Čiril Višnjić (77) iz Varaždina ovog je vikenda 78. put pješice hodočastio na Mariju Bistricu i zasigurno je najstariji stanovnik Varaždinske županije koji u 12 sati može propješačiti čak 60 kilometara.
Najbolje putovati noću
– Prvi put sam išao pješice na Mariju Bistricu s mamom kada mi je bilo svega šest godina, i otada idem svake godine barem jedanput. Koliko se sjećam, bilo mi je to tada jako naporno, pa su me malo nosile mama i neke žene. Ove godine već sam bio s jednom grupom Varaždinaca i sada s Trnovčancima. Zagovorio sam se Majci Božjoj da ću do svoje 77. svake godine pješačiti na Mariju Bistricu, a sada sam čak to i prekoračio – kaže simpatični i nasmijani Čiril, kojem ni sada nije teško pješačiti iako više nije mlad i noge ga slabije služe nego prije.
Obično ih je u grupi do 130, svih dobi. Najbolje mu je, kaže, kada krenu oko devet na večer i tada, odmarajući se na nekoliko mjesta, dođu do devet sati ujutro u Mariju Bistricu.
– Trnovčanci uvijek putuju po noći i to je najbolje jer tako izbjegnemo one najveće vrućine. Putem molimo, pjevamo svete pjesme, pričamo i bodrimo jedno drugo da nam se ne spava. Čak sam i ja nekoliko pjesama otpjevao. Trnovečka općina časti nas na putu klipićima i pićem, a i grad Varaždin nam organizira okrjepu. Prije puta pomolimo se na misi, a nakon toga, s Božjim blagoslovom, krenemo. Nikada me svih tih godina ni kiša nije spriječila u hodočašću u Mariju Bistricu.
Sve mu se želje ostvarile
Uvijek idem s nekom željom i do sad su mi se sve želje koje sam zaželio hodočasteći ispunile. Jedna od njih bila je i da baš u ovom dijelu grada nađem svoj dom – rekao je Čiril, koji je još prije tridesetak godina sagradio kuću u Ulici šemovečkih žrtava.
U njoj i danas živi, sa suprugom Anđelom, koja je sada na štakama. Anđela je samo nekoliko puta išla sa suprugom Čirilom na hodočašće u Mariju Bistricu.
aPrvo odmorište hodočasnici u Mariju Bistricu imaju u Biškupcu, gdje se pomole u crkvi, pa u Beretincu, Beli, Podrutama te na nekoliko mjesta u Krapinsko-zagorskoj županiji. Čiril Višnjić s godinama je na hodočašćima stekao brojne prijatelje. Neke je nadživio, i to mlađe od sebe, a ostali su pak zbog tereta godina odustali od pješačenja.
