Žuta keramička šalica sa slikom medvjeda, ručkica od mlinca za kavu, barbika, nekoliko fotografija i ljubičaste, dva broja prevelike Borovo cipele na kojima je u skloništu rukom ispisala "Goca", danas su jedine uspomene na djetinjstvo naglo prekinuto u vihoru rata, koje brižljivo čuva. No, nije to jedina popudbina koju sa sobom nosi, i one uspomene koje se ne daju opipati rukom ostale su zauvijek zabilježene u sjećanju na olovno vrijeme u Vukovaru 1991. godine, kao težak ali vjeran suputnik na životnom putu Gordane Konjević. Do najsitnijih detalja i danas pamti sve, pa i okolnosti u kojima je njezina ispovijest, tada 11-godišnje djevojčice, objavljena na stranicama Večernjeg lista, nepunih mjesec dana nakon pada njezina rodnoga grada, pod nazivom "Mi, djeca iz podruma".
Sklupčana između sjedala
U prvim danima njezina progonstva u zagrebačkom hotelu Dubrovnik s našom novinarkom Mirjanom Prišćan podijelila je svoju potresnu priču o čamotinji i strahu po skloništima u rodnom Lušcu i diljem Vukovara od sredine kolovoza do kraja studenoga 1991. godine, krvavom piru koji je uslijedio kada je neprijatelj slomio obranu grada i neizvjesnom putovanju u progonstvo, viđeno očima djeteta. Pronašli smo je opet, ovoga puta u Njemačkoj, točno 32 godine poslije.
– Sjećam se da je intervju trajao danima. Našle smo se i dugo razgovarale, moja mama je pomagala sklopiti kockice mozaika. Bila sam jako zbunjena i, kao svako dijete, nisam znala što se uistinu događa – otpočela je svoju priču danas 43-godišnja Gordana. Tek je pripremila knjige za peti razred. Zamatala ih je danima u šarene papire dok je ljeto izmicalo iz odsjaja Dunava.
– Život je tekao nekim svojim tijekom i onda se odjednom nešto dogodi. Nisam znala ni vidjela da dolazi jer djeci toga vremena informacije nisu bile lako dostupne kao danas, a ja sam bila premala da bih pratila televizijske vijesti, i tako sve do prvih uzbuna, kada je taj silazak u podrum naša mama napravila kao nekakvu igru. Zasvira sirena pa kreneš u sklonište i to ti je fora, nešto kao kada djeca rade kućicu na drvetu. Nisam imala pojma što se događalo i nisam imala osjećaj da se zahuktavao taj, kako su rekli, rat... Premda još nisu slutili kako će iduća tri mjeseca provesti pod zemljom, u podrum su prenijeli tri kauča, "šparet" na drva i onaj na plin, kruha i paštete, a već je otprije u bačvama čekalo 300 litara vode. Susjeda je nakuhala staklenke i staklenke umaka od rajčica. Zajedno s vodom, polako je odlazio i svaki pojam o vremenu. Gordanina "dječja igra" nije dugo potrajala, samo nekoliko tjedana, sve dok tijekom noći na Lužac nisu popadale, kako kaže, dimne bombe i kada su joj preko lica stavili mokru krpu da ne bi udisala otrov.
Bili su to prvi trenuci "ozbiljne panike" koju je tada doživjela, a ubrzo je, 29. rujna, slijedio uistinu tragičan i traumatičan trenutak: bakine suze nakon što je, od krhotine granate, u trenutku dok je prevozio namirnice biciklom, poginuo njezin djed Ante. Od granata, samo se jednoga bojala više.
– Četnika! U podrum je nagrnulo njih pet s redenicima i automatima, jedan stariji, ostali mlađi. Kad smo izvana čuli glasove, mislili smo da su naši gardisti, ali kad se jedan proderao: "Otvaraj!", premrla sam od straha. Na zidu je visjela stara bratova policijska uniforma, a sestra Silvana uspjela je deku prebaciti preko puške koju smo zaklanjale prijateljica Kristina i ja. I ne znam što bi bilo s nama da s nama nije bio susjed Mirko, Srbin. On je pred njih skočio i valjda ih tako iznenadio: "Tu sam samo ja s djecom!" – ispričala je tada 11-godišnja Gordana našoj novinarki.
