je zakazao. Godine 1926. izjavio je: “I
dok teoretski i tehnički televizija može biti primamljiva, komercijalno
i financijski nije moguća te razvoj ne zaslužuje više od
sanjarenja”.
Početkom 20. stoljeća newyorški list Brooklyin Daily Eagle
upustio se u avanturu prognoziranja dolazećeg stoljeća u posebnom
izdanju pod naslovom “Za sto godina stvari će biti puno
drukčije”. Bilo je točnih prognoza, ali i prognoza da će
električna rasvjeta smanjiti broj zločina, da će nestajanje konjskih
zaprega eliminirati muhe i da će “glatki pločnici”
u sljedećem stoljeću biti besprijekorno čisti.
U časopisu Science Digest iz kolovoza 1948. o putu na Mjesec pisalo je:
“Slijetanje i kruženje oko Mjeseca uzrokuje toliko problema
ljudskim bićima da će znanosti možda trebati sljedećih 200 godina da ih
samo zagrebe”. Još prije šezdesetak
godina najugledniji liječnici uvjeravali su da je čovjekov let u svemir
apsurd zbog jednog jedinog razloga: ljudski metabolizam ne može
izdržati više dana u bestežinskom stanju.
POGLED S RUBA ZNANOSTI