Sjeća se zime 2009. godine kao da je bila jučer. Nikada mu nije bilo toliko hladno, promrzlo mu je cijelo tijelo, a onda je odjednom prestao osjećati bol uzrokovanu ozeblinama. Umjesto toga, počela ga je prožimati toplina, a oko njega bile su siluete u bijelom.
– Mislio sam da sam umro od zime i da vidim raj, a onda sam promislio i zaključio da anđeli ne nose bijele maske na licu – govori nam Zagrepčanin Krešo kojeg su tog dana u posljednji trenutak pronašli promrzlog u napuštenoj kući bez struje, vode i grijanja dok je vani bjesnila snježna mećava. Odveli su ga u bolnicu gdje se uspio oporaviti, a danas zimu provodi u Prihvatilištu za beskućnike zagrebačkog Crvenog križa u Velikoj Kosnici.
Na cesti je, naime, već punih 20 zima, jer toliko godina nema dom. Na pitanje kako je postao beskućnik odgovara jednostavno – obiteljski problemi. Kaže kako mu je dio obitelji na prevaru uzeo majčino nasljedstvo, nakon čega je ostao na cesti. Imao je tada samo 20 godina.
– Sudskim sam putem pokušao vratiti svoj dom, ali bez uspjeha. Za to sam vrijeme živio na ulici, po raznim napuštenim objektima, stanovima, kućama, šupama... Kad se svaki dan budite na takvim mjestima, u hladnome, bez struje i vode, to ostavi traga na čovjeku – priznaje danas 40-godišnjak koji je zbog svega završio na psihijatriji. Bilo je to prije 15 godina i trebalo mu je neko vrijeme da se oporavi, ali danas je izliječen. No i dalje osjeća teške posljedice, ali ne zdravstvene nego birokratske.
– Tada sam zbog dijagnosticirane depresije službeno proglašen osobom s invaliditetom zbog dijagnoze duševnog i psihičkog poremećaja – govori Krešo koji zbog te činjenice ne može naći posao, barem ne uz prijavu. A ističe da je upravo to ono što mu je potrebno da konačno stane na noge nakon što je pola života proveo na ulici.
– Bauštelac sam i dobro to radim, imam završenu školu i govorim engleski jezik. Tu i tamo me neki prijatelji pozovu da pomognem na gradilištu i tako nešto zaradim, ali stalan posao nitko mi ne želi dati. Čim vide osobu od 115 kila i po papirima zaključe da sam “lud“, pokažu mi na vrata i to mi otvoreno navedu kao razlog – govori. Da bi se mogao zaposliti, potrebna mu je potvrda da više ne spada u kategoriju osoba s invaliditetom, a vještačenje čeka – od 2018. godine. Za to vrijeme živi u Kosnicu gdje je našao spas.
– Zamislite da nemate ni kune primanja u životu... Ipak, ovdje mi je dobro, imam sobu, tri obroka dnevno, daju nam odjeću i sve što nam je potrebno... Ovdje barem nisam sam. Razgovaram s ljudima, vozim bicikl i ne osjećam se napušteno – kaže Krešo koji je u Kosnici već tri godine. Iako je preporuka zakona da bi se osobe tamo trebale zadržati do godinu dana, Krešo nije jedini beskućnik koji je produljio taj rok jer nema izbora. Ne može otići nikamo drugamo.
– Bio bih opet na ulici. Svatko ima neku svoju “profesionalnu deformaciju“, ja kad hodam gradom vidim napuštene kuće i šupe... Nekad se prevarim, jer mislim da je neki prostor prazan, a onda ispadne da unutra žive ljudi u još gorim uvjetima nego ja... Da, ima i toga – zaključuje Krešo te dodaje kako unatoč svemu i dalje nije odustao. Još uvijek vjeruje da će dobiti šansu da stane na noge i krene u normalan život.
Bitno je da ima stanova za migrante.