POVEZANI ČLANCI:
Nadalje, redaju se slike u mozaiku ratnog pakla, poput dana kada je granata pala na kuću dok se stiskala u hodniku – jer tamo je, između zidova, bila najsigurnija – dok je iz kuće nije izvela teta, ponijevši nekoliko fotografija iz obiteljskog albuma koje je uspjela spasiti prije bijega. Bio je to siguran znak da im – njoj, njezinoj majci i sestri – na Lušcu više nema života. Iduća dva mjeseca taj se krhki život sveo na bijeg od podruma do podruma diljem Vukovara, povratka u Lužac, pa bijega u Borovo, sve do konačnog pada grada, koji ju je, kao i 4000 vukovarskih civila, zatekao u Obućari Borovo, njezinu posljednjem utočištu.
I otamo su zauvijek u sjećanju utisnute slike, poput prostorija improviziranih od starih ormara, dasaka obloženih dekama na kojima su spavali na silnoj hladnoći, na smjene. Pamti gomile ljudi, među kojima i umornog vojnika koji spava stojeći, naslonjen na stup, i brojne druge slike koje je brižljivo bilježila u svoj dnevnik, među njima, i bilješku o dječaku u kojeg se ondje zaljubila. I kad je konvoj izmrcvarenih Vukovaraca koncem studenoga autobusima napuštao grad kojeg više nema, nije htjela zadnji put pogledati kroz prozor "jer vani bradati ljudi maltretiraju gardiste, visjele su srpske i jugoslavenske zastave, sve se sivjelo od tenkova".
"Ne daj, Bože da se ikada moram vratiti u Vukovar", pomislila je sklupčana između sjedala autobusa koji ih je najprije odveo u Dalj, potom u Novi Sad, i onda preko cijele Bosne i Hercegovine do hrvatske granice, sve do zagrebačkog Trga bana Jelačića. Do hotela Dubrovnik, gdje su je dočekali otac i brat, koji su u ratnom vihoru igrom slučaja ostali zatečeni u Zagrebu, novinari Večernjeg lista i novi život koji je upravo otpočeo.
U hotelu je provela čak devet godina. Njezini roditelji počeli su graditi kuću nedaleko od Svetog Ivana Zeline, no ona je, prisiljena na prijevremeno odrastanje, od svoje 18. godine posve samostalna. Nakon gimnazije odmah se zaposlila te upisala Prometni fakultet, sama zarađujući za podstanarski stan i režije, no pritisnuta okolnostima, napustila je studij i odabrala prekvalifikaciju za kozmetičarku. Dugi niz godina radila je u salonima sve dok prije nekoliko godina u Zagrebu nije otvorila vlastiti. Otac je umro, majka se vratila u Vukovar, kao i sestra s obitelji, a ona je prošloga ljeta otputovala u Njemačku, zaljubila se i ondje ostala.
Tri desetljeća poslije pitamo Gordanu kakva sjećanja danas nosi na dane kada je Vukovar pretvoren u pepeo i prah.
– Svih ovih godina kad god bih o tome govorila, samo dijelove, uvijek sam imala taj osjećaj kao da se sve to nije događalo meni. Bio je to, očito, obrambeni mehanizam, koji je samo "čekao" neki okidač. Bio je to zagrebački potres, dok tako stojim na livadi sa psom, s maskom na licu, u panici, i obuzima me onaj isti osjećaj bespomoćnosti, nakon čega sam krenula kod psihijatra. Mislila sam da je posrijedi strah za posao i neizvjesnu budućnost tijekom epidemije, no tijekom seansi ispostavilo se da korijen tog straha seže daleko unatrag, u ratni Vukovar, u to vrijeme koje zaleđeno stoji u meni i nikad nije tretirano, nije riješeno. Često sanjam rat i tada po tri dana ne mogu doći k sebi jer mi djeluje realno. I kada je počeo rat u Ukrajini, vratio se taj osjećaj, panika i strah. Gledam vijesti, te napade i rušenje, pucnjavu. Taj strah nije konstantan, ali je toliko snažan. Mi prognanici dobivali smo humanitarnu pomoć, materijalnu pomoć, a svi ti ljudi i sva ta djeca trebali su dobiti psihološku pomoć, a nikada nisu – govori Gordana, koju pitamo hoće li ove godine koračati u vukovarskoj Koloni sjećanja.
