Bruno Vrbat na biciklu je prevalio 1700 kilometara dug put od Švicarske
do Šolte, gdje je pronašao izgubljenog oca, kojega je zadnji put vidio
prije punih 25 godina, kada je bio petogodišnjak.
– Ja sam Bruno – predstavio se mladić Anti Josipoviću, kojega je
pronašao pred kamenom kućicom u Grohotama.
– A, to si ti! – odvratio je sijedi, pomalo izgubljeni čovjek, na prvi
pogled vrlo odsutno i hladno. Međutim, kada su im se ruke dodirnule
Antino lice oblile su suze. Gledao ga je bez riječi, jecao i skrivao
pogled.
Izgubljeni otac
Bruno o ocu ništa nije čuo dva i pol desetljeća, nije znao je li uopće
živ.
– Odgojila me majka u Švicarskoj, gdje sam se i rodio. Ona i otac su iz
istog mjesta iz Bosne, znam da je dolazio kod nas kada sam bio skroz
mali, a posljednja informacija o njemu bila je da je negdje u Splitu.
Cijeli život nisam razmišljao o njemu, niti me bilo briga zašto se ne
javlja, ali prije dvije godine počela me kopkati želja da ga pronađem.
Ne bojim se njegove reakcije, pa ne idem mu ništa prebacivati. Želim ga
vidjeti – ispričao nam je Bruno na trajektu na koji smo se ukrcali
znajući samo da tražimo Antu Josipovića u Grohotama.
Ni jedna druga važna informacija koja je Brunu zanimala – čime se bavi,
s kim živi, je li oženjen, ima li djecu...? – nije mu bila poznata.
Nije znao ni kako izgleda danas, niti kako je izgledao prije, jer nema
nijednu njegovu fotografiju. Možda baš zbog svega toga, odlučio je
razriješiti misterij.
– Oduvijek želim putovati biciklom, odlučio sam upoznati tatu i zato
sam to spojio – objašnjava nam i ohrabruje se kako ćemo ga sigurno
pronaći jer osjeća da mora biti tu. Nije mu se mogao javiti, jer Anto
nema telefon, a to je Bruni znatno otežalo potragu. Pronašao ga je
zahvaljujući MUP-u u Zagrebu, gdje mu je, kaže, jedan “dobar čovjek”
pomogao, dva sata ga tražio u sistemu i pronašao.
No na trajektu prema Rogaču doznajemo mnogo više no što je Bruno uspio
doznati mjesecima istražujući izdaleka.
– Aa, tražite Antu Bosanca! Dobar je čovik, zidar, radi. Pitajte u
Grohotama, svi ga znaju, usred mista živi. Ili radi, ili je u kući, ili
u gostionici. Nikad se nije ženio, živi sam, pa onda voli katkad malo
zaviriti u čašicu – kažu nam Šoltani. Čak su Antu obavijestili preko
susjeda da ga “traže neki ljudi na trajektu” pa da bude pred kućom.
I Ante, iako nije znao koga čeka, kao da je osjetio da dolazi važan
gost pa se malo ohrabrio pivom. Nakon upoznavanja, odlazimo na kavu,
ali prvi šok još traje i, očito, potreba da se opravda.
– Ja sam odlazio kod tebe i matere u Švicarsku, kad je tebi bilo pet
godina. A poslije, živio sam u Splitu, pa sam onda radio u Šolti i tu
ostao. Nije bilo lako, trebalo je dobiti domovnicu... – kroz suze priča
Ante. Bruno ga prekida, jer ga nije ni došao pitati gdje je bio sve ove
godine.
– Ja gledam samo naprijed – ohrabruje ga.
Anti je neugodno što sinu ne može pružiti gostoprimstvo.
Važan gost
– Dobio sam ovdje jednu staru kuću. Kod mene je veliki nered, sve je
puno alata. Dođu mi prijatelji, ljudi s kojima radim, popijemo pivo ili
rakiju, a gdje bih ja tebe stavio kada je sve zakrčeno. Mogao bi netko
i prespavati, ali ne tako važan gost. Naći ću ja tebi apartman –
opravdava se Anto.
Bruno se sve vrijeme smješka, ali očito je i njemu vrlo teško. Zato
odlazimo na trajekt i ostavljamo ga na Šolti da se nasamo bolje upozna
s ocem.
– A mama je rekla da je veći od mene! – prva je reakcija tati iza leđa.
Međutim, i on će, kaže, sutra natrag kući.
– Lijepo je što sam ga vidio, ali sve ovo me pomalo boli. Drago mi je
što sam došao, ali on živi svoj život, a ja svoj – ispraća nas Bruno.
Dodaje da još ne želi donositi nikakav sud jer je pred njima zajednička
večer. Kaže da će na povratku, kada bude vozio bicikl negdje u Alpama,
vjerojatno sve kockice sjesti na svoje mjesto.
DVOSTRUKA AVANTURA Na biciklu od Švicarske do Šolte, punih 1700 kilometara