– U ovo doba godine gotovo sam svake godine u Vukovaru, ali u našoj kući, s mamom. U Koloni sjećanja bila sam samo jednom, kada je bila 25. obljetnica pada grada. Znam da su ljudi koji hodaju u Koloni izgubili više nego ja i svatko ima svoj način da pospremi svoja sjećanja, obilježi taj datum. Možda će netko o meni misliti da sam zbog toga loša, ali meni nikad nije bilo rješenje ići tamo i među te ljude – kaže Gordana Konjević.
– Neke su stvari bile lažne, sada to znam. Nisam mislila da je Vukovar prodan, sada mi sve više tako izgleda. Ja sam od onih koji nikoga ne mrze, imam i prijatelje Srbe u Zagrebu, ali imam svoje mišljenje o ćirilici u Vukovaru i odvojenim školama. To nije način na koji možemo zajednički graditi budućnost ako želimo ići naprijed. A politika nas uporno vraća nazad i uistinu ne znam zašto srpska djeca koja nemaju veze s ratom uče "svoju" povijest, čemu dva gledišta, nije mi jasno. Smatram da tako ne bi trebalo biti zbog njihove budućnosti u Hrvatskoj i naše budućnosti s njima.
Zanimalo nas je gnuša li se politizacije žrtve Vukovara, kojoj svjedočimo proteklih godina, od dvostrukih kolona do dvostrukih plakata.
Jedini način "resetiranja"
– Meni je nevjerojatno da je politika u središtu pozornosti, meni je to prestrašno. Svi bismo trebali biti složni zbog žrtava Vukovara, koje padaju u drugi plan, i svih tih jadnih ljudi koji su izgubili svoje najmilije, oni to teško doživljavaju. Da imam moć u svojim rukama samo jedan dan, 18. studenoga u Koloni sjećanja zabranila bih politiku, u medijima ne bih spomenula ni jednog jedinog poličara, nikoga od njih ne bih ništa pitala, samo žrtve. Dan sjećanja treba biti posvećeno isključivo običnim ljudima, a ne političarima. Gdje su oni bili u to vrijeme? Njih je briga samo za glasove, oni vukovarsku žrtvu iskorištavaju za vlastitu korist – kaže Gordana.
Naposljetku, preostalo je pitati je misli li danas isto što i 11-godišnja djevojčica sklupčana između sjedala autobusa u konvoju: "Ne daj, Bože da se ikada moram vratiti u Vukovar"?
– Više ne mislim tako, upravo suprotno, povratak je za mene jedina opcija. Ako ne prije, u mirovini ću se vratiti u Vukovar, u svoju kuću, i to je jedini scenarij koji vidim, kako zamišljam svoju starost. Svih tih godina dok sam živjela u Zagrebu, odlazak u Vukovar bio je jedini način da se "resetiram", od posla i života koji me katkada tjerao da pucam po šavovima, kada je bijeg na nekoliko dana bio za mene jedino rješenje. Ako niste okruženi ljudima koji govore o ratu, tamo vlada takva mirnoća, potpuno drukčiji, miran život, kakav si nakon svega priželjkujem – priznaje Gordana Konjević.
Naposljetku, ondje, na zidu obiteljske kuće, u sobi u kojoj spava kada posjećuje svoju majku, na zidu uokviren leži, požutjeli, članak iz Večernjeg lista od 15. prosinca 1991. godine, da se nikad ne zaboravi, da ne izblijede uspomene, ma koliko bile teške, jer su, jednostavno, njezine.
>> VIDEO Kolona sjećanja u Vukovaru 2021.: Obilježavanje 30. obljetnice vukovarskog stradanja
Dali vam je tesko napisati da je u Berlinu.?